Dream Theater

Izvor: Wikipedija

Dream Theater
Dream Theater 2008. u Rio de Janeiru. S lijeva na desno John Myung, Jordan Rudess, Mike Portnoy, James LaBrie i John Petrucci.
Osnivanje	rujan 1985.
Mjesto	New York, SAD
Žanr/ovi	progresivni metal[1][2]
Djelatno razdoblje	od 1985. godine
Producentska kuća	Roadrunner Records
Angažman	Liquid Tension Experiment, Explorers Club, MullMuzzler, Platypus, The Jelly Jam, Transatlantic, True Symphonic Rockestra
Web-stranica	www.dreamtheater.net
Članovi
James LaBrie John Myung John Petrucci Mike Portnoy Jordan Rudess
Bivši članovi
Chris Collins Charlie Dominici Kevin Moore Derek Sherinian

Dream Theater je američki progresivni metal^[1][2] sastav kojeg su 1985. godine pod imenom Majesty osnovali studenti bostonske glazbene akademije Berklee College of Music: John Petrucci, John Myung i Mike Portnoy.

U 24 godine svoga postojanja, Dream Theater je postao jedan od komercijalno najuspješnijih progresivnih metal sastava od uzdizanja progresivnog rocka sredinom 1970-ih, unatoč tome što su relativno nepoznati u glavnim krugovima rock glazbe.^[2] Dva najprodavanija albuma sastava su Images and Words (izdan 1992. godine), koji je dosegao zlatnu nakladu iako se našao tek na broju 61 Billboardove 200 top ljestvice i Awake (1994. godina) koji je dosegao broj 32 na Billboardu 200.^[3] Dream Theater je prodao preko dva milijuna albuma u SAD-u^[4] te više od 8 milijuna albuma u cijelome svijetu.^[5] Osim već navedenih, albumi Six Degrees of Inner Turbulence (2002. godina – broj 46) i Systematic Chaos (2007. godina – broj 19) također su dosegli visoku poziciju na Billboardovoj 200 ljestvici i pridonijeli većinom pozitivnim kritikama upućenim Dream Theateru.^[3]

Sastav je poznat po tehničkoj izvrsnosti svojih instrumentalista, koji su primili mnoge nagrade od časopisa za podučavanje glazbe. Članovi Dream Theatera su surađivali sa mnogim istaknutim glazbenicima. Gitarist John Petrucci je imenovan kao treći svirač u G3 turneji šest puta, više od bilo kojeg drugog pozvanog gitarista, slijedeći utabane staze gitarista kao što su Eric Johnson, Robert Fripp, i Yngwie Malmsteen. Mike Portnoy imenovan je za najboljeg bubnjara progresivnog rocka 12 godina zaredom (od 1995. do 2006. godine), a također je drugi najmlađi bubnjar (sa samo 37 godina) uvršten u kuću slavnih rock bubnjara.^[6]

Posljednji, deseti album sastava, Black Clouds & Silver Linings, izdan je 23. lipnja 2009. godine, a već je u prvom tjednu nakon izdavanja dosegao do broja 6 Billboardove 200 ljestvice te tako postao prvim album sastava koji se probio među 10 najprodavanijih albuma u SAD-u.^[7]

Sadržaj 1 Povijest 1.1 Formiranje sastava (1985. - 1987.) 1.2 When Dream and Day Unite (1988. - 1990.) 1.3 Images and Words (1991. - 1993.) 1.4 Awake (1994.) 1.5 A Change of Seasons i Falling into Infinity (1995. - 1998.) 1.6 Scenes from a Memory i Metropolis 2000 (1999. - 2001.) 1.7 Six Degrees of Inner Turbulence (2002.) 1.8 Train of Thought i Live at Budokan (2003. - 2004.) 1.9 Octavarium i Score (2005. - 2006.) 1.10 Systematic Chaos i Greatest Hit (2007. - 2008.) 1.11 Black Clouds & Silver Linings (2009. - traje) 2 Diskografija 3 Članovi sastava 3.1 Bivši članovi 4 Zaštitni znak 5 Nagrade i priznanja 6 Izvori 7 Vanjske poveznice

[uredi] Povijest

[uredi] Formiranje sastava (1985. - 1987.)

