Dukljansko Kraljevstvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dukljansko Kraljevstvo

Dukljansko Kraljevstvo, na crnogorskoj ćirilici Дукљанско Қраљевство, Краљевина Дукља, također i Duklja,, Дукља, grč. Διοκλεία, Diokleia, lat. Doclea, Diocleia, eng. Kingdom or Duklja, najstarija je crnogorska država.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska povijest

Pod dinastijom Vojislavljevića Duklja je doživjela uspon, ali i pad koncem 12.stoljeća.

Naziv[uredi VE | uredi]

Duklja je slaveniziran naziv i potječe od rimskoga grada Duklja, sada gradine u blizini suvremene Podgorice, te od ilirskoga plemena Dokleati koji su živjeli na području od Podgorice do današnjeg Nikšića.

Duklja se, također, etimologički izvodi iz starog indoeuropskog korijena - dhoukl, sa značenjem skrovit, taman, crn, te je očita semantička veza ovoga korijena s današnjim imenom Crne Gore.[1]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Duklja (etimologija)

Negdje od konca 12. st. za ovo područje sve se više koristi naziv Zeta.

Slaveniziranje[uredi VE | uredi]

Slavenski preci današnjih Crnogoraca i drugih narodnosti suvremene Crne Gore počevši od 6. st. ovladavali su rimskom provincijom Prevalitanom, gradom Dukljom, planinama i ravnicom okolo Skadarskoga jezera i dijelom obale Jadranskoga mora prihvaćajući, ne samo kršćanstvo, već i etnonim - Dukljani.

Etnogeneza[uredi VE | uredi]

Najpoznatiji bizantski kroničar, car (945.-959.) Konstantin Porfirogenet, u svome znamentom djelu De administrando imperio - premda za sve okolne zemlje nabraja južnoslavenske narode, izrijekom Srbe ili Hrvate koji ih naseljavaju - za Duklju ne navodi da su je naselili ni Srbi ni Hrvati[2], naime pominje samo i jedino: Dukljane.


K. Porfirogenet,O Dukljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju

Dukljani[uredi VE | uredi]

Dukljani su slavensko i-ili slavenizirano stanovništvo Duklje, prve crnogorske države, preci suvremenih Crnogoraca i drugih autohtonih narodnosti Crne Gore.[3]

Za razliku od Porfirogeneta, te navoda N. Brijenija (Νικηφόρος Βρυέννιος) [4] , Kekvamena (Κεκαυμένος) [5][6], najvećeg bizantskog pjesnika 12. st. T. Prodroma (Θεόδορος Πρόδρομος) [7] itd., neki drugi manje pouzdani bizantski pisaci ponekad izjednačavaju dukljanske vođe ili dio stanovništva Duklje s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-Hrvati), daju im pogrda značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali, Dukljani - Skiti)), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta (Srbi koje neki i Hrvati nazivaju), a riječ je, kako primjećuje Pavle Mijović, samo i izrijekom o Dukljanama, četvrti koriste recidiv mode skitomanije (Neki skitski čovjek po imenu Vojislav), a peti pleonazam (Hrvati i Dukljani pobunivši se), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom tadašnjeg dukljanskog princa Bodina itd.[8]

Dr. Špiro Kulišić je utvrdio kako još od najstarijih bizantskih izvora i kasnije nema pomena o tome kako Srbi ili Hrvati u značajnijim skupinama naseljavaju područje u 11. st. oformljene Duklje (cit.u originalu):

Wikicitati „U vizantijskim izvorima XI vijeka Dukljani su iskazani kao zaseban etnos, jasno odvojen i od Hrvata i od Srba. (O etnogenezi Crnogoraca, 1980.)“
()

Dr. Radoslav Rotković piše (cit.u originalu):

Wikicitati Slavenski pretci suvremenih Crnogoraca došli su iz Polablja[9]... u ranom 6. st., pretci Crnogoraca naselli su Prevalis. Kasnije će Prevalis postati Dukljansko kraljevstvo a njeni stanovnici Dukljanski Slaveni ili Dukljani. (Odakle su došli preci Crnogoraca, 1995.)“
()

Dr. Neven Budak, razmatrajući krunidbu Mihaila, prvog kralja Duklje i činjenicu da je "zavladao susjednim sklavinijama" u svjetlosti etnonima Dukljani, veli:

Wikicitati „Time su postavljeni temelji za širenje dukljanskog etničkog imena na šire područje, što je moglo dovesti (da zbog promjene odnosa snaga nije došlo do obrata) do etnogeneze čiji bi rezultati bili bitno drugačiji od današnjih.“
()

[10]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dukljani

Vjera[uredi VE | uredi]

Prema Ljetopisu popa Dukljaninu, Sv. Ćirilo je, kad je proputovao za Rim, preveo u kršćanstvo slavenskog kralja Svetopeleka. Uslijedilo je (citati na crnogorskom jeziku) "... veliko veselje i hrišćani, silazeći s planina i skrivenih mjesta, đe su se bili raspršili, počeše hvaliti i blagosiljati ime Gospoda".[11]

Tada je, navodno, "Svetopelek odobrio hrišćanima koji se 'služahu latinskim jezikom' da se povrate u svoja mjesta i da obnove sela i gradove, porušene od pagana".[11]

No, o svemu tome nema potvrde u drugim izvorima.[11]

Konstantin Porfirogenet ističe prvijenstvo Bizanta u širenju kršćanstva među Slavenima. On kaže da je još car Heraklije (610. - 641.) uputio misionare među Slavene. Na osnovu toga je inzistirano da južnaslavenske zemlje pripadaju bizantskom ekumenskom patrijarhatu iz Carigrada.

