Glomerulonefritis minimalnih lezija

Izvor: Wikipedija
Diagram tri promjene glumerula karakterične za glomerulonefritis minimalnih lezija

Glomerulonefritis minimalnih lezija (lipoidna nefroza) je bolest bubrega, najčešći uzrok nefrotskog sindroma u djece. Naziv se odnosi na histopatološke promjene u glomerulu bubrega. Bolest najčešće zahvaća djecu, ali se može javiti i u odraslih.

Patofiziologija[uredi | uredi kôd]

Bolest je uzrokovana poremećajem stanica limfocita T koji izlučuju citokine koji oštečuju nastavke stanica glomerularnog epitela (podociti). To uzrokuje smanjenu sintezu polianiona koji svojim nabojem čine fiziološku prepreku filtraciji makromolekula (npr. albumina). U istraživanju patogeneze ovog procesa spominju se interleukin-12 (IL-12) i interleukin-4 (IL-4), te interleukin-13, iako sama patogeneza još nije razjašnjena.

Klinička slika[uredi | uredi kôd]

Bolest se manifestira najčešće pojavom proteinurije, edema, arterijske hipertenzije. Dolazi do razvoja nefrotskog sindroma. Bolesnik se obično pojačano zamara, osjeća se malaksalo, uz dobivanje na tjelesnoj težini. Laboratorijskom obradom se kod bolesnik najčešće utvrde proteinurija, hipoalbuminemija, hiperlipidemija, često i hiponatrijemija, te povišene vrijednosti hemoglobina i hematokrita. Za dijagnozu i potvrdu bolesti obično je potrebno učiniti biopsiju bubrega, uz pregleda uzetih materijala svjetlosnim i elektronskim mikroskopom.

Patologija[uredi | uredi kôd]

Razvojem elektronskog mikroskopa utvrđene se karakteristične promjene za dijagnozu glomerulonefritisa minimalnih lezija: difuzni gubitak nastavaka nožica viscelarnih epitelnih stanica (podocit), vakuolizacija i rast mikrovila viscelarnih epitelnih stanica.

Uzroci[uredi | uredi kôd]

Uzrok većine slučajeva glomerulonefritisa minimalnih lezija je nepoznat (idiopatski glomerulonefritis minimalnih lezija), dok se u malom broju (10-20%) slučajeva može utvrditi uzrok (sekundarni glomerulonefritis minimalnih lezija) kao npr.:

Liječenje[uredi | uredi kôd]

U liječenju bolesti od lijekova najčešće se koriste kortikosteroidi, ACE inhibitori, blokatori angiotenzin II receptora, uz diuretike, a ako je potrebno i ostali imunosupresivi, antineoplastici te imunomodulatori (npr. ciklosporin, ciklofosfamid). Potreban je i poseban prehrambeni režim s dovoljnim unosom bjelančevina i smanjenim unosom natrija.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  • (engl.) Abeera Mansur, Vecihi Batuman – gl. ur., »Minimal-change disease« // Medscape.com, rubrika Reference, New York : WebMD LLC. Zadnji put osvježeno: 8. kolovoza 2011. Pristupljeno: 1. lipnja 2012.
    Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez savjetovanja s liječnikom!