Dream Theater je osnovan u rujnu 1985. godine. Do osnutka je došlo kad su gitarist John Petrucci i basist John Myung odlučili popuniti slobodno vrijeme koje su imali između učenja i vježbanja na glazbenoj akademiji Berklee. Tamo su upoznali bubnjara Mikea Portnoya, kojega su slušali dok je svirao u sobi za probe. Trojica su potom osnovali sastav Majesty. U početku, svirali su pjesme sastava Iron Maiden i Rush. Ubrzo su počeli popunjavati i preostala mjesta u sastavu. Kevin Moore, Petrucciev prijatelj iz djetinjstva, pristao je na njegov poziv da popuni mjesto klavijaturista. Chris Collins, još jedan Petrucciev prijatelj, se potom pridružio kao prvi pjevač Dream Theatera. Članovi sastava su ga prethodno čuli kako pjeva skladbu "Queen of the Reich" sastava Queensrÿche te su, posve iznenađeni njegovim pjevačkim sposobnostima, odmah ga pozvali da se priključi sastavu.^[8][9]

Ime sastava je odabrano tako što je Mike Portnoy, dok su čekali u redu za koncert Rusha, prokomentirao kako završetak pjesme "Bastille Day" zvuči "majestic" (veličanstveno). Tada su odlučili kako će se njihov sastav zvati Majesty.^[8] Zbog pretrpanih rasporeda Petrucci, Myung i Portnoy napustili su Berklee kako bi se mogli u potpunosti posvetiti tek započetoj glazbenoj karijeri. Kevin Moore je iz istih razloga, napustio sveučilište SUNY Fredonia.

Početkom 1986. godine sastav održava brojne koncerte u okolici New Yorka. Tada su izdali kolekciju demo snimki The Majesty Demos i već nakon pola godine prodano je svih 1.000 početno izdanih primjeraka. U studenom iste godine Chris Collins napušta Majesty zbog sukoba s ostalim članovima sastava. Preostali članovi su se posvetili traženju drugog pjevača te je nakon godinu dana traženja to mjesto popunio puno stariji i iskusniji vokalist Charlie Dominici. S novim pjevačem sastav je ponovno dobio stabilnost te je nastavljeno s održavanjem brojnih promotivnih koncerata u okolici New Yorka.

Iste godine je istoimeni sastav iz Las Vegasa prijetio članovima sastava tužbom zbog kršenja prava na korištenje imena Majesty.^[10] Iz toga razloga sastav je bio prisiljen promjeniti naziv. Predložena imena bila su Glasser, Magus i M1 no nijedno nije bilo prihvaćeno^[11] sve dok Portnoyev otac nije predložio ime Dream Theater, po imenu filmske kuće u Montereyu.^[8]

[uredi] When Dream and Day Unite (1988. - 1990.)

Tri godine nakon oformljenja Dream Theater počinje raditi na prvom studijskom albumu. Uz odrađivanje brojnih koncerata, članovi su se maksimalno angažirali u stvaranju glazbenog materijala za predstojeći debitantski album. Svojom su upornošću privukli izdavačku kuću Mechanical Records, s kojima su i potpisali ugovor 23. lipnja 1988.^[11] Studijsko snimanje skladbi trajalo je deset dana, a cijeli je album završen za otprilike tri tjedna.^[12]

Prvijenac When Dream and Day Unite izdan je 6. ožujka 1989. godine. Album je prošao gotovo nezapažen od strane heavy metal kritičara i obožavatelja. Izdavačka kuća Mechanic Records odbila je ispuniti većinu financijskih obećanja iz ugovora danog Dream Theateru. Manjak sredstava za organiziranje opsežne promotivne turneje natjerali su sastav da se ograniči na područje New Yorka te je održano svega 5 koncerata.^[13]

Nakon četvrtog koncerta Charlie Dominici je otpušten iz sastava zbog osobnih razmirica sa ostalim članovima. Nedugo nakon toga Dominici je vraćen kako bi odradio peti i posljednji koncert Dream Theatera u sklopu promoviranja albuma When Dream and Day Unite.^[14]

[uredi] Images and Words (1991. - 1993.)

