Druga Filipinska Republika
|
|||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
Druga Filipinska Republika, pod službenim nazivom Republika Filipinaca (filipinski: Repúbliká ng Pilipinas), bila je država Filipinaca uspostavljena 14. listopada 1943. pod japanskom okupacijom.
Filipinski predsjednik Manuel L. Quezon grad Manilu, glavni grad Filipina, proglasio je "slobodnim gradom" i ostavio ga pod zapovjedništvom Jorgea Vargasa, gradonačelnika Manile. Japanska vojska ušla je u grad 2. siječnja 1942. i Manilu proglasila glavnim gradom okupiranih Filipina. Japan je u cijelosti okupirao Filipine 6. svibnja 1942., nakon Bitke za Corregidor.
General Masaharu Homma raspustio je Commonwealth Filipine i uspostavio Filipinsku izvršnu komisiju, čuvarsku vladu, s Vargasom na čelu. Sve političke stranke su ukinute, a vlast uzima japanski raspoložena stranka KALIBAPI (Kapisanan sa Paglilingkod sa Bagong Pilipinas, u prijevodu Organizacija u službi Novih Filipina). Generalni direktor KALIBAPI-a bio je Benigno Q. Aquino.
Ustav Druge Filipinske Republike sastavio je Pripremna komisija za neovisnost, a činilo ju je 20 članova iz KALIBAPI-a.[1] Pripremna komisija vođena od strane Joséa P. Laurea,[2] predstavila je nacrt Ustava 4. rujna 1943., a tri dana kasnije Glavna skupština KALIBAPI-a ratificirala je nacrt Ustava.[1]
Do 20. rujna 1943., KALIBAPI-jeve predstavničke skupine u državnim provincijama i gradovima međusobno su izabrale 54 člana Nacionalnoga vijeća, zakonodavno tijelo države.
Inaguracija Nacionalnog vijeća dogodila se tri dana nakon njegova osnutka u predratnom Zakonodavnom domu. Benigno Q. Aquino postao je glasnogovornikom Nacionalnoga vijeća, a José P. Laurel predsjednik Filipina, čija se inaguracija dogodila 15. listopada 1943. na dan osnutka Druge Republike.[1]
