Europska pučka stranka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Europska pučka stranka
European People's Party
Predsjednik Joseph Daul
Osnovana 1976
Sjedište Rue du Commerce 10, 1000 Bruxelles, Belgija
Ideologija liberalni konzervativizam, demokršćanstvo, konzervatizam, pro-europeizam
Službene boje plava, zlatna

Europska pučka stranka (EPP) je europska politička stranka osnovana 1976. godine okupljanjem nekolicine demokršćanskih stranaka. Naknadno su se članstvu pridružile neke konzervativne stranke i druge stranke desnoga centra.[1][2][3][4]

Od 1999. godine EPP ima većinu u Europskome parlamentu, od 2002. i u Europskome vijeću, a ujedno ima kudikamo najvise predstavnika u Europskoj komisiji. Predsjednik Europskoga vijeća i predsjednik Europske komisije su članovi EPP-a. Mnogi su osnivači i oci Europske unije pripadali strankama koje su kasnije osnovale EPP. Izvan područja EU-e stranka također ima većinu u Parlamenarnoj skupštini Europskog vijeća. EPP je izmjenično sa suparničkom strankom lijevog centra Strankom europskih socijalista (PES) bio najveća stranka u Europskom parlamentu.

EPP okuplja najveće stranke poput njemačke Kršćansko-demokratske zajednice (CDU), francuske Zajednice narodnog pokreta (UMP), španjolske Narodne stranke (PP), poljske Građanske platforme (PO), Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a ima stranke-članice u gotovo svim zemljama EU-e. Nema članica u Ujedinjenom Kraljevstvu, jer se britanska Konzervativna stranka ne slaže s EPP-ovim federalnim političkim programom. 2009. godine su kao protutežu osnovali Savez europskih konzervativaca i reformista (AECR).

Povijesni pregled[uredi VE | uredi]

Prema podatcima s EPP-ove internetske stranice, EPP je "obitelj političkog desnog centra, čiji korijeni sežu duboko u povijest civilizacije i europskog kontinenta i koja je predvodila 'Europski projekt' od njegovog početka".[5]

EPP je osnovana 8. lipnja 1976 u Luksemburgu uz posebno zalaganje Jeana Seitlingera, ondašnjeg belgijskog premijera Lea Tindemansa - koji je postao prvi predsjednik stranke - i kasnijeg belgijskoga premijera i predsjednika EPP-a, Wilfrieda Martensa.

EPP vuče svoje podrijetlo iz Nouvelles Equipes Internationales (iz 1946.[6] ili 1948.[7]), preko European Union of Christian Democrats osnovane 1965 (iako je bilo diskusije oko toga da je ultimativno izrasla iz Secretariat International des partis démocratiques d'inspiration chrétienne koja je bila osnovana 1925. godine).

Valja međutim dodati da su se mnoge stranke desnog centra i ranije okupljale i da ih se može smatrati prethodnicama EPPa. Na primjer Nouvelles Equipes Internationales (iz 1946. ili 1948.), preko European Union of Christian Democrats osnovane 1965 (premda se spori nije li ipak potekla od Secretariat International des partis démocratiques d'inspiration chrétienne koja je bila osnovana 1925. godine).

Važan trenutak se dogodio u kasnim 90-ima, kada je finski političar Sauli Niinistö ispregovarao spajanje Europske demokratske unije (EDU) s EPP-om. U listopadu 2002., EDU je prestao sa svim aktivnostima nakon što se i formalno priključio EPP-u na posebnom događaju u Estorilu u Portugalu. Kao priznanje za njegove zasluge Niinistö je izabran za počasnog predsjednika EPP-a iste godine.

