Eugen Dido Kvaternik
Eugen "Dido" Kvaternik (Zagreb, 29. ožujka 1910. - Rio Cuarto, 10. ožujka 1962.)[1][2] bio je ustaški pukovnik i zapovjednik Ustaške nadzorne službe (UNS) do listopada 1942. Smatran je drugom najvažnijom osobom u NDH nakon poglavnika Ante Pavelića, do njihovog sukoba 1942. godine.
Sadržaj |
Životopis [uredi]
Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 1910. godine u obitelji Slavka i Olge rođ. Frank, kćeri hrvatskog političara Josipa Franka.[1][2] U obitelji su ga od djetinjstva zvali Dido.[1] Klasičnu gimnaziju je završio u Zagrebu 1928. godine s tim što je treći i četvrti razred (1922.-1924., sve dok tadašnji ministar prosvjete nije zabranio daljnje pohađanje srednjoškolskih učilišta u inozemstvu)[1] polazio u Klaksburgu pokraj Beča, u isusovačkom konviktu.[1][2] Započeo je studirati pravo 1928. godine ali ga nije završio. Već 1926. počinje politički djelovati u organizacijama Eugen Kvaternik, Hrvatska Mladica i Domagoj. Nakon atentata na hrvatske narodne zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini surađuje s Branimirom Jelićem, vođom pravaške mladeži, a nakon uvođenja diktature, 6. siječnja 1929., djeluje u ilegali u skupini Vlade Singera.[2] Početkom 1930-tih povremeno odlazi u inozemstvo po zadacima ustaškog pokreta ali i zbog studija (Berlin, Nancy, London).[2] Pored prava u Zagrebu studira također pravo u Berlinu te studira povremeno u Francuskoj i Engleskoj radi usavršavanja jezika.[1] Tečno je govorio pet jezika.[3] Godine 1933. surađuje u glasilu mladih nacionalista Naša Gruda koji izlazu u samo dva broja pošto je glavni urednik Vlado Singer morao u izbjeglištvo.[2]
Prva emigracija [uredi]
Emigrirao je u prosincu 1933. godine, nakon otkrivanja planiranog atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Zagrebu.[2] Najveći dio proveden u izbjeglištvu (1933.-1941.) provodi po zatvorima i internacijama.[2] Od tih sedam i pol godina na slobodi je bio oko šesnaest mjeseci.[2] Postao je jedan od glavnih Pavelićevih suradnika. Djelujući pod lažnim imenima (Eugen Rakovečki, Egon Kramer) radio je na ponovnoj organizaciji atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića. Bio je organizator i vođa skupine atentatora, sve do njihovog dolaska u Marseilles, kada se, po planu, povukao i preko Švicarske vratio u Italiju. Zbog atentata proveo je dvije godine u talijanskom zatvoru, no Italija je odbila njegovo izručenje Francuskoj.
Nakon što je izašao iz zatvora 1936., pridružuje se radu ostalih ustaša. Djeluje na otoku Lipari, a početkom 1937. postaje i zapovjednik logora na tom otoku, i tu dožnost obavlja do njegova raspuštanja u travnju 1937. godine.
NDH [uredi]
U Hrvatsku se vratio tri dana nakon proglašenja NDH. Po dolasku ustaša u Zagreb, 15. travnja 1941. godine biva imenovan povjerenikom za javni red i sigurnost u Zagrebu a 18. travnja 1941. imenovan je ravnateljem za javni red i sigurnost na cjelokupnom području NDH te 4. svibnja 1941. državnim tajnikom u Ministarstvu unutarnjih poslova.[1] Također nalazio se na čelu Ustaške nadzorne službe (UNS) od njenog osnutka 16. kolovoza 1941., a bio je i član Poglavnikove Tjelesne Bojne (PTB). U čin ustaškog bojnika PTB-a promaknut je 16. siječnja 1942., u čin ustaškog potpukovnika 26. lipnja 1942. a u čin ustaškog pukovnika 23. listopada 1942. godine, poslije smjenjivanja sa svojih redarstvenih dužnosti.[1]
Kvaternik je provodio progon hrvatskih Srba, Židova, Roma i ostalih državnih neprijatelja i smatra se jednim od glavnih krivaca za zlodjela koja su počinjena nad tim narodima.
Druga emigracija i smrt u Argentini [uredi]
U veljači 1943. godine,[3] nakon sukoba s Pavelićem, s obitelji odlazi u Slovačku, gdje je boravio do rujna 1944. godine.[2] Od rujna 1944. do svibnja 1945. godine boravi u Austriji a od svibnja 1945. do lipnja 1947. godine u Italiji kada odlazi u u Argentinu.[2] U Argentini organizira vlastito mehaničko poslovanje i surađuje u Hrvatskoj reviji člancima i polemikama od 1952. do 1962. godine i to u vrlo kritičkom duhu prema državnom vodstvu NDH.[4] Iz Argentine, Kvaternik nastavlja svoje političko djelovanje usmjereno protiv komunističkog režima u Jugoslaviji.[nedostaje izvor] Reorganizirao je ustaške pristaše i krenuo s izdavanjem političkog tiska.[nedostaje izvor] Nikad se nije pokajao za svoja ratna djela.[nedostaje izvor] Traženja jugoslavenskih vlasti za izručenjem Kvaternika nikada nisu udovoljena.
Eugen Dido Kvaternik poginuo je u prometnoj nesreći u Argentini sa svojom jedanaestogodišnjom kćerkicom Olgom 1962. godine.[2][3]
Izvori [uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 265.-283
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 223.-225.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Tomislav Jonjić: Marija Kvaternik: moga Didu kleveću više od pola stoljeća Preuzeto 31. prosinca 2011.
- ↑ Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 262.-263.
