Divlji šipak
Divlji šipak, u narodu poznat kao šipak, divlja ruža, pasja drača, pasja ruža, srbiguzica, šipurina, šipurak, šepurika, plod je biljke iz porodice ruža.
Sadržaj |
[uredi] Opis biljke
Raste kao grm visine 2 do 3 metra. Tijekom prve godine rastu uspravne grane koje se kasnije razvijaju u mnogobrojne viseće grane. Grm ima oštre, nadolje zavinute bodlje. Listovi rastu naizmjence, ovalnog su oblika i nazubljeni. Cvjeta u lipnju i srpnju, a cvijet je bijele ili svijetlo ružičaste boje. Raste u cijeloj Europi i Aziji, na području umjerene klime, po sunčanim rubovima šuma, uz puteve i ograde. U novije vrijeme njeguje se kao ukrasna biljka.
[uredi] Opis ploda
Plodovi su jajoliki, crvenkaste boje, s mnoštvom tvrdih sjemenki. Plod je slatko-kiselog ukusa, a bere se u rujnu, listopadu i studenome, prije nego plod predozri. Rabi se svjež i osušen, a očišćen od koštica i dlačica može se konzervirati i zamrzavanjem. Suši se na temperaturi od 50°C da zadrži svoju prirodnu boju.
Divlji šipak ima vrlo velike količine vitamina C (1700–2000 mg za 100 g) najviše nakon crnog ribizla, a posebno je važno što se kuhanjem ne gubi, no količina vitamina C ne ostaje dugo stalna, već se nakon jedne godine u plodovima, pekmezu ili likeru smanji na samo jednu četvrtinu od prvotne vrijednosti. Osim vitamina C sadrži i vitamine A, D i E, masne kiseline i antioksidant flavonoid.
Pripisuju mu se velika medicinska svojstva, od otklanjanja malaksalosti, umora, anemije (slabokrvnosti), kao i antiupalna svojstva pri upalama unutarnjih organa. Plod divljeg šipka sadrži značajan postotak voćnog šećera - 22%, bjelančevina 3,6% i masti 0,7%. Zatim sadrži vitamine B1, B2, naicin i karotene (provitamin A), vitamin E. Vrlo je značajan i sadržaj mineralnih tvari, naročito kalija. Odlikuje se i bogatim sadržajem željeza, magnezija, fosfora i sumpora, zatim sadrži flavonide, tanin, voćne kiseline i pektine 25%. Sjeme šipka sadrži tragove vitamina C, dekstrin, vanilin, voćne kiseline i oko 9% ulja. U ulju dobivenom iz klice nalazi se 47 mg alfa i beta tokoferola (vitamina E) na 100 grama.
[uredi] Uporaba divljeg šipka
Najviše se uporabljuje za pripremanje čajeva, posebno uz dodatak hibiskusa, te za proizvodnju sirupa, marmelada, raznih namirnica. Može se jesti i sirov, ali zbog brojnih dlačica koje sadrži izaziva neugodan svrab, koji mu je i dao ime srbiguzica.
Vitamin C, u kombinaciji s ostalim mnogim korisnim tvarima u šipku, lako se apsorbira u probavnom traktu. U prehrani se rabi kao čaj, pekmez, marmelada. Preporuča se naročito starijim osobama kod kojih je oslabljena apsorpcija u probavnim organima. Šipak je blag purgativ (sredstvo za čišćenje) zbog sadržaja voćnih kiselina i pektina. Kod dojilja, kako vitamin C prelazi u mlijeko, i dobro utječe na razvoj dojenčeta. Zbog svog diuretskog djelovanja (uzrokuju povećano izlučivanje urina) preporuča se kod gihta, reume, bubrežnog pijeska i kamenca. [1]
Preporuča se u zimskim mjesecima, kada su česte prehlade i povišena temperatura, jer uspješno snižava povišenu temperaturu. Protiv prehlade dobro je piti šipkov čaj zajedno s lipom. Poznate su i mnoge ljekovite tinkture od šipka. Čaj od šipka s lipom: pomiješa se 250 grama šipka i 200 grama lipe, dvije žlice mješavine prelije se 1 litrom hladne vode i lagano kuha pet minuta, ostavi da stoji 30 minuta. Doda se med i sok od jednog limuna. Dnevno se pije 2-3 šalice čaja.
