Dragan Čović
| Dragan Čović | |
|---|---|
 |
|
| zastupnik u Parlamentu BiH | |
| trenutačno | |
| u službi od 10. studenog 2010. |
|
| Premijer(i) | Mustafa Mujezinović (do 2011.) Nermin Nikšić |
| 3. hrvatski član Predsjedništva BiH | |
| U službi 5. listopada 2002. – 9. svibnja 2005. |
|
| Prethodnik | Jozo Križanović |
| Nasljednik | Ivo Miro Jović |
| potpredsjednik Vlade Federacije BiH | |
| U službi 1998. – 11. siječnja 2001. |
|
| Premijer | Edhem Bičakić |
| ministar financija Federacije BiH | |
| U službi 1998. – 11. siječnja 2001. |
|
| Premijer | Edhem Bičakić |
| predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine | |
| Trenutačno | |
| U službi od 4. lipnja 2005. |
|
| Prethodnik | Bariša Čolak |
| Rođenje | 20. kolovoza 1956. |
| Politička stranka | Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine |
| Supruga | Bernardica Čović |
| Zanimanje | političar, strojar |
Dragan Čović (20. kolovoza 1956., Mostar), bosanskohercegovački hrvatski političar, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Od 2002. do 2005. bio je hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Poslovni i znanstveni životopis [uredi]
Završio je osnovnu i srednju tehničku školu, strojarskog usmjerenja, u Mostaru. Po završetku srednje škole upisuje se na Fakultet strojarstva u Mostaru, koji završava 1979. godine, stjecanjem diplome strojarskog inženjera. Nakon završetka studija, 1980. godine, zapošljava se u poduzeću SOKO Mostar i postaje direktor.[1] Bio je primoran položiti zakletvu vojnim vlastima JNA u Beograd kao zaposlenik u vojnom postrojenju.[1] Čović se suglasio da će "dosledno i požrtvovno" služiti svim narodima i narodnostima Jugoslavije, a potpisao se ćiriličnim pismom.[1] Čović je bio uvjeren u pobjedu Srba u ratu, no Ante Zorić, zaposlenik u hrvatskoj sigurnosnoj službi pokušava mu sugerirati da promijeni stranu; preko posrednika Zorić saznaje da je odbijen.[1] SOKO Mostar tijekom 1991. i 1992., pod Čovićevom naredbom, popravlja jugoslavenske helikoptere i zrakoplove koje je oštetila Hrvatska vojska, a ti isti popravljeni zrakoplovi vraćeni su natrag na djelovanje u Vukovaru, Slavonskom Brodu i drugim hrvatskim mjestima.[1] Čović je također jednom prilikom na emisiji Radiotelevizije Republike Srpske "Dozvolite da se obratimo" dao izjavu da podržava "celokupne vojne napore JNA".[1] U razdoblju od 1992. do 1998. godine obnaša dužnost glavnog ravnatelja poduzeća. Istodobno pohađa poslijediplomski studij, magistrira 1989. godine, a 1996. godine na Sveučilištu u Mostaru stječe naslov doktora tehničkih znanosti. Od 1989. do 1991. godine pohađao je i specijalistički studij za menadžment na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Tijekom 1994. godine angažiran je u zvanju višeg asistenta na predmetu Ekonomika i organizacija proizvodnje na Strojarskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a 1996. godine izabran je za docenta na predmetu Razvoj proizvodnih sustava na istom Fakultetu. Izvanredni profesor postao je 2000. godine, a 2004. godine izabran je u zvanje redovitog profesora na Sveučilištu u Mostaru. Od 2002. godine na Ekonomskom fakultetu u Mostaru također predaje na redovitom i postdiplomskom studiju. Od 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Mostaru predaje predmet Upravljanje ljudskim resursima.
Politički angažman [uredi]
Od 1998. godine do 2001. godine zamjenik je predsjednika Vlade i ministar financija u Vladi Federacije BiH. Na neposrednim izborima 2002. izabran je za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. U međuvremenu Čović je optužen za zlouporabu položaja, a ta ista optužnica je potvrđena 2005. Iste godine smijenio ga je visoki predstavnik Paddy Ashdown jer je njegova optužnica stvarala loš utjecaj na predstavljanje BiH.[2] U Predsjedništvu ga je zamijenio Ivo Miro Jović, ali se njegov politički život otada nastavlja u svojstvu predsjednika HDZBiH-a.
Čović je u studenome 2006. nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora jer je kompaniju Ivanković-Lijanović oslobodio plaćanja poreza na uvoz mesa.[2] U lipnju 2008. Apelaciono vijeće Suda BiH odbacilo je optužbu zbog nenadležnosti Suda BiH.[2] Čović ponovno završava pred sudom 2009. zbog optužbe da je donosio odluke o utrošku sredstava za kupovinu stanova određenim osobama.[2] U travnju 2010. oslobođen je optužbi.[2] Treća optužnica za zlouporabu položaja protiv Čovića potvrđena je 10. svibnja 2010.[2] Tužilaštvo Hercegovačno-neretvanske županije ga tereti da je s ostalim članovima Upravnog odbora Javnog preduzeća Hrvatske pošte i telekoma (HPT) donio odluku da se dug, od blizu 4,7 milijuna KM, koji je imalo ovo poduzeće prema tada već nepostojećem Ministarstvu odbrane – HVO , prenese na tri privatne firme. Kasnijom naplatom dugovanja, te firme su postale većinski vlasnici dionica Eroneta - najprofitabilnijeg telekomunikacijskog dijela HPT-a. U vrijeme kad se to događalo Čović je bio ministar financija FBiH, zamjenik premijera FBiH i predsjednik Upravnog odbora HPT-a.[2] Na kraju je Vrhovni sud FBiH donio odluku da je prijenos duga nezakonit te je Eronet vraćen u vlasništvo HPT-a.[2]
Čović je potpisnik Kreševske deklaracije od 21. rujna 2007. godine.[3], Banjalučkog dogovora s početka 2009. [4] te sporazuma s Božom Ljubićem iz 2010. godine.[5]
Izvor [uredi]
http://www.hdzbih.org/hr/stranice/prikaz/zivotopis-prof-dr-sc-dragan-covic
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Zašto je pokojni Gojko Šušak zamrzio dr. Dragana Čovića!. Otvoreno. 12. prosinca 2011.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Životopis Dragana Čovića. CIN. Preuzeto 14. prosinca 2011.
- ↑ HDZ BiH Kreševska deklaracija
- ↑ HIC - Hrvatsko slovo Mate Kovačević: Banjalučki dogovor, 30. siječnja 2009.
- ↑ Hrsvijet - Hrvatska i Svijet Online Miroslav Vasilj: Sporazum Čović-Ljubić zahtjeva hrvatsku saveznu jedinicu u BiH, 16. studenoga 2010.
