Gorjani

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Gorjani
Gorjani (grb).gif
Gorjani na karti Hrvatska
Gorjani
Gorjani
Gorjani na karti Hrvatske
Koordinate: 45°24′N 18°22′E / 45.40°N 18.37°E / 45.40; 18.37
Županija Osječko-baranjska
Načelnik općine Ivan Lović (HDSSB)
Naselja u sastavu općine Gorjani, Tomašanci
Površina 53 km2
Stanovništvo (2001.) 1.591
Poštanski broj 31422 Gorjani

Gorjani su općina u Hrvatskoj. Nalazi se u Osječko-baranjskoj županiji.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Općina Gorjani smještena je u Đakovštini, oko 11 km sjeverozapadno od grada Đakova na oko 120 m nadmorske visine. Nalazi se na spoju đakovačkog lesnog ravnjaka (posljednjih obronaka Krndije) i nizine rijeke Vuke.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, općina Gorjani imala je 1.591 stanovnika, raspoređenih u 2 naselja:

Povijest[uredi VE | uredi]

Prvi pismeni spomen Gorjana potječe iz darovnice hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV iz 1244. godine. Mjesto su bogate povijesti, a posebnu važnost imali su u srednjem vijeku kada su predstavljali značajno gradsko naselje. U izvornom znanstvenom članku o Gorjanima, objavljenom u časopisu Scrinia Slavonica 2006. godine, Krešimir Regan opisuje izgled Gore – nekadašnjeg gorjanskog grada i obitelj Gorjanski: „...Početak kontinuirane naseljenosti Gorjana najvjerojatnije počinje već u VI. stoljeću, kada se na to područje naseljavaju Slaveni, koji do polovice X. stoljeća osnivaju ranosrednjovjekovnu župu sa središtem u rodovskoj župskoj utvrdi. Najkasnije potkraj XI. stoljeća ranosrednjovjekovna rodovska župa postaje kao kotar dijelom kraljevske Vukovske županije, a rodovska županijska utvrda kraljevskom utvrdom. Gorski kotar postoji do druge polovice XIII. stoljeća, kada ga skupa s naseljem i utvrdom, koja se prvi put spominje 1256., herceg Bela daruje 1269. Ivanu i Stjepanu I. od roda Drusma (de genere Drusma). U posjedu njihovih potomaka, koji prema gorskoj utvrdi i naselju dobivaju obiteljsko ime Gorjanski (de Gara), Gora ostaje do 1481., kada umire posljednji muški član te obitelji. Tijekom njihove vladavine stara se rodovska i kraljevska utvrda, odnosno srednjovjekovno gradište ruši, a na tom mjestu gradi se suvremena utvrda, odnosno plemićki grad, po svojim fortifikacijskim karakteristikama tipičan za vojne građevine XIII. i XIV. stoljeća. ... Gorski je srednjovjekovni grad zahvaljujući političkoj i gospodarskoj moći svojih gospodara, najprije Gorjanskih, potom i Iločkih, postao jedno od najznačajnijih gradskih naselja središnjeg dijela savsko-dravskog međurječja...“ Utvrđeni grad Gora ili Gara bio je u srednjem vijeku osmi po veličini grad u Hrvatskoj, iza Zadra, Zagreba, Pule, Varaždina, Osijeka, Nina i Dubrovnika. Obitelj Gorjanski (de Gara), od roda Drusma (Duružma, de genere Drusma) iz okolice Szegeta, doseljava u Goru (Gorjane) u XIII. stoljeću. Ova je moćna velikaška obitelj najviše proslavila Gorjane, članovi najznamenitije velikaške kuće u Ugarskoj i Slavoniji, u ono doba, obnašali su najviše državne dužnosti. Bili su palatini na dvoru u Budimu, banovi Mačve, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, biskupi, nadbiskupi, župani, a ponekad moćniji i od samoga kralja. Najslavnija ličnost iz ove velike obitelji, palatin Nikola Gorjanski, poginuo je u poznatoj Bitci kod Gorjana, 25. srpnja 1386. godine. Uoči bitke iz Budima su na poziv palatina Nikole Gorjanskog put Gorjana krenule hrvatsko – ugarska kraljica Marija (kćerka pokojnog kralja Ludovika I. Anžuvinskog) i majka joj Elizabeta (rođ. Kotromanić). Nedaleko Gorjana, u Garovom dolu, u zasjedi su ih dočekali nezadovoljnici i osvetnici ubijenog kralja Karla Dračkog pod vodstvom bana Ivana Horvata. U bitci je ubijen palatin Nikola Gorjanski i njegovi pristaše, a kraljice su zarobljene. Nakon smrti Joba Gorjanskog (posljednjeg muškog potomka palatinske grane obitelji Gorjanski), 1481. godine, Gorjani su promijenili nekoliko vlasnika, od kojih se posebno ističe Lovro Iločki. Nakon toga u svojim osvajanjima dolaze Turci koji su razorili garsku gradinu i pod njihovim utjecajem Gorjani postaju pravo seosko naselje te poprimaju današnji izgled. Kamen i zemlja iz nekadašnjega grada s vremenom su se razvozili za gradnju cesta i druge potrebe mještana, tako da je grad do danas potpuno nestao. Župa se u Gorjanima spominje već 1331. godine, kao i dominikanski samostan. Današnja župna crkva posvećena je sv. Jakobu starijem apostolu, blagoslovljena je 16. studenog 1788. g., a toranj je izgrađen 1849. godine. U župnoj crkvi nalaze se orgulje iz 1861. godine, gradio ih je osječki majstor Andrija Fabing, značajne su zbog svoje 100-postotne izvornosti. U Gorjanima postoji i kapela sv. Tri Kralja, nekadašnja turska kula, koju je 1837. g. župnik Adam Filipović, zajedno s mještanima, preoblikovao u kapelu. Na groblju se nalazi kapelica sv. Petra, a u središtu sela, na raskrižju glavnih ulica, veliki križ pa je mjesto nekada zvano Krstopuće. U Tomašancima se nalazi crkva sv. Antuna Pustinjaka, izgrađena 1795. godine. Starosjedilačko stanovništvo u Gorjanima dugo je zadržalo svoj polukikavski – polujekavski govor kakvim se govorilo u Slavoniji još prije dolaska Turaka, danas ga koristi većinom starije stanovništvo i prijeti mu izumiranje. Gorjane danas čini 9 ulica, koje su zadržale svoje stare nazive: Bolokan, Grčka, Grobljanska, Kućanačka, Kula, Okrugla, Perićeva, Punitovačka i Ritvara te nekoliko manjih sokačića. Nazivi ulica jako su stari, a za neke se danas ni ne zna po čemu su dobile naziv.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Općina Gorjani nalazi se u izrazito poljoprivrednom području, pretežno se uzgajaju ratarske kulture.