Tijekom 37 godina EPP je imao petoricu predsjednika:

Politički program[uredi VE | uredi]

Politička stajališta i program[uredi VE | uredi]

Tijekom kongresa u Bukureštu 2012. Europska pučka stranka je modernizirala svoju političku platformu nakon 20 godina (EPP-ov kongres u Ateni 1992.) i potvrdila novi politički manifest u kojemu sažimlje glavne vrijednosti i političke smjernice.[8]

Među vrijednostima su istaknute sljedeće:

  • Sloboda kao temeljno ljudsko pravo neodvojiva od odgovornosti
  • Poštivanje tradicija i slobodnog povezivanja
  • Solidarnost ya pomaganje potrebitima koji se jednako tako moraju potruditi popraviti svoje stanje
  • Osiguravanje odgovornih javnih financija
  • Očuvanje zdravog okoliša
  • Subsidijarnost
  • Pluralistička demokracija i socijalna tržišna ekonomija

Manifes opisuje EPP-ove prioritete za EU:

Izborni program[uredi VE | uredi]

Kao središnji dio svoje kampanje za europske izbore 2009., EPP je na svom kongresu u Varšavi 2009. godine iznjela svoj "Izborni manifest" koji poziva na sljedeće:

  • Stvaranje novih radnih mjesta. Nastavak reforme i investiranja u obrazovanje, doživotno školovanje i zaposlenje, kako bi se stvorile mogućnosti za svakoga.
  • Izbjegavanje protekcionizma. Fiskalna i monetarna politika moraju biti koordinirane.
  • Povećanje transparentnosti i nadzora financijskih tržišta.
  • Pretvaranje Europe u vodeće tržište zelene tehnologije.
  • Povećanje udjela obnovljivih energija do najmanje 20% udjela među raznolikim vrstama energije do 2020.godine.
  • Obiteljski orjentirana fleksibilnost za zaposlene roditelje. Treba se osigurati bolja skrb za djecu, implementacija obiteljski orjentirane fiskalne politike te poticanje roditeljskog dopusta.
  • Europa treba nači strategiju za privlačenje obrazovanih radnika iz ostatka svijeta kako bi europska ekonomija postala kompetitivnija, dinamičnija i vođena znanjem.

Ustrojstvo organizacije[uredi VE | uredi]

Organizacija[uredi VE | uredi]

Trenutačni predsjednik EPP-a Joseph Daul koji je na toj dužnosti 12. studenoga 2013. naslijedio preminulog Wilfrieda Martensa. Martens je izabran za predsjednika na EPP-ovom kongresu u Bonnu 2009. godine na mandat od 3 godine. Na istom kongresu su kao podpredsjednici EPP-a izabrani europski povjerenici Antonio Tajani (PdL) i Michel Barnier (UMP), kao i finski potpredsjednik Vlade Jyrki Katainen (KOK), mađarski premjer Viktor Orbán (Fidesz), njemački državni tajnik Peter Hintze (CDU), irski vođa opozicije Enda Kenny (FG), bugarska parlamentarna zastupnica Rumiana Jeleva (GERB) te zastupnici u Europskom parlamentu Jacek Saryusz-Wolski (PO), Mario David (PSD) i Corien Wortmann-Kool (CDA). Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog parlamenta Jerzy Buzek te, do Martensove smrti, predsjednik EPP-ovog kluba zastupnika u Europskom parlamentu Joseph Daul (UMP) su ex officio potpredsjednici EPP-a. Političar iz redova CSU-a Ingo Freidrich blagajnik je EPP-a.

Aktivnosti[uredi VE | uredi]

Europska pučka stranka je horizontalno aktivna u glavnim institucijama EU-a. Na poziv predsjednika EPP-a predsjednik Europske komisije, predsjednik Europskog vijeća, predsjednik Europskog parlamenta i državnici iz "EPP-ove obitelji" (kao i predsjednici opozicijskih stranaka koje pripadaju EPP-u), sastaju se nekoliko sati prije summita Europskog vijeća u Bruxellesu kako bi uskladili stajališta i pripremili zajedničku poziciju oko pitanja na dnevnom redu summita.

Zadnje dvije godine EPP redovito organizira svoje ministarske sastanke prije sastanaka Vijeća Europske unije. Ti sastanci su najčešće organizirani u EPP-ovoj središnjici i to u deset različitih područja: vanjski poslovi, ekonomija i financije, zaposlenost i socijalna pitanja, industrija, obrana, poljoprivreda, okoliš, pravo i unutarnji poslovi, promet i energija.

