Franko Simatović
Franko Simatović "Frenki" (Beograd, 1. travnja 1950.) bio je srbijanski obavještajac hrvatskog podrijetla, zapovjednik specijalnih snaga UDBe Srbije. Bio je osnivač Jedinice za specijalne operacije (JSO).
Životopis[uredi | uredi kôd]
Simatović je po nacionalnosti Hrvat,[1][2] podrijetlom iz sela Čibača u Župi Dubrovačkoj. Rođen je u obitelji Pere Simatovića, visokog časnika JNA i dužnosnika Vaterpolo kluba Partizan i Nede Winter, koja je osim Franka, imala i kćer Dubravku udatu Horvat.[3] Ime je dobio po njegovom djedu po majci Franku, osnivaču odvjetničkog ureda u Bjelovaru, i suradniku doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Simatović je završio Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Beogradu, zajedno s budućim šefom Službe državne bezbednosti (od 1992. "Resor državne bezbednosti" Republike Srbije) Jovicom Stanišićem i novinarom i piscem Dejanom Lučićem.
U doba velikosrpske agresije bio je srpski obavještajac, osnivač i zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO) (1991. – 1998.). Pripadnici te jedinice su ostali poznati i pod imenom Frenkijevci (njezini dijelovi su tijekom vremena prepoznavani kao "Knindže", "Tigrovi", "Vukovi", "Arkanovci", "Beli orlovi" tj. "Šešeljevci", "Škorpioni" i dr., prikrivajući pritom svoja djelovanja u Hrvatskoj i BiH 1991. – 1996. te svoju izravnu podređenost Službi državne bezbednosti Republike Srbije) koje su ponijeli od svog zapovjednika. U UDBI je imao najduži radni staž od 25 godina. Sam Frenki je 1993. godine bio imenovan zamjenikom Jovice Stanišića, šefa SDB-a. Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, bio je ključna osoba za osnivanje i naoružavanje srpskih paravojnih postrojba u Hrvatskoj, a i šire. Dok je Stanišić više bio politički angažiran, Simatović je bio terenski čovjek i de facto stvarni zapovjednik srpskih paravojnih postrojba: upravo je on nadgledao i koordinirao rad kako srpskih paravojnih postrojbi, tako i specijalnih postrojba zaduženih za posebne zadatke, kao što je npr. bila JSO. Na početku pobune u Kninu došao je kao novinar pod pseudonimom, a sve u svrhu upravljanja i obučavanja izvršitelja pobune: tako je obučavao Dragana Vasiljkovića, zvanog Kapetan Dragan, zapovjednika Knindža. Upravljao je i budućim predsjednikom RSK, Milanom Martićem i na taj način je onemogućio Martiću djelovanje na vlastitu ruku, nego sve po naređenju Beograda. Po svjedocima, njegovi ljudi koristili su moderno zapadno oružje i "nikakva vojska ni policija nije smjela dirati ih".
Bio je pomoćnik i novog šefa SDB-a Rade Markovića,[4] koji se više puta žalio da nakon preuzimanja upravljanja Službom državne bezbednosti nije uspio uspostaviti kontrolu nad Simatovićem i njegovom Jedinicom za specijalne operacije.
Optužba[uredi | uredi kôd]
Simatović je optužen[5] pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, da je počinio razne zločine nad ne-srpskim stanovništvom tijekom velikosrpske agresije (1991. – 1995.). Optužnica u pet točaka tereti Simatovića i Stanišića za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja počinjene na području Hrvatske i BiH progonom, ubojstvima, deportacijama i drugim nečovječnim djelima. Zločine su, po optužnici, u Hrvatskoj i BiH počinile jedinice SDB-a, odnosno postrojbe i paravojne postrojbe koje je stvorila SDB ili je pomogla njihovom stvaranju. Među tim postrojbama su i "Crvene beretke" (koje su djelovale pod raznim imenima), pripadnici Martićeve policije, kao i milicija tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
Uhićen je u policijskoj operaciji Sablja 2003. godine, i izručen Tribunalu u Hagu. Sudilo mu se zajedno sa šefom UDBe Jovicom Stanišićem. Dana 30. svibnja 2013. godine prvostupanjskom presudom oslobođen je po svim točkama optužnice.[6] Haško tužiteljstvo je najavilo žalbu protiv te prvostupanjske presude.[7] Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) naredilo je 15. prosinca 2015. godine, da se Stanišiću i Simatoviću, ponovno sudi po svim točkama optužnice, za ratne zločine počinjene na području Hrvatske i BiH, zbog sudskih pogrešaka.[8]
Na potpuno ponovljenom suđenju pred Međunarodnim rezidualnim kaznenim mehanizmom (naslijedio neriješene predmete ICTY-ja), Simatović je, kao i Stanišić, prvostupanjskom presudom izrečenom 30. lipnja 2021. proglašen krivim i osuđen na 12 godina zatvora, ali samo za zločine etničkog čišćenja koje su srpske paravojne snage počinile tijekom rata u BiH na prostoru Bosanskog Šamca, dok zločini počinjeni u Hrvatskoj i ostatku BiH nisu procesuirani.
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Franko Simatovic Frenki: The Croat who heads Milosevic's secret police
- ↑ The Hague: Ex-Paramilitary Leader Pleads Not Guilty
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. rujna 2007. Pristupljeno 31. kolovoza 2012. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ [1], "Biografije Jovice Stanišića i Franka Simatovića", B. Mlađenović za Radio televizija Srbije, 30. svibnja 2013.
- ↑ [2] "Podaci o predmetu IT-03-69 Stanišić i Simatović, mrežne stranice Služba za komunikacije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju", pristupljeno 2.9.2013.
- ↑ www.vecernji.hr, "Haški sud: Stanišić i Simatović oslobođeni za zločine u RH i BiH", objavljeno 30. svibnja 2013., pristupljeno 4. lipnja 2013.
- ↑ [3] Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2013. (Wayback Machine), "Hague Prosecutor to Appeal Controversial Acquittals", Rachel Irwin za IWPR, 25.06.2013
- ↑ Poništena presuda Stanišiću i Simatoviću. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. prosinca 2015. Pristupljeno 15. prosinca 2015. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)