Školstvo[uredi VE | uredi]

Prvi počeci školstva u Gorjanima sežu nedugo otvaranjem prvih sveucilišta u Zapadnoj Europi. Naime, nicanjem sveucilišta u XII i XIII. stoljecu u Bologni, Padovi, Parizu, kasnije u Pragu (1348.) u Becu (1365.) u Pecuhu (1367.) u te visoke škole pošli su i na razlicite nauke i sinovi naših krajeva. Poznato je da su mogucniji staleži Slavonije bili željni znanosti, te su sinovi iz visokog plemstva (gospodar Mikanovaca) Pavle biskup zagrebacki i Ivaniš Horvat ban (1348.) nosili nazive “magistri“ tj. strogo ispitani daci sveucilišta, a to znaci da su bili daci sveucilišta u Bologni ili Padovi. Za njima sigurno nisu htjeli zaostati tadašnji dinaste Gorjanski koje su dali kraljevini tri palatina (Pavic: Biskupsko sjemenište u Ðakovu, Glasnik Biskupije dakovacke 1606.) Utemeljenjem beckog sveucilišta 1365. sve više hrvatskih mladica uci na Mudroslovnom fakultetu beckog sveucilišta. Tako saznajemo da su na Mudroslovnom fakultetu beckog sveucilišta ucili Grgur iz Gorjana 1383. godine te Franjo iz Gorjana 1426. to bi bili prvi poznati daci uopce zabilježeni u povijesti Gorjana (Šišic: Županija viroviticka, str. 58). U istom izvoru a na temelju matrikula beckog sveucilišta gdje je navedeno da je na sva cetiri becka sveucilišta polazilo 79 Hrvata, navedena su imena polažajnika (polaznika) u razdoblju od 1438.do 1499. godine medu njima su: 1441. Pavao “domini episcopi Bosnensis“iz Gorjana, 1450. Grgur i Mirko iz Gorjana, 1479. Kuzma i Ivan iz Gorjana. Od Hrvata koji su u početku postojanja bečkog sveučilišta polazili isti, sam po sebi vrlo je zanimljiv, ali on ima i osobitu kulturno-povijesnu važnost. To su ljudi (muževi) koji su po svom povratku iz Beća bili u našoj domovini posrednici zapadne kulture i izobraženosti. Statistički podaci iz toga doba pokazuju koji su od hrvatskih gradova bili u srednjem vijeku glavni zastupnici zapadne kulture. Između naših gradova Zagreb je poslao najviše daka (20). Neposredno iza njega dolazi Čazma sa 17, Koprivnica s 13, Gorjani i Požega po 9 , Đakovo 8, Ivanić 6, Osijek 5, Varaždin i Virovitica po 4 itd. Prema fr. Augustinu Pavlovicu, o.p. koji pri nabrajanju prvih magistara i doktora u našim krajevima u XV stoljecu spominje i Georgiusa de conventu Garensi ( Gorjani kod Ðakova ), 1490 godine, te Gregoriusa de Gara ( Gorjani kod Ðakova ) 1508. i Johannes de Gara ( Gorjani kod Ðakova ) 1546. (Današnjeg citatelja može zbuniti upotreba akademskih naslova magistra i doktora, jer je danas magister niži stupanj nego doktor. Ali prije nije bilo tako, nego je od pocetka sveucilišnog obrazovanja pa još dugo vremena najveci znanstveni naslov bio magister. Tek se kasnije poceo zvati doktor, taj je naslov posebno oznacivao profesore gradanskog i crkvenog prava. U XIV stoljecu magister i doktor bile su bliskoznacnice, s tim da se ipak doktor poceo smatrati nekako casnijim.) Na žalost, u ovako lijepim kulturnim prilikama zatekoše Turci ovu zemlju te je za puna dva stoljeca opustoše, unište osobito na kulturnom polju. Oluje što su prohujale nad našom domovinom i ratni metež što je vladao nije dopuštao da se na kulturnom polju postigne