Nakon Dominicijeva odlaska prošle su još dvije godine prije nego što je sastav našao zamjenu za bivšeg pjevača. U to vrijeme vodili su pravnu bitku s Mechanical Records te su uspješno raskinuli sporni ugovor s izdavačima. Sastav je potom nastavio provoditi audiciju za novog pjevača. Prijavilo se bilo više od dvjesto potencijalnih pjevača, no svi su bili odbijeni, uključujući i Johna Archa, prvog pjevača sastava Fates Warning. Sredinom 1990., na koncertu u New Yorku, za novog pjevača predstavljen je Steve Stone. Nakon što je za sastav otpjevao samo tri pjesme, Steve Stone je otpušten zbog vrlo lošeg i neadekvatnog nastupa.^[15] Prošlo je još pet mjeseci prije nego što je Dream Theater ponovno svirao uživo. Unatoč tome što je sastav tada surađivao s pjevačem Chrisom Cintronom, odlučili su odraditi instrumentalni koncert pod imenom YtseJam kako im se ne bi ponovila pogrješka koju su prethodno napravili sa pjevačem Steveom Stoneom.^[16] Tijekom tog perioda sastav je napisao većinu materijala od onoga što će 1992. godine postati dio albuma Images and Words.

Krajem 1991. godine na audiciju se prijavio pjevač kanadskog glam metal sastava Winter Rose, Kevin James LaBrie. Ubrzo nakon probe na kojoj je otpjevao tri pjesme, LaBrie je primljen kao novi pjevač Dream Theatera. LaBrie se službeno predstavio kao James LaBrie, izostavljajući ime Kevin, kako bi se izbjegla moguća pomutnja njega i klavijaturista Kevina Moorea.^[8] Slijedećih nekoliko mjeseci sastav je nastavio sa koncertima (većinom na području New Yorka), dok su istovremeno snimali vokalne dionice za materijal snimljen prije nego što se LaBrie pridružio sastavu. ATCO Records (sada pod imenom EastWest), podružnica diskografske kuće Elektra Records, potpisuje ugovor s članovima Dream Theatera koji ih obvezuje na snimanje i izdavanje sedam albuma sastava.

Prije izdavanja albuma Images and Words sastav je odradio još četiri koncerta. Jedni od najpopularnijih heavy metal izvođača, sastav Iron Maiden, pozvali su Dream Theater da odsviraju uvodni koncert prije njihovog nastupa 8. lipnja 1992. u New Yorku.^[17] Bio je to najvažniji nastup Dream Theatera do tada.^[18] Prethodno tom nastupu odradili su još tri koncerta kao zagrijavanje i kako bi istovremeno bili sigurni u odabir Jamesa LaBriea kao novog pjevača sastava.^[17]

7. srpnja 1992. godine izlazi Images and Words, drugi studijski album Dream Theatera (prvi s novim izdavačima ATCO Records). Izdavači izdaju i singl "Another Day" zajedno sa video spotom, no ni singl ni video nisu postigli značajan uspjeh. Međutim, pjesma "Pull Me Under" je postala radijski hit bez ikakve organizirane promocije od strane izdavača i sastava. Izdavači ATCO Records potom snimaju promotivni video za pjesmu "Pull Me Under" koji je postigao veliki uspjeh na MTV-u. Treći promotivni video snimljen je za pjesmu "Take the Time", no nije postignut značajan uspjeh.^[19] Izdan je i DVD video promotivnog koncerta u Tokiju - Images and Words: Live in Tokyo.

Vrlo učestala rotacija video spota pjesme "Pull Me Under" na MTV-u te brojne turneje po SAD-u i Japanu donijele su dosad najveći komercijalni uspjeh Dream Theateru. Images and Words nagrađen zlatnom nakladom je 1995. godine u SAD-u^[20] i 2006. godine u Nizozemskoj^[21] te dobio platinum record certifikat u Japanu. 1993. godine uslijedila je turneja po Europi, nakon čega je izdano prvo uživo izdanje Dream Theatera Live at the Marquee sa koncerta u Londonu.

[uredi] Awake (1994.)

Nakon opsežne svjetske turneje sastav se povukao u studio kako bi se posvetili stvaranju novog albuma. Snimanje su počeli u ožujku 1994. godine. Album Awake već je bio snimljen kada je klavijaturist Kevin Moore odlučio napustiti sastav iz osobnih razloga. Moore je izjavio kako više nema volje za odrađivanjem konstantnih turneja, niti mu se dopada glazbeni pravac kojim je krenuo Dream Theater.^[22] Prije početka turneje počeli su sa potragom za novim klavijaturistom.

