Eugen Dido Kvaternik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Eugen Kvaternik, Jure Francetić, i Mladen Lorković na mostu na Drini.

Eugen "Dido" Kvaternik (Zagreb, 29. ožujka 1910. - Rio Cuarto, 10. ožujka 1962.)[1][2] bio je ustaški pukovnik i zapovjednik Ustaške nadzorne službe (UNS) do listopada 1942. Smatran je drugom najvažnijom osobom u NDH nakon poglavnika Ante Pavelića, do njihovog sukoba 1942. godine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 1910. godine u obitelji Slavka i Olge rođ. Frank, kćeri hrvatskog političara Josipa Franka.[1][2] U obitelji su ga od djetinjstva zvali Dido.[1] Klasičnu gimnaziju je završio u Zagrebu 1928. godine s tim što je treći i četvrti razred (1922.-1924., sve dok tadašnji ministar prosvjete nije zabranio daljnje pohađanje srednjoškolskih učilišta u inozemstvu)[1] polazio u Klaksburgu pokraj Beča, u isusovačkom konviktu.[1][2] Započeo je studirati pravo 1928. godine ali ga nije završio. Već 1926. počinje politički djelovati u organizacijama Eugen Kvaternik, Hrvatska Mladica i Domagoj. Nakon atentata na hrvatske narodne zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini surađuje s Branimirom Jelićem, vođom pravaške mladeži, a nakon uvođenja diktature, 6. siječnja 1929., djeluje u ilegali u skupini Vlade Singera.[2] Početkom 1930-tih povremeno odlazi u inozemstvo po zadacima ustaškog pokreta ali i zbog studija (Berlin, Nancy, London).[2] Pored prava u Zagrebu studira također pravo u Berlinu te studira povremeno u Francuskoj i Engleskoj radi usavršavanja jezika.[1] Tečno je govorio pet jezika.[3] Godine 1933. surađuje u glasilu mladih nacionalista Naša Gruda koji izlazu u samo dva broja pošto je glavni urednik Vlado Singer morao u izbjeglištvo.[2]

Prva emigracija[uredi VE | uredi]

Emigrirao je u prosincu 1933. godine, nakon otkrivanja planiranog atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Zagrebu.[2] Najveći dio proveden u izbjeglištvu (1933.-1941.) provodi po zatvorima i internacijama.[2] Od tih sedam i pol godina na slobodi je bio oko šesnaest mjeseci.[2] Postao je jedan od glavnih Pavelićevih suradnika. Djelujući pod lažnim imenima (Eugen Rakovečki, Egon Kramer) radio je na ponovnoj organizaciji atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića. Bio je organizator i vođa skupine atentatora, sve do njihovog dolaska u Marseilles, kada se, po planu, povukao i preko Švicarske vratio u Italiju. Zbog atentata proveo je dvije godine u talijanskom zatvoru, no Italija je odbila njegovo izručenje Francuskoj.

Nakon što je izašao iz zatvora 1936., pridružuje se radu ostalih ustaša. Djeluje na otoku Lipari, a početkom 1937. postaje i zapovjednik logora na tom otoku, i tu dožnost obavlja do njegova raspuštanja u travnju 1937. godine.

NDH[uredi VE | uredi]

U Hrvatsku se vratio tri dana nakon proglašenja NDH. Po dolasku ustaša u Zagreb, 15. travnja 1941. godine biva imenovan povjerenikom za javni red i sigurnost u Zagrebu a 18. travnja 1941. imenovan je ravnateljem za javni red i sigurnost na cjelokupnom području NDH te 4. svibnja 1941. državnim tajnikom u Ministarstvu unutarnjih poslova.[1] Također nalazio se na čelu Ustaške nadzorne službe (UNS) od njenog osnutka 16. kolovoza 1941., a bio je i član Poglavnikove Tjelesne Bojne (PTB). U čin ustaškog bojnika PTB-a promaknut je 16. siječnja 1942., u čin ustaškog potpukovnika 26. lipnja 1942. a u čin ustaškog pukovnika 23. listopada 1942. godine, poslije smjenjivanja sa svojih redarstvenih dužnosti.[1]

Kvaternik je provodio progon hrvatskih Srba, Židova, Roma i ostalih državnih neprijatelja i smatra se jednim od glavnih krivaca za zlodjela koja su počinjena nad tim narodima. Pavelić je vrlo rafinirano iskorištavao činjenicu da je Kvaternikova majka bila iz židovske obitelji Frank. Tako je Kvaternik da bi sigurno dokazao da ga ne veže nikakova rasna veza, sve Pavelićeve upute i migove zdušno izvršavao i najodlučnije se otvoreno i javno isticao neprijateljski prema židovima. Baš radi ovog njegovog napadno odlučnog isticanja su mnogi zaključili da je Kvaternik dosta puta postupao na svoju ruku mimo Pavelića.[4]

Druga emigracija i smrt u Argentini[uredi VE | uredi]

U veljači 1943. godine,[3] nakon sukoba s Pavelićem, s obitelji odlazi u Slovačku, gdje je boravio do rujna 1944. godine.[2] Od rujna 1944. do svibnja 1945. godine boravi u Austriji a od svibnja 1945. do lipnja 1947. godine u Italiji kada odlazi u u Argentinu.[2] U Argentini organizira vlastito mehaničko poslovanje i surađuje u Hrvatskoj reviji člancima i polemikama od 1952. do 1962. godine i to u vrlo kritičkom duhu prema državnom vodstvu NDH.[5] Iz Argentine, Kvaternik nastavlja svoje političko djelovanje usmjereno protiv komunističkog režima u Jugoslaviji.[nedostaje izvor] Reorganizirao je ustaške pristaše i krenuo s izdavanjem političkog tiska.[nedostaje izvor] Nikad se nije pokajao za svoja ratna djela.[nedostaje izvor] Traženja jugoslavenskih vlasti za izručenjem Kvaternika nikada nisu udovoljena.

Eugen Dido Kvaternik poginuo je u prometnoj nesreći u Argentini sa svojom jedanaestogodišnjom kćerkicom Olgom 1962. godine, dok su njegova supruga Marija i dvojica sinova, Slavko Eugen i Davor uspjeli preživjeti nesreću.[2][3] Slavko Eugen je profesor političkih znanosti u Argentini, a Davor kardiolog u Bostonu.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 265.-283
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 223.-225.
  3. 3,0 3,1 3,2 Tomislav Jonjić: Marija Kvaternik: moga Didu kleveću više od pola stoljeća Preuzeto 31. prosinca 2011.
  4. Ivo Goldstein, 2001, str. 585
  5. Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 262.-263.

Literatura[uredi VE | uredi]