Gramatika latinskog jezika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ovaj članak pruža podatke o gramatici i morfologiji latinskog jezika.

Uvod[uredi VE | uredi]

Latinski jezik spada u skupinu latinsko-faliskičkih jezika. Dobio je naziv po pokrajini Laciju (Latium), a govorili su ga Rimljani. Danas je to mrtvi jezik: nijedan narod svijeta ne koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji, osim što se koristi u Vatikanu i većinom za vrijeme misa. No, budući da se osim u rimskoj književnosti latinski jezik koristio i u srednjem vijeku, a i danas se koristi u medicini, veterini i agronomiji, to nikako nije zanemariv jezik. Romanski jezici (poznati i kao novolatinski jezici) podskupina su italskih jezika, posebno oni koji su se razvili iz dijalekata latinskog jezika, odnosno tzv. vulgarnog latinskog, latina vulgata, kojim su, nakon raspada Rimskog Carstva, govorili obični ljudi na prostoru današnje Italije, Portugala, Španjolske, Francuske i Rumunjske. Mnoge su riječi u navedenim jezicima latinskog podrijetla. I hrvatski, te primjerice engleski jezik, obiluju latinizmima - (latinskim posuđenicama i usvojenicama).

Izgovor[uredi VE | uredi]

Postoje dva načina izgovora: klasični i tradicionalni. Klasičnim izgovorom čitamo tekstove koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva (5. st.), a tradicionalnim sve tekstove koji su nastali nakon 5.st.n.e.

Tradicionalni izgovor[uredi VE | uredi]

  • ae i oe čitaju se kao e
  • i se ispred samoglasnika čita kao j
  • c se ispred e, i, y, ae, oe čita kao c, a inače kao k
  • ch se čita kao h, osim u iznimkama kao Christus [Kristus]
  • ngu se pred suglasnikom čita kao ngv
  • ph se čita kao f
  • rh se čita kao r
  • qu se čita kao kv
  • th se čita kao th
  • s se između samoglasnika čita kao z
  • ti se pred vokalom, i kad je nenaglašen, čita kao ci, a ako slijedi iza s, t ili x, tada se čita kao ti
  • x se čita kao ks, a y kao i

Klasični izgovor[uredi VE | uredi]

Vrijede pravila kao i za tradicionalni s malenim iznimkama:

  • c se čita kao k
  • ae se čita kao aj/ai
  • oe se čita kao oj/oi
  • s se čita kao s
  • ch se čita kao kh
  • rh se čita kao rh
  • th se čita kao th
  • ph se čita kao ph

Vrste riječi[uredi VE | uredi]

U latinskom jeziku postoji 9 vrsta riječi:

Promjenjive:

Nepromjenjive:

Kod promjenjivih vrsta riječi, imenice, brojevi i zamjenice sklanjaju se (dekliniraju), glagoli se sprežu (konjugiraju), dok se pridjevi i sklanjaju (dekliniraju) i kompariraju.

Imenice[uredi VE | uredi]

U latinskom jeziku postoji pet deklinacija:

  • 1. ili a-deklinacija
  • 2. ili o-deklinacija
  • 3. deklinacija, za:
    • konsonantske osnove
    • i-osnove
  • 4. ili u-deklinacija
  • 5. ili e-deklinacija

Imenice se dekliniraju na sljedeći način:

  • u 1., 2., 4., 5. deklinaciji uklonimo karakteristični nastavak za nominativ jednine, te potom na tako dobivenu osnovu riječi dodajemo ostale nastavke
  • u trećoj deklinaciji osnova imenice dobije se tako da se od genitiva množine odbaci karakterističan nastavak -um, te se na tu osnovu dodaju nastavci.

Npr. servus, -i , m. = rob. Nominativ jednine jest servus, uklonimo -us i dobijemo serv-, te na tu osnovu dodajemo ostale nastavke: genitiv jednine glasi servi, dativ glasi servo itd.

Imenice se u rječniku navode u sljedećem obliku: amicus, -i, m.

Amicus je oblik za nominativ jednine, -i je nastavak za genitiv jednine (te po ta dva oblika nedvosmisleno znamo kako se imenica deklinira), a m. je oznaka roda. Rod može biti m. (masculinum, muški rod), f. (femininum, ženski rod) i n. (neutrum, srednji rod).

1. ili a-deklinacija[uredi VE | uredi]

Imenice su većinom ženskog roda zbog čega se ova deklinacija još naziva i ženskom deklinacijom. Izuzeci su imenice koje označavaju mušku osobu, npr. agricola, ae, m. = ratar; pharmaceuta, ae, m. - apotekar, farmaceut j

2. ili o-deklinacija[uredi VE | uredi]

U drugoj deklinaciji imenice su muškog (masculinum) ili srednjeg roda (neutrum). Muškog su roda one imenice koje u nominativu jednine završavaju na -us (npr. populus) ili -er (npr. paediater), a srednjega one na -um (npr. oppidum).