Švedski klavijaturist Jens Johansson (član sastava Yngwie Malmsteena i Stratovariusa) bio je među najzvučnijim imenima koji su se pojavili na audiciji, no članovi sastava imali su namjeru to mjesto popuniti klavijaturistom Jordanom Rudessom. Petrucci i Portnoy saznali su za Rudessa preko časopisa Keyboard Magazine gdje je u anketi čitatelja imenovan za najtalentiranijeg mladog klavijaturista. Njih dvojica pozvali su ga da sa Dream Theaterom odsvira probni koncert u Los Angelesu.^[23] Koncert je završio u prilično dobrom raspoloženju. Članovi sastava, impresionirani Rudessom, ponudili su mu mjesto klavijaturista Dream Theatera, što je on na njihovu žalost odbio. Rudess je odlučio umjesto Dream Theatera, pridružiti se jazz sastavu Dixie Dregs. Razočarani, članovi benda ponudili su to mjesto kolegi s akademije Berklee, Dereku Sherinianu koji je, prije Dream Theatera, surađivao s poznatim rock sastavima Alice Cooper i Kiss. Sa novim klavijaturistom sastav je nastavio sa turnejama. Po završetku promotivne turneje za album Awake odlučili su uzeti Sheriniana za stalnog klavijaturista Dream Theatera.^[8]

Osim problema sa izborom novog klavijaturista, sastav se prije turneje morao suočiti s još jednim većim problemom. Pjevač James LaBrie je 29. prosinca, tijekom zimskog odmora na Kubi, imao težak slučaj trovanja hranom i prilikom povraćanja je oštetio glasnice.^[24] LaBrie je prošao specijalistčke preglede kod tri laringologa, koji su mu preporučili kako bi bilo najbolje kad bi jedno vrijeme odmarao svoj glas. No, LaBrie je već 12. siječnja s oštećenim glasom nastupao na promotivnoj turneji u Japanu. LaBrie tvrdi kako je u narednih nekoliko godina njegov glas potpuno oslabio. Čak je planirao i odustati od glazbe, no ostali članovi Dream Theatera podupirali su ga da bude ustrajan te da ne odustane. Nakon albuma Six Degrees of Inner Turbulence LaBrie je izjavio kako je njegov glas u potpunosti oporavljen, što sa vremenom, što sa postupnim i strpljivim vježbanjem.^[24]

Treći studijski album Dream Theatera Awake izdan je 4. listopada 1994. godine te je poslije albuma Images and Words komercijalno najuspješniji studijski album sastava.

[uredi] A Change of Seasons i Falling into Infinity (1995. - 1998.)

1995. godine Dream Theater se našao pod pritiskom obožavatelja koji su zahtjevali od sastava izdavanje pjesme "A Change of Seasons". Pjesma je napisana 1989. godine i trebala je biti dio albuma Images and Words. Trajanja od 17 minuta pjesma je bila preduga da bude uključena u album. Dream Theater je pjesmu "A Change of Seasons" do 1995. godine izveo uživo na nekoliko koncerata, ali pjesma nikada nije bila snimljena u studiju. Peticija obožavatelja bila je uspješna i sastav se ponovno pozabavio snimanjem. Novopridošlica Derek Sherinian mnogo je pridonijeo novoj 23-minutnoj verziji.

Extended-play A Change of Seasons izdan je u svibnju 1995. godine. Nakon nekoliko promotivnih koncerata članovi sastava uzeli su nekoliko mjeseci predaha od snimanja i turneja. Ipak, kako ne bi previše zapustili obožavatelje, sastav je izdao posebno božično CD izdanje^[25] s još neobjavljenim pjesmama koje je sastav izvodio uživo.

U međuvremenu u izdavačkoj kući EastWest događaju se promjene. Glavni suradnik Dream Theatera biva otpušten iz EastWest-a te je kompanija uspostavila novi tim osoblja za suradnju s Dream Theaterom. Izdavači su ovoga puta vršili pritisak na Dream Theater kako bi njihov novi album bio puno dostupniji mainstream publici te su zaposlili producenta Desmonda Childea da surađuje sa Petruccijem na prepravljanju skladbe "You Or Me". Nova i obrađena verzija pjesme zvala se "You Not Me". Child je također dosta utjecao na prilagodbu koja se očekivala na novom albumu te su izvedbe bile sa puno manje utjecaja progresivnog žanra. Krajnji rezultat bile su izvedbe koje su prema mnogima nagovještavale novi mainstream zvuk Dream Theatera. Tu se najviše ističu pjesme "Hollow Years" i već spomenuta "You Not Me".