Kristijaniziranje Dukljana izgleda da je u potpunosti svršeno do 10. stoljeća:

Wikicitati „Dukljanski (crnogorski) Sloveni bili su u jednom stepenu hristijanizirani i prije 9. st., a u vrijeme dukljanskog arhonta Petra (10. st.), čiji je pečat, na kome je prikazan lik Bogorodice s Hristom, sačuvan, proces prevođenja slovenskih doseljenika u hriršćansku religiju bio je već značajno dovršen.“
()

[11]

Za vladavine dukljanskom kneževinom Mihaila došlo je do konačne šizme između Istočne i Zapadne crkve (1054. godine).

Rim i Carigrad će se konfrontirati oko crkvene supermacije. Katolički vjerski karakter Duklje će ostati nepromijenjen do kraja njezinog postojanja kao nezavisne države(do 1186. - 1189. godine).

No, nakon srpskog osvajanja Dukljanskoga kraljevstva, tijekom narednih stoljeća, uz ne male otpore će pravoslavlje postati dominatnom vjerom. Paradoks se očituje u činjenici da je Nemanja, raški veliki župan koji je predvodio Srbe u pohodu na Duklju - kao dijete oca-izbjeglice iz Raške, bio kršten upravo kao katolik u Duklji.

Wikicitati „A kako su u zemlji toj (Duklji – op.a.) latinski jereji, to se po volji Božjoj udostoji da u hramu primi latinsko krštenje.“
()

[12]

Titule dukljanskih vladara[uredi VE | uredi]

Dvojica najmoćnijih dukljanskih vladara, kraljevi Mihailo i Bodin, nosili su titule priznate i u Carigradu i u Rimu, općenito i u drugim zemljama i kod drugih naroda:

Michaeli Sclavorum Regi
Mihailo, kralj Slavena
Mihailo, protospatar
Regis Bodin gloriossimi
Bodin, veleslavni kralj
καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας)
Protosevast i eksusijast Duklje i Srbije
Цар на България Петър III
Car Bugarske Petar III.

Grb Duklje[uredi VE | uredi]

Grb Vojislavljevića je povijesni temelj crnogorskog državnog grba.[13]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorski državni grbovi do 1921.

Dukljanska država prije Vojislavljevića[uredi VE | uredi]

Crvena Hrvatska[uredi VE | uredi]

Ljetopis popa Dukljanina (Glava XI.), nastao koncem 12. st., donosi izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. st. i kasnije jedno vrijeme bila dijelom Crvene Hrvatske a koja se prema tom se izvoru prostirala od Duvna do Drača u Albaniji, no o svemu tome nema nikakve potvrde u bizantskim ili drugim referentnim povijesnim izvorima.

Najraniji pomen dukljanske države[uredi VE | uredi]

Tijekom 9. st. Bizant je objedinio veći dio teritorija nakoć rimskih provincija Prevalitane i Novoga Epira u posebnu temu sa sjedištem u Draču.

No Duklja, prema spisima Konstantina Porfirogeneta iz 10. st. tada je izvan bizantskog i domašaja Dračke teme.

Izuzevši primorske gradove, Bar i Ulcinj, Porfirogenet izvješćuje o slavenskoj arhontiji Duklja kao posebnoj sklaviniji koju naseljavaju Dukljani. U spisu De ceremoniis aulae byzantinae među stranim vladarima nalazio se i dukljanski arhont.

Prvi dukljanski vladar[uredi VE | uredi]

Arhont Petar prvi je neosporno utvrđeni vladar Duklje [14], no povjesnica nije točno utvrdila u kojem vremenskom razdoblju.

Iza njega je ostao pečat, koji se danas čuva u Berlinu, a na kojem piše:

  • † ПЕТР АРХОNТ С ДИОКΛIA AМIN
  • † PETAR ARHONT DUKLJE AMIN

Vjeruje se kako je Petrislav iz Ljetopisa popa Dukljanina zapravo Arhiont Petar i da je on otac Svetoga Vladimira

Sveti Vladimir[uredi VE | uredi]

Sveti Vladimir je dukljanski knez i prvotni svetac. U Dukljanskoj crkvi je Vladimir u najmanju ruku bio blaženik (beatus, prvi stupanj svetosti) a Ljetopis popa Dukljanina tri puta pominje da je on i sveti (sanctus). Ima inidcija da ga je Kanonizirao, kao sveca tada jedinstvene Crkve, 1019. Carigradski patrijarhat. [15]

Crnogorska povjesnica pretpostavlja da je Vladimir rođen oko 970. godine. Na samom koncu 10. st.a Duklja se prostirala od Boke kotorske do rijeke Bojane. Vladimir je vladao i Duklji susjednim oblastima što Ivan Skilica opisuje kao Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije. Skilica, općenito nenaklonjen Slavenima, kaže da je Vladimir bio čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline. Prema nekim povijesnim dokumentima prvi puta objavljenim 2001.-2009. u zborniku Monumenta Montenegrina koje očekuje znanstveno verificiranje, Vladimirova je titula bila i kralj Dalmacije.

Bezuspješno je Vladimir nastojao sklopiti sporazum s Bizantom protivu cara Samuila. To je izazvalo bijes Samuilov, pa je 997. poslao vojsku na Duklju. Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i Dukljani su poraženi. Vladimir je zarobljen i odveden u Samuilov dvor na Prespi.

Samuilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samuilovu suglasnost su se Vladimir i Kosara ubrzo vjenčali.

Vladimir se vratio u Duklju i bio je Samuilov vazal. Nakon Samuilove smrti 1014. godine, novi makedonski vladar Vladislav, odlučio je ukloniti Vladimira. Pozvao ga je u Prespu a kao garanciju da mu se neće ništa desiti poslao je Vladimiru križ nad kojim se zakleo u svoju miroljubivost. I Vladimir je došao u Prespu.

