Elektrode za zavarivanje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Obložene elektrode koje se koriste kod ručnog elektrolučnog zavarivanja.
Dijelovi obložene elektrode.
Ručno elektrolučno zavarivanje obloženom elektrodom je najčešći oblik elektrolučnog zavarivanja. Za zavarivanje cijevi koriste se uglavnom obložene elektrode s celuloznom oblogom.
Pri zavarivanju koriste se suhe i tople elektrode, koje se griju u grijaču (crveni valjak) pokraj mjesta zavarivanja.

Elektrode za zavarivanje mogu biti gole (ugljeni ili metalni štap, žica ili traka), obložene (metalna jezgra, a obloga mineralni materijal) ili punjene (mineralna jezgra i metalna obloga) ili nekih drugih oblika. Dodatni materijali i elektrode za elektrolučno zavarivanje (i druge načine zavarivanja) su standardizirani za pojedine načine zavarivanja i prema vrsti osnovnog materijala. Priprema, odnosno oblici dodirnih površina koje se zavaruju (zavareni spoj) i njihovih rubova, je standardizirana za pojedine načine zavarivanja i prema vrsti osnovnog materijala. [1]

Obložena elektroda[uredi VE | uredi]

Zaštitu električnog luka i taline zavara od okolnog zraka obavljaju uglavnom plinovi i troska, koji nastaju pri taljenju i kemijskim reakcijama mineralne obloge potrošne ili obložene elektrode. Obloga ima još i druge zadaće: stabilizaciju električnog luka (povećana sposobnost ioniziranja dodatkom oksida kalcija, kalija i titanija), legiranje (feromangan, ferosilicij, krom, nikal, molibden, vanadij, aluminij, bakar, ugljik, i drugo), otplinjavanje taline (kisik se uklanja s titanijem, aluminijem, silicijem, manganom; vodik se uklanja s kalcijevim floridom) i rafinaciju (smanjenje količine sumpora i fosfora) taline zavara. Prema namjeni razlikuju se elektrode za zavarivanje, za navarivanje, za žlijebljenje i za rezanje. U vezi s tehnološkim osobinama, razlikuju se elektrode s dubokim provarom, za posebne radne zahtjeve (za zavarivanje u okomitom položaju, iznad glave, zavarivanje korijena zavarenog spoja), elektrode s velikim rastalnim učinkom (s korisnošću do 200% i više). Uobičajeni promjeri obloženih elektroda kod ručnog elektrolučnog zavarivanja (REL) su: 2; 2,5; 3,25; 4; 5; 6 i 8 mm, a duljine: (300) 350 i 450 mm. [2]

Elektrode s kiselom oblogom (oznaka A)[uredi VE | uredi]

Elektrode s kiselom oblogom imaju izrazito tekuću trosku, pa nisu podesne za zavarivanje u prisilnim položajima. Koriste se za zavarivanje sučeljnih i kutnih spojeva u položenom položaju. Srednje debela ili debela obloga sadrži okside željeza, mangana i silicija, feromangana, te pojedine dezoksidante. Lako uspostavljaju električni luk, daje glatku i sjajnu površinu zavara, duboko penetrira, troska se lako otklanja. Priključuju se na izmjeničnu struju ili na (-) pol izvora električne struje. Stvaraju se oksidi i karbonati željeza i mangana, sa silikatima. Zaštitni plin sadrži približno: 40% H2, 40% (CO+CO2) i 20% H2O. Zavareni spoj ima nisku udarnu žilavost.

Elektrode s bazičnom oblogom (oznaka B)[uredi VE | uredi]

Elektrode s bazičnom oblogom imaju najčešće debelu oblogu s dodacima kalcijevog i magnezijevog karbonata, kalcijevog fluoride, rutila, kvarca, ferolegura u tragovima. Stvara se gusta, tamnosmeđa troska, teže se otklanja (hrapava i izbočena površina). Zavareni spoj je izvrsnih mehaničkih svojstava. Koriste se za zavarivanje većine čeličnih konstrukcija, kao i čelika s povišenim sadržajem ugljika, te čelika većih debljina. Priključuju se na (+) pol izvora električne struje. Zaštitni plin sadrži približno: 80% CO i 20% CO2. Zavareni spoj ima dobru udarnu žilavost.

Elektrode s celuloznom oblogom (oznaka C)[uredi VE | uredi]

Elektrode s celuloznom oblogom imaju srednje debelu oblogu, s 15% celuloze, 30% titanijevog diooksida (rutil), ferolegure, silikati, dezoksidansi, i drugo. Stvara mnogo plinova i malo troske, koja se lako otklanja. Velika je dubina penetracije i brzina taljenja, pogodna za zavarivanje korijenih zavara (elektrode za zavarivanje cijevi "odozgo - dolje"). Stvara se neravna površina zavara lošeg izgleda i značajno je rasprskavanje metala. Priključuju se na izmjeničnu struju ili na (-) pol izvora električne struje. Koriste se i za rezanje. Imaju visok sadržaj vodika. Zaštitni plin sadrži približno: 40% H2, 40% (CO+CO2) i 20% H2O.

Elektrode s rutilnom oblogom (oznaka R)[uredi VE | uredi]

Elektrode s rutilnom oblogom lako uspostavljaju električni luk. Imaju srednje debelu ili debelu oblogu s dodatkom rutila (TiO2). Stvara gustu trosku koja teško teče, pa je pogodna za zavarivanje u svim položajima. Osigurava dobra mehanička svojstva i lijep izgled zavara. Priključuju se na izmjeničnu struju ili na (-) pol izvora električne struje. Zaštitni plin sadrži približno: 40% H2, 40% (CO+CO2) i 20% H2O.

Skladištenje i rukovanje obloženim elektrodama[uredi VE | uredi]

Posebno treba voditi računa o zaštiti od vlage. Elektrode s kiselom, rutilnom i celuloznom oblogom se, prilikom izrade, suše do sadržaja vlage od 0,3 do 5%, ovisno o vrsti obloge. Bazične se elektrode suše znatno više, sve do sadržaja vlage od 0,05%. Uobičajeno pakiranje nelegiranih elektroda je u kartonskim kutijama s nepropusnim plastičnim omotačem. Za legirane elektrode koriste se plastične kutije, a celulozne se stavljaju u posebne limenke. Ukoliko se elektrode navlaže, mora ih se prije korištenja osušiti, a što se, u pravilu, izvodni na temperaturi ne višoj od 350 do 450 °C, u trajanju od 1 do 2 sata. Korodirane, masne, vlažne i oštećene elektrode ne smiju se upotrebljavati za zavarivanje. [3]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Elektrode za zavarivanje

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] "Termini i definicije kod zavarivanja", Dr.sc. Ivan Samardžić, izv. prof., Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu, 2012.
  2. "Strojarski priručnik", Bojan Kraut, Tehnička knjiga Zagreb 2009.
  3. "Zavarivanje I", izv. prof. dr. sc. Duško Pavletić, dipl. ing., Tehnički fakultet Rijeka, 2011.