Dream Theater je snimio gotovo dva CD-a glazbenog materijala, uključujući i nastavak na pjesmu "Metropolis Pt. 1: The Miracle and the Sleeper" u trajanju od 20 minuta, ali su izdavači smatrali kako 140-minutni album ne bi bio dobro prihvaćen od strane slušatelja. James LaBrie također je smatrao kako bi dvostruko CD izdanje bilo suvišno.^[26] Kasnije je sastav putem vlastite izdavačke kuće izdao demo izdanje The Falling into Infinity Demos sa neiskorištenim pjesmama sa predstojećeg albuma.^[27].

23. rujna 1997. godine izdan četvrti studijski album Dream Theatera: Falling into Infinity ukupnog trajanja 78 minuta i 12 sekundi. Album je doživio veliki neuspjeh i kod obožavatelja i kod kritičara. Sam je Portnoy priznao kako je u razočarenju od totalnog promašaja s novim albumom razmišljao u potpunosti prekinuti rad Dream Theatera.^[28]

Tijekom europskog dijela promotivne turneje Falling Into Infinity world tour, dva su nastupa snimljena za uživo izdanje Once in a LIVEtime, jedan u Francuskoj i jedan u Nizozemskoj. Album je izdan 27. listopada 1998. godine, u otprilike isto vrijeme kad i DVD video uradak 5 Years in a LIVEtime.

[uredi] Scenes from a Memory i Metropolis 2000 (1999. - 2001.)

1997. godine izdavačka kuća Magna Carta Records stupa u kontakt s Portnoyem i predlaže mu ideju o osnivanju progresivne "supergrupe", koja će postati tek prva od brojnih projekata članova sastava.^[29] Portnoy prihvaća taj novi projekt te mu se ubrzo pridružuju bas gitarist Tony Levin i klavijaturist Jordan Rudess koji je prekinuo rad sa jazz sastavom Dixie Dregs. Portnoyev prvi izbor za gitarista bio je Darrell Dimebag koji je odbio njegov poziv zbog prezauzetosti trenutačnim angažmanima. Druga dva Portnoyeva izbora, gitaristi Steve Morse (Dixie Dregs, Kansas, Deep Purple) i Jim Matheos (Fates Warning), također nisu bili u mogućnosti posvetiti se dodatnom angažmanu. Iako je Portnoy htio da projekt ostane odvojen od ostalih članova Dream Theatera, primoran manjkom opcija, zamolio je Johna Petruccija da popuni preostalo mjesto gitarista. Petrucci prihvaća Portnoyev poziv te oformljeni sastav dobiva ime Liquid Tension Experiment. Sastav će također poslužiti Petrucciju i Portnoyju kao medij kroz koji će nastojati pridobiti usluge Jordana Rudessa za Dream Theater.^[8]

1999. godine Petrucci i Portnoy uspjevaju nagovoriti Jordana Rudessa da se pridruži Dream Theateru. Rudess je tako postao treći klavijaturist Dream Theatera, zamjenivši Dereka Sheriniana. Istovremeno je Mike Portnoy uputio ultimatum izdavačkoj kući EastWest u namjeri da Dream Theater dobije potpunu kreativnu slobodu pri stvaranju glazbenog materijala. Ultimatum je bio uspješan i EastWest se povlači te su članovi u mogućnosti potpuno se posvetiti stvaranju novog, petog studijskog albuma. Odlučili su iskoristiti neobjavljeni materijal 20-minutnog nastavka pjesme "Metropolis Pt. 1: The Miracle and the Sleeper" u pravljenju nastavka, konceptualnog albuma. Kako bi smanjili pritisak obožavatelja, Dream Theater počinje snimati novi album u potpunoj tajnosti. Ipak, protiv želja članova sastava, prijevremeno su procurile informacije o točnom datumu izdavanja albuma i popis pjesama.

