Dražen Budiša

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dražen Budiša
Dražen Budiša

Dražen Budiša

Rođenje 25. srpnja 1948.
Politička stranka HSLS
Supruga Nada Budiša

Dražen Budiša (Drniš, 25. srpnja 1948.), hrvatski političar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladost i školovanje[uredi VE | uredi]

Dražen Budiša rođen je 1948. godine u Drnišu u kući koja je do 1945. godine bila gostionica s velikim dvorištem.[1] Otac mu Mate bio je službenik, a majka Marija kućanica.[1] U dobi od dvije godine prebolio je dječju paralizu.[1] Osnovnu i glazbenu školu te dva razreda gimnazije završio je u Drnišu. Treći i četvrti razred završio je u splitskoj gimnaziji 'Vladimir Nazor'.[1] U vrijeme gimnazijskoga školovanja profesori su ga zapazili kada je javno izrazio nezadovoljstvo zbog izbacivanja Franje Tuđmana iz Saveza komunista.[1] Prema vlastitoj tvrdnji tada je bio jedini koji je u gimnaziji koju je pohađao govorio tisuća i znanost.[1] Također navodi kako je bio jedini u gimnaziji, koji se nakon Omladinske političke škole odbio učlaniti u Savez komunista.[1] Godine 1967. upisao je studij filozofije i sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.[1] Godinu dana kasnije javno je branio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[1] Bio je viši bibliotekar u NSB-u od 1978. do 1989. godine.[2]

Politička djelatnost[uredi VE | uredi]

Vijenac, broj 474., 3. svibnja 2012.

Politički se aktivirao u jesen 1968. godine na Filozofskom fakultetu braneći Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[3]

Hrvatsko proljeće[uredi VE | uredi]

Tijekom Hrvatskoga proljeća Budiša je bio jedan od studentskih vođa (1971.,[1] imao je 23 godine i studirao filozofiju i sociologiju na zagrebačkome Filozofskomu fakultetu). 11. prosinca 1971. godine, Budiša je uhićen i osuđen, tijekom politički orkestriranoga i namještenoga sudskoga procesa, na kaznu strogoga zatvora od četiri godine[2][4]. Kaznu je odslužio u Staroj Gradiški i Lepoglavi.[5] Iz zatvora je izašao u prosincu 1975. godine.[4]

Osamostaljivanje Hrvatske[uredi VE | uredi]

Franjo Tuđman očekivao je kako će Budiša biti u HDZ-u u vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990., no okolnosti su odvele Budišu u HSLS (Budiša se odaziva pozivu u HSLS Slavka Goldsteina[1]), kome je bio predsjednikom od 1990. do 1996. godine i od 1998. do 2003. godine[5].

Samostalna Hrvatska[uredi VE | uredi]

U kolovozu 1991. godine postaje ministar bez lisnice u Vladi demokratskog jedinstva, iz koje istupa u veljači 1992. godine. Na predsjedničkim izborima 1992. godine doživljava poraz od Franje Tuđmana, ali uskoro HSLS postaje najjača opozicijska stranka.[1] Unutarstranački obračuni, kao i gotovo prepolovljen izborni rezultat 1995., rezultiraju njegovim odstupanjem s mjesta predsjednika HSLS-a.[1] Potom postaje predsjednik Velikog vijeća HSLS-a, ali i tu funkciju napušta nakon što je većinom glasova odlučeno da se prekinu pregovori s HDZ-om, koje je on zagovarao[1]. Kasnije će mnogi njegovi stranački puleni (Božičević, Tadić, Rožić, Zorić, Ropuš, Herak) prijeći u HDZ. 1995. godine izabran je za gradonačelnika Zagreba, ali Tuđman tada nije želio "dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu" te Budišu nije potvrdio.[5] HSLS se definitivno raspada u jesen 1997. godine.

Vlado Gotovac tada osniva Liberalnu stranku (LS), a Budiša se vraća na čelo HSLS-a. S govornice traži ključeve prostorija u Amruševoj (gdje je sjedište stranke), a poziranje Stephanu Lupinu u mussolinijevskoj pozi opravdava izjavom: "Sve je kriv onaj Latino." Suprostavlja se IDS-u zbog Deklaracije o višejezičnom i multikulturalnom karakteru Istre, tumačeći da Hrvati time postaju nacionalna manjina u tom dijelu zemlje.[1] Tada poručuje IDS-ovcima: "Nitko me u ovih nekoliko godina nije ovako uvrijedio."

