Eduardo Rózsa-Flores

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "Chico" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Chico (razdvojba).

Eduardo Rózsa-Flores (Santa Cruz de la Sierra, Bolivija, 6. ožujka 1960. - Santa Cruz de la Sierra, Bolivija 16. travnja 2009.) je bolivijsko-hrvatsko-mađarski vojnik, glumac i novinar židovskog podrijetla. U Mađarskoj je znan kao Rózsa-Flores Eduardo ili Rózsa György Eduardo.

Životopis[uredi VE | uredi]

Eduardo Rózsa-Flores rodio se 1960. godine u Santa Cruzu de la Sierri u Boliviji.

Njegov otac György Obermayer Rózsa bio je mađarski slikar i sveučilišni profesor koji je 1948. godine napustio Mađarsku, preselio u Pariz i 1952. otišao u Boliviju s francuskom etnografskom misijom, uzevši ime Jorge.[1] Ondje je predavao umjetnost te se oženio s Nelly Flores Arias, katalonskom useljenicom i učiteljicom na višoj školi. 1960. dobili su sina Eduarda. Kao predani komunist, otac mu se je s obitelji preselio u Čile da bi izbjegao diktaturu Huga Banzera, sljedeće godine je emigrirala u Švedsku, nakon što je Augusto Pinochet došao na vlast. a 1979. preselili su se u Mađarsku. Tako je Eduardo Rózsa-Flores srednju školu završio u Budimpešti. Nakon što je odslužio obvezni vojnik rok, pošao je na kratku obavještajnu naobrazbu u KGB-ovu akademiju Feliks Dzeržinski u SSSR. Poslije se pridružio mađarskim obavještajnim službama. Pohađao je sveučilište Eötvös Loránd (ELTE), gdje je diplomirao 1991. godine. Bio je zadnjim tajnikom komunističke mladeške organizacije na ELTE-u 1990. godine. Navodno je surađivao s mađarskim tajnim službama kao student. Njegov prvi novinarski uradak bio je za kubansku Prensu Latinu. Kasnih 1980-ih navodno se je pridružio Opus Deiju.[2]

Početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku, Rózsa-Flores je, onda pod imenom Jorge Eduardo Rózsa, radio kao dopisnik za barcelonsku novinu La Vanguardiju i za španjolsku jedinicu BBC World Servicea. U Hrvatsku je stigao lipnja 1991. godine. Dok je izvješćivao i svjedočio velikosrpskoj agresiji, netko je pucao na njegovo vozilo. Nakon toga pridružio se je Zboru narodne garde u Osijeku kao njen prvi inozemni dragovoljac. Idućih je par godina sudjelovao u nekoliko bitaka u istočnoj Hrvatskoj, uključujući obranu Laslova, gdje je uspostavio prvu međunarodnu postrojbu hrvatske vojske.

Službeno je demobiliziran 31. srpnja 1994. godine. Dobio je hrvatsko državljanstvo[3][4][5]

Ubile su ga 16. travnja 2009. bolivijske sigurnosne snage.

Filmovi[uredi VE | uredi]

  • Bolse Vita (1996.),
  • Vizualizáció (1997.), glavna uloga
  • Kisváros (1997.)
  • Chico (2001.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hungarian Painter in Santa Cruz. Nuevodia.glradio.com. pristupljeno 25 November 2009
  2. El Deber interview with Ricardo Herrera in Spanish. Eldeber.com.bo. pristupljeno 25. studenoga 2009.
  3. Osnovana radna skupina za Boliviju. Nova TV (24. travnja 2009.). pristupljeno 20. svibnja 2012.
  4. Ponoš, Tihomir (4. siječnja 2011.). Bolivijski predsjednik Morales htio tužiti Hrvatsku zbog Chica. Novi list. pristupljeno 20. svibnja 2012.
  5. Premec, Tina (17. travnja 2009.). 'Zaljubio se u rakiju i kulen'. Jutarnji list. pristupljeno 20. svibnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]