Album Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory izdan je 26. listopada 1999. godine. Iako je album bio rangiran tek na broju 73 Billboardove 200 ljestvice^[3], među obožavateljima i kritičarima se smatra remek-djelom Dream Theatera.^{[30][31][32][33][34]}

Usljedila je dotada najveća promotivna turneja Dream Theatera koja je trajala gotovo godinu dana. Koncerti su bili odraz kazališne estetike albuma. Na svakom je koncertu sastav izveo cijeli Scenes From a Memory od početka do kraja, s video zaslonom u pozdaini koji bi prisutnima na koncertu, usporedno sa glazbenom izvedbom, pripovijedao priču albuma Scenes From a Memory. Posebnom prilikom, za koncert u dvorani Roseland Ballroom u New Yorku, zaposleni su glumci koji su odigravali likove iz priče albuma, a također je angažiran i zbor koji je nastupao u nekim dijelovima izvedbe.

Isti je koncert snimljen, te je potom 21. travnja 2001. godine izdano DVD izdanje koncerta Metropolis 2000. 11. rujna iste godine Dream Theater izdaje i trostruko CD izdanje Live Scenes from New York sa svim pjesmama izvedenim na spomenutom koncertu u New Yorku. Zbog grafičkog dizajna albuma koji je prikazivao jabuku u trnju, s dijelom New Yorka, uključujući i nebodere svjetskog trgovačkog centra na njenom vrhu u vatri (na nesretnu slučajnost istog dana srušeni su "blizanci" svjetskog trgovačkog centra), album je povučen iz prodaje te je ponovno izdan nakon promjene grafičkog dizajna.^[35]

[uredi] Six Degrees of Inner Turbulence (2002.)

Prošlo je četiri godine otkako se sastav borio s izdavačima EastWest kako bi dobio pravo na izdavanje dvostrukog CD albuma. Tu su priliku napokon i ostvarili nakon što su im izdavači dali "odriješite ruke" pri stvaranju glazbenog materijala. 29. siječnja 2002. godine Dream Theater izdaje svoj šesti studijski album Six Degrees of Inner Turbulence (skraćeno SDOIT ili 6DOIT). Simbolično album se sastoji od šest pjesama podijeljenih na dva CD izdanja. Prvi CD sastoji se od 5 pjesama prosječne dužine od 7 do 13 minuta, dok se kompletni drugi CD sastoji od jedne pjesme "Six Degrees of Inner Turbulence" podijeljene na osam dijelova. To je ujedno i najduža izvedba Dream Theatera do sada, s trajanjem od 42 minute i 4 sekunde. Album je vrlo dobro prihvaćen od strane publike i kritičara te je bio broj 1 ljestvice "Billboard Internet charts"^[36] i broj 46 Billboardove 200 ljestvice^[3]. Kroz narednih 18 mjeseci Dream Theater je ponovno odrađivao opširnu promotivnu turneju po cijelom svijetu. Na nekoliko koncerata u potpunosti su odsvirani albumi heavy metal sastava Metallice Master of Puppets i Iron Maidena The Number of the Beast.

[uredi] Train of Thought i Live at Budokan (2003. - 2004.)

Tijekom 2003. godine Dream Theater počinje sa snimanjem sedmog studijskog albuma. Članovi sastava odlučili su se za drugačiji pristup od onoga pri snimanju albuma Scenes From a Memory, koji je istovremeno skladan i sniman u studiju. Sastav je odlučio povući se iz javnosti na tri tjedna kako bi se usredotočili na stvaranje glazbenog materijala. Nedugo kasnije bili su primorani prekinuti sa snimanjem kako bi se pridružili američkim progresivnim metal sastavima Queensrÿche i Fates Warning na posebnoj turneji diljem Sjeverne Amerike.

Po završetku turneje članovi sastava vraćaju se u studio kako bi dovršili snimanje njihovog sedmog albuma, Train of Thought. Poseban utjecaj na glazbeni materijal pripremljen za novi album imale su turneje iz 2002. godine kada je sastav na nekoliko koncerata odsvirao pjesme Iron Maidena i Metallice. Rezultat je bio puno moderniji i žešči zvuk progresivnog metala^[37]. Train of Thought izdan je 11. studenog 2003. godine. Simbolično, sedmi studijski album ima sedam pjesama te je melodija s početka albuma u pjesmi "As I Am" ista ona sa kojom je završen album Six Degrees of Inner Turbulence. Album je dočekan sa pozitivnim kritikama, iako su mnogi obožavatelji ranijih albuma Dream Theatera tvrdili kako je Train of Thought Dream Theaterova nu metal prilagodba mlađoj publici, navodeći za primjer rap vokale u pjesmama "This Dying Soul" i "Honor Thy Father". Usprkos tim tvrdnjama album je bio komercijalni uspjeh te je Dream Theater s novim žeščim zvukom pridobio mnoštvo novih obožavatelja.^[8] Pjesma "As I Am" u mnogim se krugovima rock glazbe smatra najboljom izvedbom Dream Theatera.