Uz posredovanje američkog "International Republican Institute"(IRI) - čije je djelovanje u Hrvatskoj kome je svrha bilo svrgavanje "autoritarnog režima Franje Tuđmana" financirala američka federalna agencija USAID[6] - u kolovozu 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Makar je na Hrvatskim parlamentarnim izborima 1995. HSLS bio dobio više (11,55%) glasova nego SDP (8,93%), Budiša je pristao na koalicijske odnose u kojima je Ivica Račan poslije vodio vladu, a SDP državnu politiku.

Nakon pobjede koalicije šest stranaka (SDP-HSLS-HSS-LS-HNS-IDS) na parlamentarnim izborima 2000., Ivica Račan nudi Budiši mjesto predsjednika Hrvatskoga sabora, što on odbija nadajući se pobjedi na predsjedničkim izborima 2000. Nakon poraza u drugome krugu od Stjepana Mesića, postaje saborski zastupnik. Zbog podjele u HSLS-u oko glasovanja o povjerenju Vladi Ivice Račana zbog izručenja hrvatskih generala Haškom sudu u ljeto 2001. Budiša podnosi ostavku na dužnost predsjednika HSLS-a, ali na izbornom saboru stranke u veljači 2002. godine Budiša ponovno postaje predsjednikom HSLS-a.

U ožujku 2002. godine Budiša je imenovan zamjenikom predsjednika u koalicijskoj Vladi. Nešto više od tri mjeseca nakon toga HSLS-ovci izlaze iz Vlade i vladajuće koalicije te su ponovno prešli u oporbu, nakon što su odbili u Saboru podržati Ugovor sa Slovenijom o nuklearki Krško. Istoga dana predsjednik vlade Račan podnio je ostavku, što je dovelo do pada Vlade.

Nakon ovog razdoblja 2000. - 2004. godine, na parlamentarnim izborima 2003. HSLS je u koaliciji s DC-om osvojio tek tri zastupnička mjesta (HSLS dva i DC jednoga), što je uzrokovalo međusobne sporove u stranci, koji su i naveli Budišu na podnošenje neopozive ostavke.

U prosincu 2009. godine je nakon višegodišnjega izbivanja iz aktivnog političkog života Dražen Budiša aktivirao svoje članstvu u HSLS-u.[7]

Osobni život[uredi VE | uredi]

Dražen Budiša je oženjen, a sa suprugom Nadom, koju je upoznao u studentskim danima, ima tri sina (Krešimira, Matu i Dražena).[1]

Znanstvena djelatnost i publicistika[uredi VE | uredi]

Budiša je do 2003. godine objavio četrdesetak[4] znanstvenih i stručnih radova iz hrvatske i europske kulturne povijesti[5] te više knjiga iste tematike. Priredio je i uredio više djela za publikaciju: Petar Zrinski, Moje drago srce: Pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, (likovno i grafički oblikovao Frane Paro), Zagreb, 1988. (2. izd. 1989., 3. izd. 1993.), Ivan Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofia ili Turci kod Siska: junačka igra u trih činih/spisao Ivan Kukuljević Sakcinski, (suprireditelj Božidar Petrač), Zagreb, 1989., Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga, Zagreb, 2007., i ini.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Počeci tiskarstva u evropskih naroda, Zagreb, 1984.
  • Humanizam u Hrvatskoj, 1988.
  • Hrvatske knjige tiskane u Mlecima od XV. do XVIII. st., 1990.
  • Razgovori o slobodnoj Hrvatskoj, (suautor Vlado Gotovac), Zagreb, 1991.
  • Razgovori o hrvatskoj državi, Zagreb, 2001.

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 Biografije.org: Dražen Budiša, preuzeto 3. travnja 2012.
  2. 2,0 2,1 Proleksis enciklopedija: Budiša, Dražen, preuzeto 3. travnja 2012.
  3. Dnevno.hr: Moju kampanju nisu plaćali ni Gadafi, ni albanska mafija, preuzeto 3. travnja 2012.
  4. 4,0 4,1 4,2 Dernis.info: Dražen Budiša (1948.), preuzeto 3. travnja 2012.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Anita Malenica, 33 godine u centru političkih tajfuna, Slobodna Dalmacija, 19. prosinca 2003., preuzeto 3. travnja 2012.
  6. "Croatia Closeout Report July 2001 - June 2004", INTERNATIONAL REPUBLICAN INSTITUTE - Agency for International Development, str. 1, pristupljeno 21.9.2014.
  7. Monitor.hr: Dražen Budiša aktivirao članstvo u HSLS-u, preuzeto 3. travnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]