nešto više. U 16. i 17. st. ima malo tragova školstva u Hrvata. Nove pucke škole nalaze se 1800. godine u Gorjanima, (županija Viroviticka). Novi je ugovor glede izdržavanja te škole sastavljen i potvrden 2. srpnja 1787. godine. Za cara Josipa II. 1784. godine odredeno je da se kod postojecih škola kao i kod novootvorenih i kod onih koje ce se otvoriti urede valovnice te je vidljivo da je 1790. godine odobreno podizanje nove školske zgrade u postojecoj školi u Gorjanima. Kako su se nove škole otvarale, tako je nažalost i broj polažajnika (polaznika) bivao sve manji. Ubrzo se zatvaraju mnoge škole a medu njima i škola u Gorjanima, (kao i u Semeljcima i Trnavi) 1794. godine. Ta je cinjenica bila povodom da je sam car 31. svibnja 1803. odredio: gdje postoji narodna škola, imadu se roditelji siliti i strožim sredstvima da šalju svoju djecu na obuku. No, tajno se daje na znanje nadzorniku, župniku i mjesnim ravnateljima da se to objavi puku ali da zatvore jedno oko gdje je previše pucanstva ili gdje seljaci, a osobito težaci i pastiri, ne bi htjeli dati svoje dijete na ucenje u citanju i pisanju. Slijedeci podatak o postojanju škole u Gorjanima je od 18. lipnja 1806. godine kada je potvrden ugovor po kraljevskoj komori sa školama u Gorjanima, Semeljcima, Trnavi i dr. Medutim, u narednom podatku za razdoblje od 1831. do 1834. govori se opet o lošem polasku daka, tako u Gorjanima i Semeljcima ima svega 27 daka. Na kraju školske godine 1837./38. prema “Ilirskim narodnim novinama“ u seoskoj školi Gorjani ima 34. polaznika. U to vrijeme nije bilo dovoljno ucitelja te se uciteljskog posla prihvatiše domoljubni svecenici. Narocito se medu njima isticao gorjanski župnik Adam Filipovic – Heldentalski kojega Ljudevit Gaj u svojoj „Danici“ istice kao prijatelja i promicatelja školstva. O školstvu u Gorjanima u narednom razdoblju opisano je u spomenici koja se vodi neprekidno od 1. srpnja 1883. godine, a opisani su dogadaji od 19 stoljeca nadalje. U spomenici piše: „Na vjekovitu uspomenu bilježi se, da je vodjenje ove spomenice zapoceto 1. srpnja 1883 kadno bijaše hrvatskim kraljem Njegovo c.kr. Apoštolsko Velicanstvo Franjo Josip I, Hrvatskim banom Preuzvišeni gospodin Ladislav grof Pejacevic, Predsstojnik bogoštovno nastavnog odiela visoke kr. Zemaljske vlade Priesvietli gospodin Ivan Voncina, Kr. podžupan ove podžupanije Velemožni gospodin Martin Šestak, Kr. Županijski nadzornik puckih škola Poglaviti gospodin Stjepan Grotic te ucitelj ove ucione gospodin Krešimir Rupcic.“ O utemeljenju ove škole ucitelj Krešimir Rupcic u spomenici piše: „ Kada je školska obuka u gorjanskoj školi zapocela, to se ne zna, niti neima zato sigurnih podataka, nu misli se i pripovieda, da su prvašnja vremena djeca pohadjala župni stan, gdje su ih doticni župnici i duhovni pomocnici poducavali u citanju i pisanju al ponajviše u kršcanskom nauku i crkvenom pjevanju. Koncem 17. stoljeca sagradiše domaci seljani posebnu zgradu u kojoj su se djeca posebno poducavala. Ovu ucionu pohadjala su i djeca iz župskih filijala Tomašanaca i Ivanovaca sve do godine 1854., koju godinu sagradiše si oni posebnu školu. Uciona