Sastav je potom odradio skromnu sjevernoameričku turneju sa progresivnim rock sastavom Yes kojeg članovi Dream Theatera navode kao jedne od brojnih izvođača koji su najviše utjecali na glazbu i zvuk Dream Theatera. Nakon toga uslijedila je promotivna turneja albuma Train of Thought koja je trajala osam mjeseci. Dream Theater izdaje još jedno uživo izdanje, snimljeno na koncertu u poznatoj Tokijskoj areni Nippon Budokan Hall^[38]. Četvrto po redu uživo izdanje, Live at Budokan, izdano je 5. listopada 2004. godine.

[uredi] Octavarium i Score (2005. - 2006.)

Po završetku turneje za Train of Thought Dream Theater se još jednom posvetio stvaranju novog albuma. Osmi studijski album Dream Theatera Octavarium izdan je 7. lipnja 2005. godine. Album Octavarium, kao i prijašnja dva albuma, ima simboliku u broju pjesama kojih je osam, a i sam naziv je simbolika osmog studijskog albuma. Među osam izdanih pjesama bio je i nastavak na Portnoyevu suitu "Alcoholics Anonymous" ("The Root of All Evil"). Octavarium je bio dobro prihvaćen od strane obožavatelja i kritičara te je ujedno bio i posljednji album koji je Dream Theater snimio s izdavačima Elektra Records. Brzo nakon izdavanja Octavariuma Dream Theater je počeo s brojnim turnejama u sklopu promoviranja dvadesete obljetnice osnivanja sastava.

2. kolovoza 2005. godine tijekom koncerta u Dallasu sastav je svirao pjesmu "Cemetery Gates" u čast preminulog gitarista trash metal sastava Pantera, Darrella Dimebaga. Kao nenajavljeni gosti u izvođenju pjesme još su sudjelovali i pjevač sastava Symphony X Russell Allen, gitarist Megadetha Dave Mustaine i pjevač Fear Factoryja Burton C. Bell.^[39]

Završni koncert povodom dvadesete obljetnice održan je 1. travnja 2006. godine u New Yorku. Uz Dream Theater na koncertu je nastupao i simfonijski orkestar The Octavarium Orchestra. Koncert je snimljen te je CD/DVD izdanje pod imenom Score izdano 29. kolovoza 2006. godine.

[uredi] Systematic Chaos i Greatest Hit (2007. - 2008.)

Dream Theaterov deveti studijski album Systematic Chaos izdan je 5. lipnja 2007. godine te je ubrzo popraćen promotivnom turnejom Chaos in Motion. Nova izdavačka kuća Dream Theatera, Roadrunner Records, intenzivno je radila na promociji albuma te je kao rezultat toga Systematic Chaos dosegao do broja 19 na ljestvici albuma Billboard 200.^[3] Snimljeni su i video spotovi za singlove "Forsaken" i "Constant Motion".

U sklopu promotivne turneje Chaos in Motion Dream Theater je 7. lipnja 2007. godine posjetio i Hrvatsku.^[40] U maloj dvorani Doma sportova okupilo se 3,000 obožavatelja te je uz Dream Theater kao predgrupa nastupio progresivni metal sastav Dominici čiji je trenutačni pjevač bivši pjevač Dream Theatera Charlie Dominici.^[41]

Dream Theater također izdaje i dvostruki kompilacijski album "Greatest Hit (...and 21 Other Pretty Cool Songs)". Pod "Greatest Hit" šaljivo se misli na pjesmu "Pull Me Under" koja je postigla najveći komercijalni uspjeh od svih singlova Dream Theatera. Osim toga sastav izdaje još jedno CD i DVD izdanje, Chaos In Motion 2007-2008, koje je kompilacija pjesama sa različitih koncerata tijekom promotivne turneje za album Systematic Chaos.

