Edgar Angeli
| Edgar Angeli | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 11. svibnja 1892. |
| Mjesto rođenja | Karlovac |
| Datum smrti | 17. lipnja 1945. |
| Mjesto smrti | Zagreb |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1911. - 1944. |
| Čin |  doadmiral[1]
|
| Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
| Važnije bitke | Bitka u Otrantskim vratima |
| Vojska |  Austro-ugarska vojska Kraljevska jugoslavenska vojska Hrvatsko domobranstvo
|
| Rod vojske |  Austro-ugarska mornarica Jugoslavenska mornarica.svg){kind=small} Hrvatska mornarica
|
| Zapovijedao |  Hrvatska mornarica
|
| Odlikovanja |  Red krune kralja Zvonimira 3. stupnja
|
Edgar Angeli (11. svibnja 1892. – 17. lipnja 1945.) je bio kontraadmiral Mornarice NDH, navodno židovskog podrijetla.[2]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Angeli je rođen u Karlovcu. Pohađao je austro-ugarsku Pomorsku akademiju. Kao mornarički časnik sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, služeći u floti stacioniranoj u Rijeci. 1919. dodijeljen je Mornarici Kraljevine SHS u činu poručnika korvete. Kasnije je dosegao čin kapetana bojnog broda zapovijedajući riječnom flotom. Svjedočio je kapitulaciji oružanih snaga Kraljevine Jugoslavije.[3] Zbog veza s časnicima koji su bili povezani s ustaškim pokretom i Slavkom Kvaternikom, postao je časnik novoosnovane Mornarice NDH, služeći kao dozapovjednik mornarice od 23. travnja 1941. do 14. travnja 1943. u činu komodora.[4] Zbog toga ga je jugoslavenska vlada u izbjeglištvu proglasila izdajnikom i lišila predratnog čina.
U Hrvatskoj mornarici nastavio je zapovijedanje riječnom flotom, a zapovijedao je i obalnim lučkim jedinicama. Sudjelovao je u osnivanju i ustroju Hrvatske pomorske legije koja je služila u sastavu Kriegsmarine na Crnom i Azovskom moru. Zbog svojih zasluga i ratnog djelovanja 13. lipnja 1942. poglavnik Ante Pavelić ga je odlikovao Redom krune kralja Zvonimira trećeg razreda. 14. travnja 1943. promaknut je u čin doadmirala te je postao zapovjednik Hrvatske mornarice.[5] 21. travnja 1944. zatražio je dopuštenje za umirovljenje zbog uznapredovale bolesti.
U svibnju 1945. zarobili su ga Britanci kod Bleiburga. Izručen je partizanima i zatvoren u Zagrebu, gdje je i ubijen,[6] 17. lipnja 1945., a kao motiv se navodi i žestok otpor koji su hrvatski legionari s Crnog mora pružali u Trstu i prilikom povlačenja u Anconu.[nedostaje izvor]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., str. 9.
- ↑ Bulajić, Milan. Jasenovac: the Jewish Serbian holocaust (the role of the Vatican) in Nazi-Ustasha Croatia (1941-1945). Fund for Genocide Research, 2002.
- ↑ Vojni poraz Kraljevine i sudbina srpskog naroda
- ↑ Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga 32: Borbe u Hrvatskoj 1941-1942., Ustaško-domobranski dokumenti, Beograd 1964.
- ↑ Nigel Thomas, K. Mikulan, Darko Pavlović; Axis forces in Yugoslavia, 1941-5, Osprey Publishing, 1995. (p. 18)
- ↑ Home Defence Navy Vojska.net