u Gorjanih sagradjena je pomocju vlastelinstva djakovackog, koje je poklonilo gradju seljanom. Pocetkom 19. stoljeca namješteni su u toj ucioni za ucitelje svjetovnjaci. Prvi svjetovni ucitelj na toj ucioni bio je Josip Pitzek rodom iz Osijeka. On službovaše od pocetka 19. stoljeca do 1. studena 1820 koje godine i dana umre u 44 godini života svoga, a njega nasliedi Vjenceslav Byff rodom iz Kutjeva, koji službovaše do godine 1853 koje godine umre 28. siecnja u 53 godini. Njega nasliedi 1. listopada t.g. Mijat Šunk rodom u Ugarskoj u mjestu Lovasheteny dne 12. studena 1811. On službovaše od godine 1834 i to ponajprije u Sriemu u Novaku i zatim u Almašu odakle dodje i nastupi mjesto ucitelja u Gorjanih dne 1. listopada 1853 te službovaše sve do 30. siecnja 1879 kojeg dana umro u 67 godini. Njega nasliedi Bartol Ergotic ovdašnji duhovni pomocnik, koji bi postavljen namjestnim uciteljem do konca mjeseca rujna 1879. Njega nasliedi Ivan Stojakovic rodjen 2. siecnja 1852 u Sibinju. On bi osposobljen za ucitelja obcih puckih škola na ucilištu u Petrinji dne 27. listopada 1870. Službovaše pako ponajprije u Odvorcih zatim u Sriemu u Sotinu odakle bude naimenovan dekretom od 29. rujna 1879 br. 950 za ucitelja u Gorjanih, gdje zapoce službovati 1. listopada 1879 te službovaše sve do 12. ožujka 1882 kojeg dana bude riešen daljnjega službovanja u Gorjanih radi „ostentativnog izticanja i javnog agitiranja proti namjeram vladinim“. Nasliedi ga pako izpitani ucitelj u Zagrebu Krešimir Rupcic rodjen dne 5. prosinca 1861 u Osieku od majke Josipe i otca Jakova gradskog satnika. Pošto je isti absolvirao daljnju gimnaziju u Senju, stupi godine 1878 na zagrebacko ucilište gdje stece 1. listopada 1881 osposobljenje za ucitelja obcih puckih škola. Dekretom od 6. ožujka 1882 br. 357 bude nemješten od kr. Žup. Škol. nadzornictva za namjestnoga ucitelja na obcoj puckoj školi u Gorjanih. Dne 6. svibnja 1882 br. 4283 bude naimenovan od visoke kr. Zem. Vlade odjela za bogoštovlje i nastavu pravim uciteljem u istom mjestu“. Daljnje crtice ticuci se škole: „ Vriedno je spomenuti u spomenici škole Vilhelminu kcer Mijata Šunka , koja je zapocela prva godine 1854 godine djecu gorjansku poducavati u kackanju i od te godine radi se neprestano, što je našim seljakinjom vrlo dobro u prilog došlo, jer si ne moraju više kupovati kackani ures na rukavih svojih košulja vec si ga sami praGrafika Džanko (Balada o Nikoli Gorjanskom)ve. Znamenitom ce ostati za poviest svih puckih škola godina 1874 ., te je naime godine Njegova preuzvišenost Ivan Mažuranic ban kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije predao visokom saboru 14 kolovoza osnovu novoga školskog zakona, koji ga uze u pretres dne 23-26 istog mjeseca a 14. listopada bijaše isti po Njegovom apoštolskom Velicanstvu caru i kralju Franji Josipu I potvrdjen, te je uslijed &194 koji glasi: Ovaj zakon stupa u kriepost pocetkom školske godine, koja usliedi za proglašenja njegova i od toga vremena gube kriepost svi dosadanji njemu protivni zakoni i naredbe .“ Isti zakon stupio je u život 1. listopada 1875 od koje godine i ljetopis ove škole pocima…“