No, Vladislav pogazio obećanje i dao je 22. svibnja 1016. pogubiti, sječom glave, dukljanskoga kneza Vladimira. [16]

Mošti Vladimirove bijehu čudotvorne i proglašen je Vladimir za sveca.

Na dukljanskom prijestolju ga je zamijenio Vojislav, utemeljitelj crnogorske dinastije Vojislavljevića. Vladimir je bio stric ili brat od strica Vojislavu.

Nezavisnost pod Vojislavljevićima[uredi VE | uredi]

Vojislav, dukljanski knez, nakon što je 1042. potukao Bizantince i njihove raško-bosansko-humske vazale u bitci kod Bara, osamostalio je Duklju. Tome krupnom povijesnom događaju prthodile burne godine.

Naime, 1035. je Vojislav bio nakratko osamostalio Duklju, no već je 1036. opet bila bizantskom provincijom, a Vojsilava su odveli u Carigrad.

Odatle uspijeva pobjeći u Duklju gdje podiže ustanak, s Dukljanima napadajući Srbe i Tribale.

Bizantski kroničar Ivan Skilica (Ιωάννης Σκυλίτζης) o tome izvješćuje:

Wikicitati „Pošto je Stefan Vojislav bio pobjegao, kao što je ranije rečeno, iz Carigrada i zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe, okolna plemena podložna Romejima, napadao i pljačkao, Monomah nije mogao da podnosi njegove upade i pismeno naredi arhontu Drača - bio je to patrikije Mihailo, sin logoteta Anastasija - da prikupi stratiotsku vojsku Drača koja je bila pod njime, kao i vojske iz susjednim tema koje su bile njemu podređene.“
()

[17]

Bitka kod Bara 1042.g.[uredi VE | uredi]

Odlučujuća sukob između Bizantinaca i Dukljana predvođenih Vojislavom bila je Bitka kod Bara od 6./7. listopada 1042. - na obroncima planine Rumije, na lokaciji sela Tuđemil.

Bizantici su, pod vođstvom Kursilija, u napad na Duklju uključili svoje vazale, iz Zahumlja Srbina Ljutovida, koji je imao titulu stratega Srbije, te župane Raške i Bosne i njihove postrojbe.

Kursilije je forsirao rijeku Bojanu, te se ulogorio kod Bara, gdje se nalazio i Vojislavov dvor Prapratna. Prema bizantskom operacijskom planu, on je tu trebao sačekati raško-bosansko-humsku vojsku koja je trebala prodrijeti u Duklju dolinama Zete i Morače, kako bi zajedno napali glavninu dukljanske vojske koja se koncentrirala na prostoru Crmnice između Bara i Skadarskoga jezera.

Vojislav je, skupa sa svojim sinovima, organizirao posjedanje bojišnice 6. listopada 1042. tijekom kojeg je nebom protutnjao komet što se kao loš signal dojmilo na bizantsku vojsku.

U ponoć 6./7. listopada 1042. Dukljani su poduzeli napad po logorima bizantske vojske uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova, što je paraliziralo Bizantice. Bez obzira na malo vjerojatne cifre o desetinama tisuća pobijenih Bizantinaca, nema sumnje da je, kod Bara, bizantska vojska bila masakrirana. [18]

Istodobno je Gojislav, sin kneza Vojislava, kod Klobuka (blizu suvremenog Nikšića) predvodio dukljanske postrojbe i pobijedio kombiniranu raško-bosansko-humsku vojsku koja se kod Bara trebala spojiti s bizantskom.

Bizantski zapovjednik Kursilije je teško ranjen, no uspio je pobijeći. Dukljani su nastavili goniti bizantske postrojbe sve do rijeke Drima (u suvremenoj Albaniji).

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka kod Bara

Bizantska vlast Bitkom kod Bara bila je trajno zbačena i Duklja je postala nezavisna

Kraljevstvo[uredi VE | uredi]

Sin kneza Vojislava, Mihailo će najkasnije 1078. postati kralj.

Nasljednik Mihaila, njegov sin kralj Bodin, ovladao je i velikim dijelovima Raške, Bosne, Albanije, te okolicom Dubrovnika.

Bodinova ekspanzija[uredi VE | uredi]

Bodinov otac Mihailo imao je 11 sinova. Još kao mladić, predvodi Bodin Dukljane u bojevima, skupa s bratom Vladimirom. Godine 1072. pobijedio je Srbe i okupirao Rašku, a po naredbi je svoga oca (skupa s polubratom Petrislavom) pomogao makedonske ustanike (koje ondašnji izvori nazivaju "Bugarima") u Makedoniji protiv bizantske vojske. Doprili su do Niša, Podunavlju, te na Kosovo. U Prizrenu ili Prištini su Bodina bugarsko-makedonski ustanici okrunili za svoga cara. No, na koncu je zarobljen i odveden u Antiohiju, otkuda je uspio pobjeći 1078. godine.

1082. umire njegov otac, kralj Mihailo, pa ga Bodin naslijeđuje. No, tome je prethodio obračun s Mihailovim bratom a Bodinovim stricem Radoslavom - on također je pretendirao na vladarski tron - koji je na kraju morao pobjeći u susjednu Travuniju.

1083. i 1084. poduzeo je Bodin nove napade na Rašku, te je Srbe nanovo pokorio, također i Bosnu. Potom je nastavio osvajati na jugu, u Albaniji, gdje je 1085. od Normana, koji su bili u ratu s Bizantom, oteo Drač, no ubrzo predao ga je Bizanticima.

Za Bodinove je vladavine u Rimu je 8. siječnja 1089. izdata bula kojoj je Dukljanskoj crkvi potvrđen rang arhiepiskopata .

Između 1096. i 1097. kroz Dukljansko Kraljevstvo su prolazile postrojbe križara koje je Bodin gostio u svojoj prijestolnici - Skadru.

