Franjo Mustač - Medarov
Izvor: Wikipedija
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Franjo Mustač – Medarov rođen je 29. ožujka 1958. godine kao osmo i najmlađe dijete oca Đure i majke Verone rođene Sabol. Obitelj Medarovih, kako su ih zvali, nije se puno razlikovala od ostalih obitelji; vjerski tradicionalna, bogobojazna, strogo patrijarhalna pa je tako i mali Franjo vrlo rano počeo odlaziti u crkvu, ispočetka u majčinom naručju, a kasnije sam, s braćom i prijateljima. Tu se događa njegov prvi susret s nečim neobičnim, nesvakidašnjim, nečim toliko drukčijim od njegova skromna doma, kada njegove oči najčešće umjesto u svećenika budu uperene prema svodu crkve na prekrasne freske s biblijskim motivima te na prekrasni oltarni lik Majke Božje.
Uskoro počinje pohađati i osnovnu školu u Svetoj Mariji u kojoj dolazi do novih spoznaja. To je bilo vrijeme u kojem su vrata spoznavanja bila širom otvorena za sve znatiželjne i ustrajne koji su htjeli preći njihov prag.
I kako su prolazile godine, Franji je bilo sve lakše izražavati se slikom nego riječima. U sedmom je razredu slomio desnu ruku baš u vrijeme kad su na satu likovnog odgoja radili portret majke. On se nije obeshrabrio, već je vrlo smjelo krenuo ljevicom riješiti zadatak i ispalo je fantastično jer mu se baš nekako u to vrijeme u glavi posložilo kako riješiti problem sa sjenama. Tad je shvatio da je ruka samo sredstvo, dok se ono najvažnije odvija u glavi. Do kraja osmog razreda odlučio je da će se njegov daljnji život vezati uz boju i kist.
Nakon završetka osnovne škole, upisuje Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Školovanje je trajalo pet godina i on se uz pomoć dobrih profesora polako profilirao u vrsnog poznavatelja različitih slikarsko - grafičkih tehnika dok neprestano radi i na usavršavanju osobnog izraza. Pri svakom je povratku iz Zagreba kući, Mustač koristio vlak. Od željezničke stanice do sela nešto je više od tri kilometra. Kad bi došao na proplanak s kojeg puca pogled na selo, srce bi mu od dragosti zaigralo u grudima, ugodna toplina prostrujila bi njegovim tijelom, a nerijetko bi izvirila i suza na oko. Upravo taj trenutak ostat će zauvijek njegova tematika i, kako kaže dobra poznavateljica njegovih radova, profesorica Emilija Kovač: „Takvi se, osjetljivi na nijanse, šapat, cijeli život mogu baviti jednim te istim motivom, znajući uvijek u njemu pronaći još nešto i još nešto...“ I tako Mustač polako postaje slikovni pjesnik međimurske ravnice.
Nakon završetka srednje škole i odsluženog vojnog roka, vraća se kući u Svetu Mariju. 1980. godine zapošljava se kao dizajner tekstila u Čateksu u Čakovcu gdje radi i danas. 1987. godine priklanja se zamislima istomišljenika te zajedno s gospodinom Franjom Ružmanom i Damirom Šalarijem formira prvu amatersku likovnu udrugu na području Međimurja (LUDM) sa sjedištem u Prelogu čiji je član i danas. Član je i Likovne udruge Varaždin (LUV), sudjeluje na brojnim likovnim kolonijama, prvenstveno humanitarnim. Izlaže kontinuirano od 1982. godine s članovima Udruge u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj te samostalno u Svetoj Mariji, Prelogu, Čakovcu, Varaždinu, Buzetu i Zagrebu. Nijedna mu slikarska tehnika nije strana, no može se slobodno reći da je najviše usavršio zahtjevnu tehniku uljnog pastela. Kao i tehnika, raznolik mu je i motiv, pri čemu se isto tako izdvaja u pejzažu, Gotovo se na svim njegovim slikama osjeća pripadnost sredini iz koje je potekao, Međimurje:
- „stavice“ kukuruzovine koje je nebrojeno puta i sam sastavljao, davao im život pa su vjerojatno i zbog toga one poput živih bića na njegovim slikama, imaju dušu - poljski putevi izbrazdani od drvenih kotača starinskih zaprežnih kola na čijem se zadnjem dijelu „svori“ vrlo rado i sam vozikao - polja i ravnica – pitoma i blaga hraniteljica blaga i ljudi.