U Gorjanima danas djeluje Osnovna škola, u čijem je sastavu i područna škola Tomašanci. Škola u Gorjanima temeljno je obnovljena 2005. godine, a škola u Tomašancima 2012. i 2013. godine. U Gorjanima je izgrađena i nova Nastavno – sportska dvorana (gradnja počela 2009., dovršena 2010., otvorena 2011. g.).

Kultura[uredi VE | uredi]

Iako su u Gorjanima već puno ranije djelovala razna pjevačka društva, često vezana uz crkvu, prvo registrirano pjevačko društvo djeluje od 1936. godine pod nazivom Hrvatsko seljačko pjevačko društvo „Matija Gubec“ – Gorjani, a prestaje s radom uoči II. svjetskog rata. 1966. godine osniva se KUD „Gorjanac“, koji djeluje do danas, a od 60-ih godina pri Školi u Gorjanima djelovao je i KUD „Mladost“. Gorjani su osobito poznati po običaju ljelja. Možemo ga pratiti od 1898. godine, iako se zna da je postojao i ranije. Izvodile su ga pojedine skupine djevojaka za blagdan Duhova i okupljale se isključivo za tu prigodu. Ljelje spontano obilaze Gorjane za blagdan Duhova do 1966. godine te ponovno od 2002. godine. Običaj je zaživio novim i drugačijim životom na sceni, posebno nakon osnivanja KUD-a „Gorjanac“ i kasnijim osnivanjem KUD-a „Mladost“. Ova dva društva su uz bogat i raznovrstan kulturno – umjetnički program njegovala i scenski prikaz običaja gorjanskih ljelja. Za očuvanje običaja unutar ovih društava posebno se zalagala pokojna gorjanska učiteljica Lucija Karalić. Običaj ljelja iz Gorjana 2007. g. upisan je od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske u Registar kulturnih dobara kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, a 2009. g. UNESCO ih uvrštava na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Ljelje je najviše proslavio KUD „Gorjanac“, koji se osniva 1966. godine i od tada čuva tradiciju svoga kraja. Društvo njeguje prvenstveno pjesme, plesove i običaje Gorjana i Đakovštine. Gostovali su na brojnim smotrama folklora u Hrvatskoj, kao što su: Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, „Vinkovačke jeseni“, „Šokačko sijelo“ u Županji, „Ljeto valpovačko“ i na brojnim manjim smotrama, a jedini su sudionici svih do sada održanih „Đakovačkih vezova“. U inozemstvu su nastupali više puta u Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Italiji, Čehoslovačkoj, Češkoj, Austriji, na prostoru cijele bivše Jugoslavije, 2008. godine društvo je nastupilo na Međunarodnom folklornom festivalu u Tokiju u Japanu kao prvi predstavnici Hrvatske i Europe, a 2012. godine na Folklorijadi (Folklornoj olimpijadi) u Anseongu u Južnoj Koreji, kao predstavnici Hrvatske. KUD je izdao tri knjige: Adam Pavić - "Gorjani - povijesni i prosvjetno-kulturni razvoj" 1986., Josip Vinkešević - "Narodni plesovi Đakovštine" 1989. i Ivan Lović - "Gorjanske ljelje" 2012. Vrijedno je spomenuti kako je KUD „Gorjanac“ od 1979. godine pobratimljen s Kulturnom udrugom „Seljačka sloga“ iz Preloga. Kulturno – umjetničko društvo „Gorjanac“ iz Gorjana održava običaj ljelja na blagdan Duhova i prikazuje ga na brojnim pozornicama Hrvatske i svijeta. U Gorjanima se ističu vezilje raznih tradicijskih vezova, a posebno vezilje zlatnom žicom, koji je doživio svoju punu primjenu, kako na narodnoj nošnji, tako i na suvremenim uporabnim predmetima. Vezilje iz gorjana izradile su narodnu nošnju papi Ivanu Pavlu II., koju mu je 2003. godine poklonio đakovački gradonačelnik Zoran Vinković, prilikom papinog posjeta Đakovu.