Unutarnje borbe[uredi VE | uredi]

Bodinov drugi stric Branislav, te njegovi sinovi Predihna, Petrislav, Dragilo, Tvrdislav, Grubeša i Gradihna, utemeljili su snažnu opoziciju koja je kanila organizirati prevrat. Bodin je zarobio Branislava i dao ga baciti u tamnicu u Skadru a njegovi su sinovi uspjeli pobjeći u Dubrovnik.

Bodin je stoga poduzeo oružanu akciju protiv Dubrovčana u čemu mu je pomogla vojska njegova bosanskoga vazala Stevana. Dukljanska je vojska opsjedala Dubrovnik i na koncu su 1104. uspjeli u nakani: Dubrovnik je zauzet a Bodinovi rođaci su protjerani, pa su neprijateljstva s Dubrovčanina svršena. Bodin je Dubrovčanima podigao jednu od utvrda i dao im je na upravljanje.

Umro je Bodin 1108. godine a od tada će moć Dukljanskoga Kraljevstva trajno opadati.

Naslijedio ga je Dobroslav, sin Mihaila i polubrat Bodina. Voljom je naroda izabran za kralja, no ubrzo je postao žrtva urote koju je ispleo raški župan Vukan koji ga je zatvorio. Pustio ga je na slobodu, ali je Dobroslava, njegov nasljednik na dukljanskom prijestolju kralj Vladimir, oslijepio.

Novi kralj Duklje Vladimir, unuk Mihaila, surađivao s raškim županom Vukanom i bio eksponent raške struje u Duklji o kojoj izvješćuje i Ljetopis popa Dukljanina. Otrovan je 1113. po naređenju Bodinove žene kraljice Jakvinte.

Sin Bodinov, kralj Đorđe, vladao je iz dva puta, najprije od 1113. do 1118. a onda u razdoblju od 1125. do 1131. godine. Glavni mu je rival bio Grubeša, koji je zbacio Đorđa s prijestolja te vladao Dukljom od 1118. do 1125. godine. Đorđe se sklonio u Rašku, sklopio savezništvo sa Srbima, napao Grubišu, te ga u jednom takovom boju kod Bara i ubio.

Bizant je iskoristio unutarnje borbe, pa je, uz pomoć Srba (koji su sada kao njihovi vazali nastupili protiv kralja Đorđa) 1131. poduzet vojni napad na Duklju u kojem je zauzeta prijestolnica Skadar, uhićen Đorđa i odveden u Carigrad gdje je i umro.

Nakon svgravanja Đorđa je Gradihna (Gradinja), brat 1125. ubijenog Grubeše, postavljen kao bizantski vazal, novi je dukljanski kralj.

Ljetopis popa Dukljanina izvješćuje da je sukob s kraljem Đorđem prouzročio brojnu emigraciju, no Gradihna je bio blag, krotak, milosrdan, zaštitnik udovica i siročadi. Dalje Ljetopis opisuje da je podnio kralj Gradinja u danima svoga vladanja mnoge prevare i nepravde od rđavih ljudi, ali ga je od svega Bog izbavio. Umro je 1142. godine.

Radoslav je kao knez, naslijedio prijestolje do svoga oca kralja Gradihne. Za razliku od njega i svih ostalih Vojislavljevića od doba Mihaila, Radoslav nije nosio titulu kralja, što bjelodano svjedoči o dezintegraciji moći Dukljanskoga kraljevstva. Na prijestolju postavljen je uz suglasnost bizantskoga cara Manuela (Manojla) I. Komnena.

Skupa sa svojom braćom Jovanom i Vladimirom pokušao je Radoslav organizirati oružani otpor srpskim napadima koje je predvodio župan Raške Uroš II. Primislav (vladao 1145. - 1162.), te njegov sin Desa (srpski župan 1162. - 1165.).

Wikicitati „Potom ustaše neki zlikovci, koji su bili stari neprijatelji, i odmetnuše se od njega i dovedoše Desu, Uroševog sina, i njemu dadoše Zetu (župu Zetu u Duklji - prim.a.) i Travuniju a Radoslavu i njegovoj braći preosta Primorska oblast i grad Kotor do Skadra. Ali oni neprestano ne odustajahu da se bore i ratuju protiv Uroševog sina i protiv ostalih neprijatelja, sve dok zemlju koja se bila od njih odmetnula nijesu mogli ponovo zadobiti, i onu kojom vladahu junački odbraniti.“
()

[19]

Za njegova vldanja Srbi su već formulirali svoje ambicije da unište Dukljansko kraljevstvo: [20]

Njegov sin i nasljednik knez Mihailo III., vladar od 1163. do 1186. godine, potporu je pred navalom Srba, čiji je predvoditelj bio Stefan Nemanja, pokušao pronaći u Bizantu. Do 1186.-1189. to mu je donekle i polazilo za rukom, no te je godine Nemanja potpuno pokorio dukljansku državu. O Mihailu III. nema pouzdanih podataka - da li je ubijen u tom srpskom naletu ili je uspio pobjeći ili je još ranije umro?

Slom[uredi VE | uredi]

Dukljansku je državu, desetljećima razdiranu unutarnjim sukobima, srpski župan Nemanja konačno 1186.-1189. godine pokorio, porušivši - osim Kotora - sve druge dukljanske gradove.[12]

Smrću bizantskoga cara Manuela I. Komnena (1180. godine), Mihailo III., dukljanski knez, izgubio je posljednju potporu obrane od naleta Srba.

Srpski župan Stefan Nemanja početkom 1080-ih uništio je bizantske ciljeve u dolini Morave, te u Makedoniji i Kosovu, pa se ustremio na Duklju.