Za sušenje, šipak valja ubrati prije nego potpuno sazrije i omekša. Ubranog treba uzdužno prerezati i osušiti, izvaditi sjemenke (koštice), a nakon toga sitno izrezati ili samljeti. Najviše se cijeni onaj osušeni šipak koji je zadržao lijepu crvenu boju. Takav se dodaje različitim smjesama za čaj, a zamjena je za ruski čaj. No, najbolji je čaj od čistog šipka koji sadrži visok postotak vitamina, a prednost mu je što je lijepe boje, ugodna okusa i treba ga manje sladiti zbog nešto većeg sadržaja šećera u plodu. U većim količinama sjemenke (koštice) štetno djeluju na kičmenu moždinu i na srce. [2]
U proljeće se sabiru latice divlje ruže, te se od njih pravi slatko ili džem, koji se uzima tri puta dnevno po žličicu uz prstohvat praška od preslice. Ovaj lijek lijeći sve plućne i unutarnje bolesti. Također, latice se koriste u pripravljanju salata, jedu se sa jogurtom i sl. Listovi divlje ruže bogat su izvor vitamina C pa se, dok su mladi, sabiru i suše za pripremu vitaminskih čajeva. [3]
Ružina jabučica ili bedegar (riječ je perzijskog podrijekla) naziv je dlakavu glavicu purpurnozelene boje što raste na vrskovima nekih grana, a koju uzrokuje ubod insekta srodnog pčeli: ružine ose šiškarice. To je izvanredno sredstvo za jačanje organizama, za brze zarašćivanje rana i opekotina s odignutim rubovima, aktivno sredstvo protiv znojenja (kod povišene tjelesne temperature), a naročito pospješuje izlučivanje mokraće (neke vrste mokraćnih kamenaca jednostavno mu ne mogu odoljeti).
[uredi] Povijest
Iz daleke povijesti saznajemo, po nalazima u švicarskim sojenicama, da je šipak još u kameno doba bio poznat i omiljen kao pekmez. Njegova ljekovitost spominje se u edama, djelima staroislandske književnosti i mitologije. Divlji šipak je od davnina poznat u ljekarstvu i u prehrani, pa je nekada služio kao hrana siromašnim slojevima. I danas ga narod rabi za liječenje zubobolje, bolesti bubrega, dizenterije i padavice. Neki narodi od šipka spravljaju kompote, salate, kolače, juhe i druga jela. Još su stari Rimljani vjerovali da šipak liječi bjesnoću, pa odatle i potjeće znanstveni biljke: Rosa canina. [4]
[uredi] Sorte i vrste
Osim ploda pasje ruže, jednako uporabljivi i vitaminima bogati plodovi nalaze se i u ostalim vrstama trnovitih divljih ruža:
- živična ruža (Rosa dumetorum)
- poljska ruža (Rosa arvensis)
- trnovita ruža (Rosa spinosissima)
- zimzelena ruža (Rosa sempervirens)
- rđasta ruža (Rosa rubiginosa)
- planinska ruža (Rosa pendulina)
[uredi] Izvori
- ↑ [1] "Izvor neuništivog C vitamina", Prim. doc. dr. sc. Elika Mesaroš-Kanjski, dr. med., Narodni zdravstveni list, www.zzjzpgz.hr, 2011.
- ↑ "Moj herbar zdravlja", francuski travar Maurice Messegue, izdao: "Otokar Keršovani" Opatija, 1975.
- ↑ "Atlas ljekovitog bilja", Josip i Jasenka Gelenčir, izdao: "Prosvjeta" Zagreb, 1991.
- ↑ [2] "Ljekovito bilje - Šipak", Agrozemlja.net, 2011.