EPP također organizira sastanke sa svojim članovima iz Europske komisije te poziva i pojedinačne resorne povjerenike na EPP-ove summite i ministarske sastanke.

Slijedom amandmana na Pravilnik EU-a u vezi s eurostrankama iz 2007., EPP organizira paneuropsku kampanju za europske izbore koji se održavaju svakih pet godina. Prema Lisabonskom sporazumu EPP mora, kao i ostale eurostranke, u sklopu svoje kampanje predložiti kandidata za predsjednika Europske komisije. EPP je to činio i prije ratifikacije Lisabonskog sporazuma predloživši kao svog kandidata Josea Manuela Barrosa.

U institucijama Europske unije[uredi VE | uredi]

EPP trenutačno drži vodeću poziciju u dvijema glavnim institucijana EU-a: Europsku komisiju predvodi predsjednik José Manuel Barroso (PSD), Europsko vijeće predvodi Herman Van Rompuy (CD&V).

Europsko vijeće[uredi VE | uredi]

Sljedeći su predsjednici država ili vlada u Europskom vijeću čije stranke pripadaju EPP-u:

Europska komisija[uredi VE | uredi]

EPP je tijekom svoge kampanje za europske izbore 2009, ponovno nominirao Josea Manuela Barrosa kao svog kandidata za predsjednika Europske komisije. Kako je EPP dobio izbore nominacija je dobila potvrdu Europskog vijeća, a Jose Manuel Barroso je izabran uz apsolutnu većinu u Europskom parlamentu na mjesto predsjednika Europske komisije po drugi put.

27. studenog 2009. Barroso oformljava komisiju pod nazivom 'Barroso II Commission' koja uključuje 13 od ukupno 27 povjerenika iz EPP-ove obitelji. U siječnju 2010. godine Rumianu Jelevu zamjenila je Kristalina Georgieva:

Europski parlament[uredi VE | uredi]

EPP unutar Europskog parlamenta ima najveću parlamentarnu skupinu - tzv. EPP-ov klub zastupnika - koji čine 265 članova parlamenta. Svi kandidati s lista članica (stranaka) EPP-a, na svim europskim izborima, dužni su pristupiti EPP-ovom Klubu zastupnika u Europskom parlamentu. U trenutnom sazivu parlamenta EPP je jedina euro-stranka koja ima u potpunosti odgovarajući parlamentarni klub. Prema statutu EPP-a, predsjednik EPP-ovog Kluba zastupnika je ex officio potpredsjednik EPP-a.

Izvan Europske unije[uredi VE | uredi]

EPP također ima i sedam predsjednika država ili Vlada iz zemalja koje nisu članice Europske unije, to su kao što slijedi: Doris Leuthard (Švicarska, CVP), Recep Tayyip Erdoğan (Turska, AKP), Sali Berisha (Albanija, DP), Nikola Gruevski (Makedonija, VMRO-DPMNE), Mikheil Saakashvili (Gruzija, UNM)i Vlad Filat (Moldavija, PLDM).

EPP nadalje ima i parlamentarnu grupu u parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, koju predvodi Luca Volontè (Italy, UDC), i u OSCE-u, koju predvodi Walburga Habsburg Douglas (Sweden, MSP).

Proteklih godina EPP je razvio bilateralne odnose i izvan Europe i to sa glavnim političkim istomišljenicima. S obzirom na svoju transatlantsku orjentaciju, Sjeverna Amerika i odnosi s njom su u centru EPP-ovih međunarodnih aktivnosti. Sljedom toga EPP ima uske veze s International Republican Institute tzv. IRI-em.

EPP je europsko krilo dviju globalnih i multilateralnih organizacija desnog centra: Christian Democrat International (CDI) i International Democrat Union (IDU). EPP je također i član međunarodnog Europskog pokreta.