No, još prema izvješću kojeg je oko 1080. godine kanoniku Splitske nadbiskupije uputio poglavar Dukljanske crkve Grgur Barski, između grada Bara i Nemanje desila se velika razmirica. Nemanja je tražio od Bara 800 perpera, koje Bar nema, jer su polja oko Bara opustošena. Grgur Barski veli:

Wikicitati „A od kneza Mihaila, čija briga za Dukljansku crkvu nije mala, ne može se u ovim okolnostima očekivati pomoć...“
()

[21]

Nemanjin sin, prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, u spisu o svom ocu Žitje. Sv. Simeona, izvješćuje da Nemanja "povrati Dioklitiju i Dalmaciju", rušeći "Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosaf grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar".

Wikicitati „A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne spominje ime njihovo u toj oblasti, a narod svoj u njima nepovredjen ostavi da služi državi njegovoj sa strahom i s urečenim dankom od Svetoga.“
()

[12]

Dukljanska kneginja Desislava, žena posljednjeg kneza nezavisne dukljanske države Mihaila III. [22], do 1189. godine je pred naletom Srba izbjegla u Dubrovnik. [23]

U pratnji Desislave su izbjegli i arhiepiskop Dukljanske crkve Grgur Barski, župan Černeh i Crenik, Grdomil i drugo dukljansko plemstvo.

Komentar[uredi VE | uredi]

Kako primjećuje austrijski povjesničar i slavist S. Hafner, sinovi velikog župana Nemnaje, koga su Srbi kanonizirali kao Sv. Simeona "Mirotočivog" - Rastko Nemanjić i Stefan Prvovjenačni, utemljeitelj Srpske crkve i prvi srpski kralj , svim su raspoloživim sredstvima državne i vjerske promidžbe suprotstavili ukorijenjenoj državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete" (tako nominira Duklju - op.a.).[24].

Ističući antagoniziranost Zete i Raške on, nadalje, kaže da se time može donekle, a možda i u cjelosti, objasniti prešutkivanje imena svih dukljanskih vladara u srpskoj književnosti i Povijest historiografiji srednjega vijeka.

Wikicitati „"U duhovnim i kulturnim stvarima, i pored gubitka svoje političke nezavisnosti, Zeta još dugo vremena bila je nadmoćnija od Raške".“
()

[24]

Kao dokaz nadmoći dukljanske kulture S. Hafner navodi Ljetopis popa Dukljanina i Miroslavljevo jevanđelje, dva najpoznatija kulturna spomenika Zete, koji se mogu mjeriti sa sličnim europskim spomenicima.

Vladari iz dinastije Vojislavljevića[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Popis crnogorskih vladara
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Popis dukljanskih vladara

  • Mihailo II., dukljanski kralj, naslijedio oca Bodina nakon njegove smrti 1108. godine, no ubrzo je svrgnut.
  • Dobroslav, dukljanski kralj, sin Mihaila i polubrat Bodina, voljom je naroda izabran za kralja, žrtva urote koju je ispleo raški župan Vukan, oslijepljen.
  • Vladimir, dukljanski kralj, unuk Mihaila, surađivao s raškim županom Vukanom i bio eksponent raške struje, otrovan 1118. po naređenju Bodinove udove.
  • Đorđe, Bodinov sin, u dva je navrata dukljanski kralj, najprije od 1113. do 1118. a onda u razdoblju od 1125. do 1131. godine. Sa svojom majkom Jakvintom je pokušao obnoviti slavu i nezavisnost Bodinove države.
  • Radoslav, dukljanski knez, naslijedio prijestolje do oca kralja Gradihne, no za razliku od njega i svih ostalih Vojislavljevića od doba Mihaila, Radoslav nije nosio titulu kralja. Pokušao je organizirati oružani otpor srpskim napadima.

Povelje dukljanskih vladara[uredi VE | uredi]

Povelje i isprave, premda ih je samo mali broj sačuvan u originalu ili prijepisu, važni su izvori za osvjetljavanje razdoblja Vojsilavljevića, dukljanske i cjelokupne crnogorske povijesti:

  • nedatirano, Povelja kralja Radoslava (Mihailovog brata), kojom osniva samostan na Balemu;
  • 1114. godine, Povelja sudije Grda, za vrijeme vladavine dukljanskog kralja Đorđa, kojom ponovo dosuđuje crkvu Sv. Martina u Šumetu benediktinskom samostanu na Lokrumu;[26]
  • 1189. godine, Povelja dukljanske knjeginje Desislave, žene kneza Mihaila III., kada se ona izgubivši vlast u Duklji, povukla i našavši se u Dubrovniku ustupila Dubrovačkoj opštini dva svoja broda.[28] Desislava je ujedno i posljednji vladar Duklje iz stare dinastije. Povelja je pisana u Dubrovniku, jer ju je pisao dubrovački pisar. U pratnji Desislave, prispjeloj u Dubrovnik, su bili arhiepiskop Barski Grgur, župan Černeh i Crenik, kaznac Grdomil i drugo dukljansko plemstvo;
  • 1193. godine, Povelja kojom Đuraš, sin Andrijin, vraća crkvi Sv. Martina u Šumetu otetu zemlju, a u kojoj se poziva na nekadašnju dukljansku knjeginju Desislavu, ženu kneza Mihaila.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povelje dukljanskih vladara

Bodinov pečat[uredi VE | uredi]

Olovni pečat dukljanskoga kralja Bodina pronađen je u Arheološkom muzeju u Istanbulu, a znanstvenoj javnosti prezentiran 2008. godine.[29]

Otkirće predstavlja prvorazredni događaj za proučavanje crnogorske medijevalistike, sfragistike i uopće cjelokupne crnogorske nacionalne povijesti.

Na licu (aversu) pečata nalazi se poprsje Svetoga Teodora koji u desnoj ruci drži koplje, a u lijevoj štit, u čijem je središtu prikazan biser od kojega se pre­ma rubovima štita šire zraci.