Nematerijalna kulturna baština:

Običaj ljelja je proljetni ophod koji se u Gorjanima održava jednom godišnje, na katolički blagdan Duhova, a danas ga izvode članice i članovi KUD-a „Gorjanac“. Iako se običaj ljelja održava na Duhove, on nema nikakvih crkvenih obilježja. Održavao se u Gorjanima do 1966. godine i ponovno od 2002. godine do danas, dok se u međuvremenu održavao na pozornici. Kako se običaj nije održavao u selu čak 36 godina, ponovnom obnovom nešto je izmijenjen i prilagođen za održavanje u današnje vrijeme. Djevojke i mladići okupljaju se na sv. Misi u crkvi sv. Jakova apostola, a nakon toga kreću o ophod selom. Djevojke su ovom prigodom specifično obučene i podijeljene su po ulogama na kraljeve i kraljice. Kraljevi nose ukrašene muške kape u obliku stošca, ukrašene cvijetovima, štrepama, ogledalcima, koviljem i trakama te u ruci nose sablje, dok kraljice imaju vijenčiće kao mladenke na vjenčanju. Tako obučene kreću se u povorci pokraj kuća uz pjevanje specifičnih pjesama. Domaćini koji ih žele primiti širom otvore kapiju ili već unaprijed najave kako žele primiti ljelje, a one ulaze u dvorište, pjevaju domaćinima prigodne pjesme, izvode obrednu igru i kolu uz pratnju gajdaša, dok tamburaši također zasviraju pokoju pjesmu, kolo ili bećarac. Domaćini ih počaste pićem, jelom i kolačima te darivaju novcem, nakon čega ljelje odlaze do druge kuće. Po obilasku Gorjana ljelje u okićenim konjskim zapregama odlaze i u još poneko susjedno selo. U Gorjanima kruži legenda koja početak ovoga običaja stavlja u tursko doba i priča se da su turci zarobili sve muškarce iz sela, a djevojke su se maskirale i sa sabljama i kosama krenule prema turcima, oni su pomislili da su to Duhovi, osobodili muškarce i pobjegli. Stručnjaci koji su proučavali običaj smatraju ga puno starijim. Smatraju kako potječe iz vremena prije seobe slavena iz praslavenske države i kako su ostatak kulta staroslavenskog boga Peruna. 1966. godine ljelje iz Gorjana su, prilikom proslave 100-godišnjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, proglašene historijskim spomenikom. 2007. godine Ministarstvo kulture upisuje ih na listu hrvatske nematerijalne kulturne baštine, a 2009. godine UNESCO ih je upisao na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Nepokretna kulturna dobra:

