Franjo Jelačić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Franjo Jelačić
Franjo Jelačić.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1746.
Mjesto rođenja Petrinja, Hrvatska
Datum smrti 4. veljače 1810.
Mjesto smrti Szala-Apathy, Mađarska
Nacionalnost Hrvat
Supruga Ana Portner
Titule barun
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1763-1805, 1808-1810.
Ratovi Francuski revolucionarni ratovi, Napoleonski ratovi
Vojska Carska vojska
Rod vojske Pješaštvo
Odlikovanja vojnički orden Marije Terezije

Franjo barun Jelačić (Petrinja, 1746. - Szala-Apathy, Mađarska, 4. veljače 1810.), hrvatski časnik, general i podmaršal austrijske carske vojske, član plemićke obitelji Jelačić, otac bana Josipa Jelačića.

Ratovanje s Turcima[uredi VE | uredi]

Stupio je u vojnu službu 1. siječnja 1763. Kapetan 1. banske pukovnije postao je 1772. godine. Upavši u Tursku Hrvatsku (današnju Bihaćku, odnosno Bosansku krajinu), porazio je Turke 1790. kod Ljubine. U rujnu 1791. premješten je iz Gline u Ogulin.

Francuski revolucionarni ratovi[uredi VE | uredi]

Prva koalicija[uredi VE | uredi]

Promaknut u čin pukovnika 1. svibnja 1794., postao je zapovjednik zbora hrvatskih strijelaca i sudjelovao u ratu s Francuskom na Rajni, gdje se istaknuo hrabrošću. Istaknuo se u bici kod Wüllena, 1794., te u bici kod Meissenhaima, 8. prosinca 1794. godine. Kod St. Wendela, na rijeci Blies u Saarlandu, zarobio je 200 vojnika i 8 časnika. Uspješno je sudjelovao i u bici kod Würzburga, 3. rujna 1796. Vješto je vodio prethodnicu u bici kod Aschaffenburga. Zbog navedenih zasluga promaknut je u veljači 1797.u čin generala carske vojske.

Druga koalicija[uredi VE | uredi]

Jelačić je 1799. godine zapovijedao brigadom koja se u Italiji trebala spojiti s jedinicama ruskog maršala Suvorova. No, Jelačićeve snage napao je i potukao Andre Massena, jedan od najboljih Napoleonovih zapovjednika. Ubrzo se Jelačić iskupio svojom obranom Feldkircha u austrijskom Vorarlbergu. Francuski general Nicolas Oudinot, Massenina desna ruka, krenuo je na Feldkirch ali se, prešavši rijeku Iller, 22. ožujka 1799. našao pod napadom Jelačićevih postrojbi koje su natjerale Francuze natrag u rijeku. Massena je slijedećeg dana Oudinotu poslao pojačanja, ali ih je Jelačić, premda brojčano slabiji, prisilio na povlačenje u švicarski kanton Graubinden. Zbog ovog je pothvata Jelačić odlikovan visokim odlikovanjem, vojničkim ordenom Marije Terezije, a dodijeljen mu je i naslov baruna.

Vojnički orden Marije Terezije

Iste se godine, 1799, vjenčao s barunicom Anom Portner, unukom ličkog generala Martina Kneževića. U kolovozu 1800. imenovan je podmaršalom. Bio je zapovjednik krajiške divizije u Petrovaradinu, gdje mu se rodio sin, budući general i hrvatski ban Josip Jelačić, a zatim u Karlovcu. Godine 1802. imenovan je vlasnikom 62. pješačke pukovnije.

Napoleonski ratovi[uredi VE | uredi]

Treća koalicija[uredi VE | uredi]

Godine 1805. Jelačić je ponovno dobio zadaću da brani Vorarlberg, no ovoga puta nije bio tako uspješan. Napoleon je u Bici kod Ulma potukao glavninu austrijske vojske, prisilivši 19. listopada 1805. generala Macka von Leibericha na predaju. Ubrzo nakon toga francuzi su prodrli u Vorarlberg, gdje je Jelačić zapovijedao sa 6 eskadrona konjice i 21 bataljunom pješaštva, te ga potisnuli. S ostacima svoje vojske od 4000 ljudi, Jelačić je krenuo u Češku, gdje se 4. prosinca 1805. sastao s carskom vojskom.

Zbog tog je poraza bio umirovljen, ali je reaktiviran 1808. i imenovan divizionerom u Zagrebu.

Peta koalicija[uredi VE | uredi]

Jelačić je ponovno ratovao s Francuzima kod Salzburga i u Štajerskoj. Sudjelovao je u bici kod St. Michaela, 25. svibnja 1809. protiv francuske vojske pod zapovjedništvom Napoleonovog pastorka Eugenea Beauharnaisa, talijanskog potkralja. Nakon toga bio je zapovjednik pričuvnih postrojbi kod Körmenda u Mađarskoj. U Mađarskoj se razbolio i umro u mjestu Szala-Apathy, gdje je i pokopan.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]