Djelimočno oštećeni kružni natpis na aversu i naličju (reversu) pečata na grčkome jeziku glasi:

Kon­stantin, protosevast i eksusijast Duklje i Srbije [30]

U originalu:

καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας) [30]

Pečat kralja Đorđa[uredi VE | uredi]

Pečat kralja Đorđa, potječe iz prve polovice 12. st., dok on još nije bio vladar Dukljanskoga Kraljevstva.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Popis dukljanskih vladara

Đorđe je bio vladar u dva navrata, najprije od 1113. do 1118. a onda u razdoblju od 1125. do 1131. godine.

Na aversu pečata je latinski natpis:

Geor(gius) regis Bodini fili

u prijevodu

Knez Đorđe, Bodinov sin.

Na reversu je prikazan Sv. Đorđe s grčkim natpisom:

'ό ἅγιος Γεώργι(ο)ς'.

Otkriće pečata je 1938. prezentirao bugarski znanstvenik T. Gerasimov. [31]

Dukljanska crkva[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dukljanska crkva

Arhiepiskopsko sjedište Dukljanske crkve je bilo u gradu Baru.[32]

Arhiepiskopija je nominacija koja potječe iz razdoblja prije šizme i zadržala se u rimokatoličkoj crkvi stanovito vrijeme nakon nje - u rangu je s Arhidijecezom ili Metropolijom. Specifična titula poglavara Dukljanske crkve je splet političkih, crkvenih i kulturnih odnosa - nastalih kao rezultat višestoljetne supermacije Bizanta na dukljanskom teritoriju.[33]

I koncem 12. st. sjedište Dukljanske crkve je bilo u gradu Baru. Tada je vjerojatno i napisan znameniti Ljetopis popa Dukljanina, koji započinje riječima (citati na crnogorskom):

Wikicitati „Budući da ste me zamolili, voljena braćo u Hristu i poštovani sveštenici svetog sjedišta Arhiepiskopije Dukljanske crkve...“
()

[34] [35]

Njen prvi poglavar bio je Petar I., arhiepiskop dukljanski i nadbiskup barski

Kontroverzno priznanje iz 1067. godine[uredi VE | uredi]

Još u buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine, Dukljanska crkva je tretirana kao arhiepiskopija.

No, Grgur VII., premda 1078. u svooj buli [36] Mihaila uvršćuje i u red "požrtvovanih prijatelja svete crkve"[37], tek nagovješćuje konstituiranje Dukljanske crkve, koja je, u buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine već bila uspostavljena.

Naime, Grgur VII. u buli veli da tek od Mihaila očekuje, preko izaslanika, izvješće o ispitivanju glede

Wikicitati „ ... zahtjeva za osnivanjem samostalne crkvene organizacije za Duklju.“
()

[38]

Ipak, dio južnoslavenskih latinista drži da je bula iz 1067. godine pape Aleksandra II. posve autentična, (čak da je ona prijepis istovjetne starije bule iz 1062. godine), no drugi inzistiraju da je u pitanju falsifikat. [39]

Priznanje iz 1089. godine[uredi VE | uredi]

Konačno je u Rimu 8. siječnja 1089., za vladavine kralja Bodina, izdata je bula kojom je čelnom barskom prelatu potvrđen arhiepiskopstvo i status Dukljanske crkve u cjelosti, te ustanovljena Barska nadbiskupija.

Protupapa Klement III. je istom bulom potvrdio Bodinu kraljevsku titulu njegovoga oca Mihaila.

Titula poglavara Dukljanske crkve[uredi VE | uredi]

Službena titula poglavara Dukljanske crkve u papskim bulama je glasila:

Archiepiscopus diocliensis atque antibarensis ecclesiae (1067. godine)
Petro, Doclensis sedis arhiepiscopo (1089. godine)
sancte Dioclitane atque Antibarensis ecclesiae archiepiscopo (1121. godine)

Biskupije podređene arhiepiskopu dukljanskom[uredi VE | uredi]

Dukljanska crkva je imala sufraganstvo nad biskupijama barskom, kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivastskom, polatskom, srpskom, bosanskom i travunjskom.

Dukljanska kultura[uredi VE | uredi]

Pisac znamenitoga Ljetopisa popa Dukljanina na početku ističe da je njegov original bio sastavljen na slavenskom. Već bi i samo postojanje takva historiografskog djela - koje je vjerojatno trajno uništeno nakon srpske okupacije Duklje - svjedoči o visokoj razini pismenosti u Duklji.

Slavensko je sigurno bilo Žitije Sv. Vladimira, koje Ljetopis u nama poznatoj formi donosi samo u skraćenoj verziji, a koje izravno ilustrira dosege dukljanske književnosti u 11. st.

Da je Žitje sv. Vladimira, ili slavenizirano Vita Sancti Vladimiri svakako bilo napisano, mišljenja je i srpski znanstvenik N. Banašević. Ljetopis izvješćuje da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenijeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala". N. Banašević veli:

Wikicitati „što je drugo pjevanje himni i pohvala (cum hymnis et laudibus) svecu ako ne podrazumijevaju beatizaciju po rimokatoličkom ritualu? Te himne i pohvale su osnova za Vita Sancti Vladimiri, koje je unijeto u Ljetopis. Takvom činu morao je lično prisustvovati biskup barske dijaceze.“
()

[40]

Također su slavenska i žitija Sv. Ćirila i Metoda, kojima se autor Ljetopisa služio. Naime, izričito navodi Liber Methodius, još jednu slavensku knjigu koja se odnosila na zakonodavnu djelatnost vladara, a koja bi se, po nekim autorima, mogla poistovjetiti s Metodovim prijevodom Nomokanona.

Književnost[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska srednjovjekovna književnost

Od sredine 9. stoljeća na teritoriju suvremenog crnogorskog primorskog pojasa utemeljuje se veliki broj benediktinskih samostana. Dok su tragovi latinske i grčke pismenosti dukljanskoga perioda djelomično očuvani, o pismenosti na slavenskome jeziku postoje samo posredna svjedočanstva.

