Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Gogolj)
Skoči na: orijentacija, traži
Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Никола́й Васи́льевич Го́голь
Николай Васильевич Гоголь.jpg
Rođenje 31. ožujka 1809.
Soročinci, Poltavska gubernija, Ukrajina
Smrt 4. ožujka 1852.
Moskva, Rusija
Književni period realizam
Potpis Nikolai Gogol Signature.svg
Korice prvog izdanja romana Mrtve duše, iz 1842.
Gogoljev grob u Moskvi. Kamen i križ ponovno su postavljeni 2009.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj (ukr. Мико́ла Васи́льович Го́голь / Mikola Vasiljovič Gogolj, rus. Никола́й Васи́льевич Го́голь) (prezime po rođenju Janovski, ukr. Яновський; (Ukrajina, Soročinci, 31. ožujka 1809. - Rusija, Moskva, 4. ožujka 1852.); ukrajinski je i ruski (jer je pisao i na ruskom) književnik[1], utemeljitelj modernog ruskog realizma. Gogolj spada među najznačajnije književnike u svijetu.

Biografija[uredi VE | uredi]

Prema obiteljskoj tradiciji, podrijetlom je iz plemenitaške obitelji starih ukrajinskih Kozaka. Prema istoj tradiciji, potomak je Ostapa Gogolja, hetmana Desnoobalne Ukrajine. Djed Panas Demjanovič Gogolj-Janovski (1738.-1805.) pisao je u službenim ispravama da su njegovi predci prezimena Gogolj poljske nacije ("його предки, прізвищем Гоголь, польської нації"); ipak, većina životopisaca ga smatra "Malorusom" (Ukrajincem). Piščev prapradjed Jan (Ivan) Jakovič bio je učenikom Kijevske duhovne akademije. Piščev otac, zemljoposjednik Vasilj Panasovič Gogolj-Janovski također je volio umjetnost: pisao je pripovjetke i drame, utjecavši tako na sina.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj se je rodio 31. ožujka 1809. u malom ukrajinskom mjestu Soročincima, u ukrajinskoj obitelji. Svoja je djela pisao na ukrajinskom i zatim ruskom jeziku, jer je Ukrajina u tom trenutku bila sastavni dio Ruskog Carstva pod različitim kulturno-društvenim restrikcijama. Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg pozorišta, dok mu se majka većinu vremena brinula o odgoju djece.

Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Njegov život nakon odlaska iz Ukrajine promijenio je njegovu blagonaklonu percepciju o ruskom društvu. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim ruskim piscima, a Puškinova smrt ga je izrazito potresla te navela na različite oblike misticizma.

Gogolj je za života bio stalno u kontaktu sa zbivanjima u njemu voljenoj Ukrajini. Često je putovao te boravio u mnogim drugim europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 4. ožujka 1852. godine.

Književni put[uredi VE | uredi]

Svoj prvi književni pokušaj »Hans Kihelgarten«, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje. Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajući joj nov sadržaj i oblik. Svoju prvu zbirku pripovijedaka, »Večeri na zaselku kraj Dikanjke«, nije napisao realističnim nego romantičnim karakterom.

Pročuo se po pripovijesti iz ukrajinskog života, u kojima do izražaja dolazi folklor, vedro i romantično raspoloženje. Zbirkom Arabeske počinje svoje «petrogradske pripovijetke» u kojima na za njega tipičan način pripovijednja ismijava ispraznost života nižeg činovnika (»Kabanica«, »Nos«), na istu temu piše i veoma uspješnu komediju »Revizor« sve je to pisanim njegovim tipičnim stilom "smijeh kroz suze" u kojem on sam uviđa tragikomičnost života nižeg činovnika pa tako i svog života. Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije "Ženidba" i "Revizor", roman poema "Mrtve duše" i povijesni roman "Taras Buljba".

Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato Gogolja treba smatrati »ocem ruske prozne književnost«. Za Gogolja je iznimno bitno i njegovo ukrajinsko porijeklo zbog čega ga Ukrajinci smatraju i ukrajinskim književnikom. Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenosti, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju. Približavanje slavenofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju njegov život ukrajinskog manjinca u golemom Ruskom Carstvu.

Gogolj je teško prihvaćao novu rusku sredinu u koju je došao iz ponešto drugačije i toplije Ukrajine što se odrazilo i na njegovo specifično opisivanje ruskog društva. Ukrajinci u sklopu Ruskog Carstva tijekom 18. i 19. stoljeća bili su pod stalnim pritiskom bez znanstvenog uporišta kako ne postoji ukrajinski jezik već je riječ isključivo o dijalektu »velikog ruskog jezika«. Dio ukrajinskih genijalaca (odgojenih u ukrajinskom kulturnom duhu) u ruskoj književnosti do jedne mjere se počeo miriti s takvom imperijalnom politikom, a među njima se posebno ističe upravo Gogolj.[2][3]

Gogolj i Ukrajina[uredi VE | uredi]

Godina 2009. proglašena je Gogoljevom godinom prema UNESCO kriterijima. Kao i do tada, proslavljen je kao ruski pisac. Međutim, stručnjaci širom svijeta polako počinju razumijevati ukrajinski mentalitet Gogolja koji se manifestirao u ruskoj kulturi na najvišem književnom nivou. Najnovija ukrajinska književna kritika donosi opširan opus razmišljanja obilježenih i problemima ukrajinsko-ruskih odnosa u ozračju kojih je prošla 200.-ta obljetnica rođenja pisca.[4]

Prema ukrajinskim stručnjacima, Gogoljevo ukrajinsko porijeklo je značajna odrednica koja se odrazila u nizu njegovih izražaja kao čovjeka i pisca. Da bi se Gogolj uopće razumio, ukrajinski čimbenik je presudan, a on se u većini slučajeva izostavio, pa čak i onda kada se trebalo navesti porijeklo ruskog pisca. Formiranje njegove svijesti, početni uspjeh te duhovna kriza povezani su s problemima Ukrajine mnogo više nego što se to do sada u svjetskim književnim krugovima naslućivalo.[5]

Prema opažanjima poznatog talijanskog slaviste Sandra Graciottija, Gogolj se zalagao za pomirenje istočne i zapadne crkve kao ravnih pred Bogom, kao u priči o sestrama Mariji i Marti iz Evanđelja po Luki. To je bio već dobro poznati ukrajinski ekumenizam, ali i disidenstvo. Disidenstvo ranije viđeno i kod pravdanja ukrajinskog nacionalnog heroja hetmana Ivana Mazepe, ujedno propagiranog »ruskog izdajnika«. Takav Gogolj nije bio potreban ruskom carizmu u doba njegova uspona. Prema Gogoljevima riječima, Rusija je bila prepuna »mrtvih duša«»« i onih koji su na njima stvarali kapital.[6]

Značajna djela[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Микола Гоголь "Душа тоскует за Украйной"
  2. Гоголь Микола Васильович
  3. Hrvatsko slovo - Tjednik za kulturu, Godina XIV., Broj 798, Zagreb, 6 kolovoza 2010., str. 20: Otimanje o velikana riječi - Gogolj ili Ukrajinac u Rusiji (Jevgenij Paščenko)
  4. Russia and Ukraine renew rivalry over Nikolai Gogol
  5. Hrvatsko slovo - Tjednik za kulturu, Godina XIV., Broj 798, Zagreb, 6 kolovoza 2010., str. 20: Otimanje o velikana riječi - Gogolj ili Ukrajinac u Rusiji (Jevgenij Paščenko)
  6. Hrvatsko slovo - Tjednik za kulturu, Godina XIV., Broj 798, Zagreb, 6 kolovoza 2010., str. 20: Otimanje o velikana riječi - Gogolj ili Ukrajinac u Rusiji (Jevgenij Paščenko)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Wikiquote-logo.svg Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Nikolaj Gogolj