Izabrani predstavnici članica (stranaka)[uredi VE | uredi]

Europske institucije[uredi VE | uredi]

Kao što je već spomenuto, EPP trenutno predvodi sve glavne europske institucije:

Organizacija Institucija Broj mjesta
EU Europska komisija 13/27
EU Europsko vijeće
(Predsjednici Vlada)
15/27
EU Vijeće Europske unije
(Sudjelovanje u Vladama)
18/27
EU Europski parlament 265/736
EU Vijeće Europe 105/318

Centar za europske studije[uredi VE | uredi]

S obzirom na reviziju uredbe EU-a o europskim političkim strankama iz 2008. koja je dozvolila osnivanje europskih zaklada povezanih s europskim strankama, EPP je, iste godine, osnovao svoju službenu zakladu, Centar za europske studije (CES). Članice CES-a su 29 nacionalnih zaklada koje su povezane s članicama EPP-a te 16 fizičkih članova. Među njima jest i hrvatska zaklada, Zaklada hrvatskog državnog zavjeta. Tijekom izborne kampanje 2009. godine, CES je pokrenuo uspješnu web kampanju 'tellbarroso.eu' s ciljem podrške Jose Manuel Barrosu, EPP-ovom kandidatu za predsjednika Europske komisije. Početkom 2014. u čast preminulom predsjedniku Wilfriedu Martensu, njegovo ime dodano je u naziv zaklade, Wilfried Martens Centre for European Studies.

Punopravne članice[uredi VE | uredi]

Austrija

Belgija

Bugarska

Cipar

Češka

Danska

Estonija

Finska

Francuska

Njemačka

Grčka

Hrvatska

Mađarska

Irska

Italija

Latvija

Litva

Luksemburg

Malta

Nizozemska

Poljska

Portugal

Rumunjska

Slovačka

Slovenija

Španjolska

Švedska

Pridružene članice[uredi VE | uredi]

Makedonija

Norveška

Srbija

švicarska


Promatrači[uredi VE | uredi]

Albanija

Bjelorusija

Bosna i Hercegovina

Hrvatska

Finska

Gruzija

Italija

Moldova

Norveška

San Marino

Srbija

Turska

Ukrajina


Posebne asocijacije unutar EPP-a[uredi VE | uredi]

  • Mladež Europske pučke stranke (Youth of the European People's Party, YEPP), politički podmladak stranke
  • Europski demokratski studenti (European Democrat Students, EDS), studentska organizacija
  • Unija malih i srednjih poduzetnika (Small and Medium Entrepreneurs Union, SME UNION)
  • Europska Unija demokršćanskih radnika (European Union of Christian Democratic Workers, EUCDW)
  • Žene Europske pučke stranke (EPP WOMEN)
  • Europska umirovljenička unija (European Seniors Citizens Union, ESU)

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Magone, José María (2006). The New World Architecture: the role of the European Union in the making of global governance. New York: Transaction Publishers. p. 130. ISBN 978-0-7658-0279-8.
  2. Hloušek, Vít; Kopeček, Lubomír (2010). Origin, Ideology and Transformation of Political Parties: East-Central and Western Europe compared. London: Ashgate Publishing. p. 11. ISBN 978-0-7546-7840-3.
  3. Colomer, Josep Maria (2008). Comparative European Politics. London: Taylor & Francis. p. 288. ISBN 978-0-415-43755-4.
  4. Lars Pehrson (12 June 2009). How Unified Is the European Union?: European Integration Between Visions and Popular Legitimacy. Springer. pp. 160–.ISBN 978-3-540-95855-0.
  5. dministrator. "EPP | European People's Party"
  6. "Trans-European Party Groupings: Emergence of New and Alignment of Old Parties in the Light of Direct Elections to the European Parliament" by Paul-H. Claeys and Nicole Loeb-Mayer, from "Government and Opposition", Volume 14, issue 4, page 455-478". .interscience.wiley.com. 27 April 2007. Retrieved 11 September 2011.
  7. "On the road towards transnational party cooperation in Europe" by Steven van Hecke in "European View", Volume 3, 2006, from the Centre for European Studies
  8. "EPP Congress website". Retrieved November 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]