Genetičko inženjerstvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
GloFish riba, koje je kroz genetičko inženjerstvo prva kućna životinja u raznim fluorescentnim bojama.
Prirodni izgled bez genetičkog inženjerstva .

Genetičko inženjerstvo je skup biokemijskih postupaka kojima se izrezuju cijeli geni, njihovi dijelovi ili skupine gena iz DNK jednog organizma i njihovo umetanje u unaprijed određeno mjesto u DNK drugog organizma (najčešće takvog koji ima jednostavno genetičko ustrojstvo i koji se može uzgojiti u neograničenim količinama).

Razvoj tih postupaka omogućio je upoznavanje građe i organizacije velikoga broja gena različitih organizama, uključujući i čovjeka, te mogućnost industrijske proizvodnje bjelančevina pomoću mikroorganizama u koje su ugrađeni sintetički ili prirodni geni virusa, bakterija, gljiva i viših organizama, uključujući i čovjeka. Danas je moguće sintetizirati bjelančevine eukariota u prokariotskim stanicama. Te stanice proizvode inzulin, interferon, interlukine i hormon rasta te rekombinantna cjepiva. Postupci koji se primjenjuju u genetičkom inženjerstvu uglavnom su enzimski i molekularno-biološki te klasični postupci mikrobne genetike.

Proces[uredi VE | uredi]

Jedna od dviju DNK mora biti plazmidskog ili virusnog podrijetla i mora posjedovati gene koji će joj dati sposobnost da se autonomno replicira u odgovarajućim stanicama. Ova DNK, koju nazivamo vektorom, služi za repliciranje one druge DNK. Druga DNK, koja je zapravo predmet proučavanja i koju želimo razmnožiti, naziva se stranom, jer u pravilu nije srodna niti s vektorskom DNK niti sa stanicom u koju će ući nakon spajanja sa vektorom.

Za reakciju spajanja vektorske i strane DNK upotrebljava se naziv rekombinacija in vitro, dok se produkt reakcije naziva rekombinantnom DNK. Da bi se molekule rekombinantne DNK autonomno replicirale, treba ih unijeti u bakterijske ili kakve druge za to prikladne stanice. Unošenje rekombinantne DNK u stanice naziva se transformacijom ili transfekcijom, ovisno o tome služi li kao vektor plazmidska ili viralna DNK.

Autonomna replikacija jedne molekule rekombinantne DNK počinje u jednoj stanici, a nastavlja se u potomcima te stanice ili u susjednim stanicama. Pri tome od svake pojedine molekule nastaje mnoštvo njoj identičnih molekula. Takav način razmnažanja rekombinantne DNK i stranih gena, koje rekombinantna DNK u sebi nosi, naziva se kloniranje DNK ili kloniranjem gena. Strana DNK prelomi se na točno određenim mjestima pomoću restriktivnog enzima. S pomoću istog enzima napravi se jedan lom na određenom mjestu u cirkularnoj molekuli plazmidskog vektora.

Krajevi jednog od fragmenata strane DNK spoje se s pomoću enzima DNK ligaze s krajevima vektorske DNK i na taj način dobije se cirkularna rekombinantna DNK. Rekombintna DNK unosi se u bakterijske stanice, koje su prethodno obrađene tako da postanu propusne za DNK. Nakon unošenja, rekombinantna DNK se replicira u bakterijskoj citoplazmi, dok se bakterije istodobno množe. Tako nastaje klon rekombinantne DNK i unutar njega, klon stranih gena.

Hrana i označavanje[uredi VE | uredi]

Po pitanju označavanja hrane koja u sebi ima sastojke genetičko inženjerstva postoji već duže vrijeme diplomatsko-ekonomska između s jedne strane proizvođača takve hrane koje potpomaže SAD protiv država koje zagovaraju označavanje (europske države, Malezija[1]....) i protiv zelenih udruga.

Zagovornici označavanja zastupaju gledište da kupac ima pravo da zna kakvu hranu kupuje to jest da ima pravo izbora. Protivnici označavanja zastupaju gledište da ono stigmatizira označene proizvode tako da ih onda kupci izbjegavaju i kao primjer navode slučaj u Velikoj Britaniji kada je kompanija označila da je njen krumpir proizveden pomoću genetsko inžinjerstva nakon čega je došlo do naglog pada prodaje. Drugi razlog protivnika označavanje je cijena tog označavanja, ali i troškovi odvajanja proizvoda (na primjer soja) koji je nastao prirodnim putem i onaj koji je nastao uz pomoć genetičkog inžinjeringa [2].

WTO pravila nigdje ne spominju genetički inžinjering tako pa se ona pravno promatraju kroz dogovor o tehničkim preprekama trgovini. SAD zagovara gledište da se u tom sporazumu ne navodi pravo potrošača da bude obavješten o hrani koji kupuje [3].

Izvori[uredi VE | uredi]