Pretpostavka je da se na tetiroriju dukljanske države početkom 11. st. glagoljska pismenost mogla razviti pod utjecajem snažnoga centra slavenske pismenosti u Ohridu.

Uz Skadarsko jezero razvija se književna djelatnost. Centar te djelatnosti bio je dvor i crkveno središte Prečista Krajinska.

Na osnovu sačuvane rukopisne građe sa sigurnošću se može utvrditi da je poslije pada Dukljanskoga kraljevstva pod vlast Srbije, tijekom 13. st. došlo do dominantne uporabe starocrkvenoslavenskoga jezika i ćirilice.

Važniji starocrnogorski književni spomenici iz toga razdoblja:

Kultovi Duklje[uredi VE | uredi]

Neka dukljanska središta i gradovi[uredi VE | uredi]

Zanimljivost[uredi VE | uredi]

I nakon razdoblja Crvene Hrvatske, u Duklji su, ne samo u Boki kotorskoj i dijelu suvremenog Crnogorskog primorja, živjele skupine Hrvata.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije (Νικηφόρος Βρυέννιος) bilježi kako je od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od Dukljana i Hrvata (u grčkom izvorniku Dioclenses et Chorobatos) kao pomoć slavenskim ustanicima na Balkanu, te kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik". [4]