Bubnjar Mike Portnoy također je 2008. godine pokrenuo anualnu turneju "Progressive Nation"^[42] koja se iste godine počela održavati od 2. svibnja. S Dream Theaterom na ovoj progresivnoj metal turneji sudjelovali su sastavi Opeth, Between the Burried and Me i Three.

[uredi] Black Clouds & Silver Linings (2009. - traje)

2. lipnja 2008. godine Mike Portnoy je najavio da će sastav početi sa snimanjem novog albuma. 7. listopada iste godine sastav počinje sa snimanjem desetog po redu studijskog izdanja.

13. ožujka najavljen je deseti studijski albuma sastava, Black Clouds & Silver Linings, koji bi trebao biti izdan 23. lipnja 2009. godine.^[43][44][45]

[uredi] Diskografija

Detaljniji članak o ovoj temi: Diskografija Dream Theatera

• 1989: When Dream and Day Unite
• 1992: Images and Words
• 1994: Awake
• 1995: A Change of Seasons
• 1997: Falling into Infinity
• 1999: Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory
• 2002: Six Degrees of Inner Turbulence
• 2003: Train of Thought
• 2005: Octavarium
• 2007: Systematic Chaos
• 2009: Black Clouds & Silver Linings

[uredi] Članovi sastava

• James LaBrie - vokali, udaraljke (1991. - traje)
• John Myung - bas gitara, stick (1985. - traje)
• John Petrucci - gitara, prateći vokali (1985. - traje)
• Mike Portnoy - bubnjevi, udaraljke, prateći vokali (1985. - traje)
• Jordan Rudess - klavijature (1999. - traje)

[uredi] Bivši članovi

• Chris Collins - vokali (1985. - 1986.)
• Charlie Dominici - vokali (1986. - 1989.)
• Kevin Moore - klavijature (1985. - 1994.)
• Derek Sherinian - klavijature, prateći vokali (1994. - 1999.)

[uredi] Zaštitni znak

Iako je morao promijeniti ime, sastav nije promijenio logotip (poznat i kao "Majesty symbol") koji se nalazi na većini glazbenih i promotivnih izdanja počevši od albuma When Dream and Day Unite.^[46] Logotip je osmislio pjevač Charlie Dominici, posluživši se oznakom Marije I., kraljice Škotske kao inspiracijom.^[47][48] Kao što je Dominici objasnio, logotip nema posebno značenje, nego je jednostavno htio napraviti oznaku sa slovom "M" što bi simboliziralo tadašnje ime sastava, Majesty.^[14] Oznaka je zapravo spoj tri slova iz grčkog alfabeta: Fi, Mi i Lambda.

[uredi] Nagrade i priznanja

RIAA - zlatni i platinasti certifikati

1. Images and Words (zlatna naklada) - 2. veljače 1995.
2. Metropolis 2000: Scenes from New York (zlatna naklada) - 8. studenog 2002.
3. Live at Budokan (platinasta naklada) - 26. siječnja 2006.
4. Live in Tokyo/5 Years in a LIVEtime (platinasta naklada) - 22. ožujka 2006.
5. Score (platinasta naklada) - 11. listopada 2006.^[49]

Jordan Rudess

1. Najtalentiraniji mladi klavijaturist po izboru čitatelja Keyboard Magazine. (1994.) ^[50]
2. Burrn časopis - klavijaturist godine. (2007.)

Mike Portnoy

1. Najbolji nadolazeći talent (1994.)
2. Najbolji progresivni rock bubnjar (od 1995. do 2006.)
3. Najbolje snimljen nastup (1995. za Awake, 1996. za A Change of Seasons, 1998. za Falling into Infinity, 2000. za Metropolis, Pt. 2: Scenes From a Memory, 2002. for Six Degrees of Inner Turbulence i 2007. za Score)
4. Najbolji edukacijski video (2000., 2002.)
5. Primljen u kuću slavnih rock bubnjara (2004.)

John Petrucci

1. Gitarist godine po izboru časopisa Guitar World (2007.)

Ostala priznanja

1. Album Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory proglašen je 95. najboljim gitarističkim albumom svih vremena u časopisu Guitar World.^[51]

[uredi] Izvori

[uredi] Vanjske poveznice

• Službene stranice
• YtseJam Records
• Mike Portnoy - službene stranice