  • Kapela Sveta Tri Kralja u Gorjanima, izvorno je bila turska kula Jajić-bega iz 16. st., a 1837. g. pregrađena je u kapelu. Kvadratnog je tlocrta s jednostavnom obradom unutrašnjosti i pročelja. Iznad glavnog pročelja uzdiže se zvonik pokriven piramidalnom kapom.
  • Župna crkva sv. Jakova starijeg apostola u Gorjanima, izgrađena je 1788. g. u duhu kasnog baroka, početkom 20. stoljeća restaurirana - jednobrodna je građevina s poligonalnim svetištem, katnom sakristijom prizidanom uz sjeveroistočnu stranu svetišta i zvonikom rizalitno istaknutim na glavnom pročelju. Prizemlje zvonika lukovima je rastvoreno u ulazni trijem. Zidni plašt pročelja je konkavno-konveksno razvijen i simetrično se povlači od zvonika te sadrži na svakoj strani po jednu nišu segmentno-lučnog zaključka. Iznad razdijelnog vijenca uzdiže se razgibana atika iz koje izrasta zvonik kojeg prekriva piramidalna kapa. Bočna pročelja obogaćena su lezenama i rastvorena sa po tri prozorska otvora segmentno-lučnog završetka. Toranj je izgrađen 1849. g. i dograđen oko 1931. g.

Pokretna kulturna dobra:

  • Inventar župne crkve sv. Jakova apostola u Gorjanima - Crkveni inventar čine umjetnički predmeti rađeni u duhu klasicizma, Glavni oltar sv. Jakova, zidan, ukrašen oltarnom palom ugrađenom u retabl sa prikazom centralnog lika sv. Jakova koji stoji na oblacima, kolorit slike zagasiti, Bočni oltar s oltarnom palom Madona s malim Isusom, zidan, mramoriziran, scena unutar oltarne pale rađena realističkom manirom, zagasitim koloritom, autora Izidora Kršnjavog 80-tih godina 19.st., Bočni oltar s oltarnom palom Raspeće iste je koncepcije kao predhodni, istog autora, scena prikazuje raspetog Krista kao centralnu figuru a slijeve strane uz raspeće stoji Marija Magdalena, desno Sv. Ivan. Svijećnjaci (6 komada), metalni, izrađeni u maniru klasicizma, serijske proizvodnje, Krstionica s kućištem, stolarski rad klasicističke provenijencije.
  • Orgulje u župnoj crkvi sv. Jakova apostola u Gorjanima - Orgulje mehaničkog sistema sa 9 registara, manualom i pedalom gradio je osječki majstor A. Fabing 1861. g. Kućište orgulja srednjoeuropskog tipa, komponirano je s dva visoka tornja koji zatvaraju nisku spojnicu oblikovanu poput malog, trodijelnog prospekta. Pročelje tornjeva vertikalno artikuliraju plitki pilastri završeni lisnatim kapitelima. Lijepo rezbarena dekorativna zavjesa spušta se koso niz svirale oba tornja i spojnice. Kućište je obojano tamno smeđe, a dekorativna plastika je pozlaćena.


Šport[uredi VE | uredi]

Vatrogastvo[uredi VE | uredi]

Lovstvo[uredi VE | uredi]

  • LD "Lisica" Gorjani - Lovačko društvo "Lisica" iz Gorjana osnovano je 1952. godine i od tada gospodari lovištem na širem području katastarske općine Gorjani. Na lovnom području najviše je srneće divljači, fazana i zeca. Društvo danas čini 30-tak aktivnih članova. Društvo ima izgrađen lovački dom u šumi Sibik, koji je nedavno temeljno obnovljen, osim doma društvo koristi manje ograđeno šumsko područje tzv. Gater.
  • LU "Zokovica" Tomašanci- Lovačka udruga „Zokovica“ iz Tomašanaca čini zajedno s lovcima iz mjesta Ivanovci Đakovački Lovačko društvo „Garav dol“ Tomašanci – Ivanovci. Lu „Zokovica“ izgradila je novi lovački dom u Tomašancima.

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]



P parthenon.svg Nedovršeni članak Gorjani koji govori o općini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.