Izvori i bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Dr. Božidar Šekularac, Dukljanska država i povelje dukljanskih vladara, na crnogorskom jeziku
  2. Nedoumice srpskih povjesničara oko etnogeneze Duklje
  3. Dukljani na crnogor. ćiril. Дукљаңи, također i Dioklićani - Диоклићани, u grčkim povijesnim izvorima Διοχλείς ili Διοκλητιανοί , lat. Dioclenses.
  4. 4,0 4,1 N. Brijenije, Opis borbe protiv Dukljana i Hrvata, u grčkom izvorniku Διοχλείς χαί χυί Χωροβάτων
  5. Kekavmen, O tome kako je knez Vojislav Dukljanin zarobio bizantskog stratega u Dubrovniku
  6. Kekvamen, 108.11-12, u grčkom originalu: ἦν δὲ εἰς τὰ κάστρα Δαλματίας εἰς τὴν Ζένταν καὶ εἰς τὴν Στάμνον τοπάρχης Βοϊσθλάβος ὁ Διοκλητιανός
  7. T. Prodrom, veličajući jedan vojni pohod cara Manuela I. Komnena i protiv Duklje izrijekom pominje i Dukljane - Διοκλεΐς. Opširnije: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, IV, urednici Georgije Ostrogorski i Franjo Barišić, Beograd 1971., str. 177
  8. Dr. Pavle Mijović, Skiličine legende kao istorijski izvor
  9. Vladimir Jovanović, Crnogorci i "Rase Evrope", na crnogorskom jeziku. Carleton S. Coon, poznati američki antropolog, u djelu Rase Europe (orig. The races of Europe, New York, 1939.), oslanjajući se na parametre kompleksnih terenskih istraživanja, utvrdio je da su suvremeni Crnogorci, „vjerojatno naviši i najteži” u Europi. Coon veli da su „Crnogorci suviše riđi za običan dinarski tip”, te izdvaja „karakteristični tip Crnogoraca”. U izvorniku ga naziva The Old Montenegrin type a on zapravo je podudaran Borreby type-u, koji u osnovi karakterizira robusnost tijela i glave, svijetlija koža, isto takva kosa i brada. U Europi Borreby typ najvećma je prisutan u suvremenoj sjevernoj Njemačkoj, arealu Polablja. „The Old Montenegrin type", veli Coon, "koncentriran je u jugozapadnim planinskim marginama Crne Gore, sjeverno od Skadarskoga jezera, u najkonzervativniji dio kulture Kraljevine, kao i u etničko središte crnogorske nacije”.
  10. Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Dr. Danilo Radojević, Hrišćanstvo u Crnoj Gori od početka do Crnojevića, na crnogorskom jeziku
  12. 12,0 12,1 12,2 Stefan Prvovjenčani (sin Nemanjin), Žitje Sv. Simeona, na srpskom jeziku
  13. 13,0 13,1 Crnogorski državni i dinastički grbovi, grupa autora, na crnogorskom jeziku
  14. Istorijski leksikon Crne Gore (tom 1, A-Crn), Daily Press/Vijesti, Podgorica 2006., str. 55
  15. Dr. Pavle Mijović, O dukljanskom knezu Vladimiru. Akademik Mijović navodi kako je Mavro Orbini († 1614.) prvi od naših pisaca koji su Vladimira ubrojili u svece: Donedavno ga (Sv. Vladimira - op.a.) nije bilo u kalendaru Srpske crkve, a u Carigradskoj je uveden poslije priznanja nezavisnosti Crne Gore i autokefalnosti njene crkve.
  16. Ljetopis popa Dukljanina u Glavi XXXVI. izvješćuje što se zbilo nakon Vladimirove pogibije (citat na crnogorskom): ... Glava mu je odsječena 22. maja. Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...Ljetopis popa Dukljanina
  17. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom III., urednici Georgije Ostrogorski i Franjo Barišić, posebna izdanja Vizantološkog instututa SANU, Beograd, 1966., str. 159
  18. Ljetopis popa Dukljanina izvješćuje u Glavi XXXVIII. o tijeku Bitke kod Bara (citat na crnogorskom): ... Kralj (Vojislav - op.a.) sa svojom vojskom, noću po malo nastupajući tiho se približavaše njihovom logoru. U sred noći pak stiže tamo đe su bile grčke straže i čuvari Grka, i jurne na njih, te neke pobije, a ostale nagna u bijeg. Kad su to vidjeli Grci, veoma se uznemire. Odmah zatim oglasi se kraljeva truba, a oni koji su bili s kraljem duvahu u rogove i počeše veoma glasno vikati. a sinovi kraljevi koji bijahu po brdima isto tako počeše odavde i odande trubiti u trube i rogove i vikati. Zatim, lagano se spuštajući niz strane brda, približavahu se neprijateljima, a isto tako je učinio i kralj. Grci se zaista počese jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. A kad su čuli da je zvuk truba, rogova i vike već blizu i da na njih navaljuju, spopade ih strah, i okrenuše se u bijeg. Kad je pak kralj saznao, a i oni koji su s njim bili, da Grci bježe, navališe kad se zora približavala na njihov logor, da ih ranjavaju, sijeku i ubijaju goneći ih pred sobom...
  19. Ljetopis popa Dukljanina, Glava XLVIII, na crnogorskom jeziku
  20. John V. A. Jr. Fine, The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century, University of Michigan Press 1994., str. 233. Fine piše: Radoslav je bio pod teškim teretom da očuva svoju državu od pritiska Srba iz Raške, koji su u tom razdoblju razvili ambicije prema Duklji.
  21. Dr. Radoslav Rotković Najstarija crnogorska država: Kraljevina Vojislavljevića, XI-XII vijeka - Izvori i legende, Podgorica 1999.
  22. Kneginja Desislava je, prema nepotvrđenim mišljenjima nekih povjesničara, možda posljednja vladarka nekoć slavne dukljanske države
  23. Kneginja Desislava je, našavši se u Dubrovniku ustupila je Dubrovačkoj opštini dva svoja broda, opširnije R. Rotković, Ugovor Desislave s Dubrovnikom, na crnogorskom
  24. 24,0 24,1 Dr. Stanislav Hafner, Studien zur altserbischen dynastischen historiographie, München, 1964., str. 50-53.
  25. Rotković, Povelja dukljanskog kralja Bodina, na crnogorskom
  26. Rotković, Povelja sudije Grda(na) iz vremena kralja Đorđa, Bodinova sina, na crnogorskom
  27. Rotković, Dukljanski kralj Đorđe, sin Bodinov, potvrđuje predaju crkve Sv. Martina benediktincima na Lokrumu, na crnogorskom
  28. Rotković, Ugovor Desislave s Dubrovnikom, na crnogorskom
  29. Jean-Claude Cheynet, „La place de la Serbie dans la diplomatie Byzantine à la fin du XI e siècle“, Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU, XLV, Beograd, 2008., 89–9
  30. 30,0 30,1 O Bodinovom pečatu pronađenom 2008. godine
  31. T. Gerasimov, Studia historico-philologica Serdicensia: Un sceau en plombe de eorges fils du roi Bodine, I., Serdicae, 1938., str. 217–218.
  32. Jean Hardouin, Acta Conciliorum et Epistolae decretales ac Constitutiones summorum Pontificum
  33. Primjerice, 732., bizantski car Lav III. Mudri je izuzeo biskupiju Iliricum Orientale iz papine nadležnosti i stavio ju je pod Carigradsku patrijaršiju, a tada se u popisu sufragana grčke Dračke nadbiskupije našla i Dukljanska biskupija, pored Barske, Ulcinjske i Skadarske biskupije
  34. Ljetopis popa Dukljanina, na crnogorskom jeziku
  35. U latinskom izvorniku: Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus, ac venerabilibus sacerdotibus sanctae sedis Archiepiscopatus Dioclitanae ecclesiae...
  36. Bula ili pismo pape Grgura VII. u cjelosti glasi (crnogorski prijevod, R. Rotković): "Kralju Slovena, Grgur, papa, sluga Božji, Mihailu, kralju Slovena, pozdrav i apostolski blagoslov. Neka zna tvoja dužna odanost Apostolskoj Stolici da još nije prispio izvještaj našega dragog legata Petra koji je trebao ispitati cjelokupnu situaciju posebno što se tiče zahtjeva za osnivanjem samostalne crkvene organizacije za Duklju, jer postoje razmimoilaženja između splitskog nadbiskupa i Dubrovnika. Da bi se slučaj što prije okončao, predlažemo ti da pošalješ u Rim barsko-dubrovačkog biskupa Petra ili nekog drugog sposobnog izaslanika koji će posebno izložiti situaciju u vezi s crkvenom reorganizacijom. Nakon toga ću, po nalogu pravde, donijeti odluku o dodijeli palija predragom bratu Petru i kraljevskih insigija za tebe samoga. Dano u Rimu, V ide januara, indikcije prve".
  37. 37,0 37,1 37,2 Ivan Jovović, Povijest Dukljansko-barske nadbiskupije, na crnogorskom jeziku
  38. Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
  39. Da je bula iz 1067. originalna tvrdili su F. Rački, S. Stanojević, A. Milošević, I. Marković... a K. Jiriček, M. Šufflay, V. Ćorović, R. Rotković... tvrdili su da je falsificirana. Bula "iz 1089. bila suvišna, ako je ona prva (iz 1067.) autentična", tvrdi R. Rotković (Najstarija crnogorska država: Kraljevina Vojislavljevića, XI-XII vijeka - Izvori i legende, Podgorica 1999. str. 47)
  40. Nikola Banašević, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd 1971.
  41. Ljetopis popa Dukljanina, na crnogorskom jeziku
  42. Zapis iz Svača: Sarkofag stanovnika uspavanog grada (crnogorski)
  43. O arheološkim istraživanjima na lokalitetu grada Duklje

Literatura[uredi VE | uredi]

Napomena: Naborojane su samo knjige koje nisu izravno citirane u Izvorima i bilješkama

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: O upravljanju carstvom/Gl. XXXV. O Dukljanima i zemlji u kojoj sada stanuju