Imenice 2. deklinacije možemo podijeliti na tri podgrupe:

  • I -us (masculinum)
  • II -er (masculinum)
  • III -um (neutrum)

Imenice virus (otrov) , vulgus (svjetina) i pelagus (more) srednjeg su roda iako u nominativu jednine završavaju na -us. Kod tih imenica nastavak za akuzativ jednine je -us.

-a

padež jednina množina
N -a -ae
G -ae -arum
D -ae -is
A -am -as
V -a -ae
Ab -a -is

-us

padež jednina množina
N -us -i
G -i -orum
D -o -is
A -um -os
V -e -i
Ab -o -is

-er

padež jednina množina
N -er -i
G -i -orum
D -o -is
A -um -os
V -er -i
Ab -o -is

-um

padež jednina množina
N -um -a
G -i -orum
D -o -is
A -um -a
V -um -a
Ab -o -is

3. deklinacija[uredi VE | uredi]

Ovoj deklinaciji pripadaju one imenice kojima osnova završava ili na suglasnik (to su tzv. konsonantske osnove) ili na samoglasnik i (tzv. i-osnove).

Osnova imenica dobije se tako da od genitiva jednine odbacimo karakterističan nastavak, a u trećoj deklinaciji to je -is.

U ovoj deklinaciji zastupljene su imenice sva tri roda.

Uobičajeni završeci imenica muškog roda u nominativu i genitivu jednine su:

-or, -oris; -os, -oris; -o, -onis; -es, -itis; -ex, -icis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice ženskog roda obično završavaju na:

-io, -ionis; -do, -dinis; -go, -ginis; -as, -atis; -us, -utis; -us, -udis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice srednjeg roda najčešće završavaju na:

-en, -inis; -us, -eris; -us, -oris.

I-osnovama pripadaju:

  • jednakosložne imenice, tj. one imenice koje u nominativu i genitivu jednine imaju jednak broj slogova, npr. civis, -is, m.
  • imenice koje ispred nastavka -is u genitivu jednine imaju dva ili više suglasnika, npr. ars, artis, f.
  • imenice srednjeg roda koje u nominativu jednine završavaju na -e, -al ili -ar, npr. mare, -is, n..


Masculinum, femininum

padež jednina množina
N -∅ -es
G -is -(i)um*
D -i -ibus
A -em -es
V -∅ -es
Ab -e -ibus

* Imenice muškog i ženskog roda i-osnova razlikuju se od imenica muškog i ženskog roda konsonantskih osnova samo u genitivu množine, koji završava na -ium, a ne na -um.

** oblik nominativa u rječniku je posebno označen. primjer: imenica vox,-cis,f.

nominativ: vox
osnova imenice: voc- (dobije se tako da se makne genitivni nastavak -IS)
deklinacija
vox voces
vocis vocum
voci vocibus
vocem voces
vox voces
voce vocibus

Neutrum

padež jednina množina
N Nema -a*
G -is -um*
D -i -ibus
A Nema -a*
V Nema -a*
Ab -e* -ibus
  • Imenice srednjeg roda i-osnova imaju u ablativu jednine -i (a ne -e), u genitivu množine -ium (a ne -um), a u nominativu, akuzativu i vokativu množine završavaju na -ia (a ne na -a):

4. ili u-deklinacija[uredi VE | uredi]

U genitivu jednine imenice ove deklinacije završavaju na -us. U nominativu jednine imenice muškog roda završavaju na -us, a srednjeg na -u. Imenice ženskog roda u ovoj su deklinaciji rijetke.

Primjeri: cantus, -us, m. - pjesma; manus, -us, f. - ruka, šaka; genu, -us, n. - koljeno.


Masculinum, femininum

padež jednina množina
N -us -us
G -us -uum
D -ui -ibus
A -um -us
V -us -us
Ab -u -ibus

Neutrum

padež jednina množina
N -u -ua
G -us -uum
D -u -ibus
A -u -ua
V -u -ua
Ab -u -ibus

5. ili e-deklinacija[uredi VE | uredi]

Imenice ove deklinacije pretežno su ženskog roda, jedino su dies,ei,m dan i meridies,ei,m podne muškoga roda, imenica dies može biti i ženskog roda kada znači određeni rok. Relativno su malobrojne, a neke nemaju oblike za sve padeže. Samo dies i res stvar imaju potpunu množinu, a neke imenice imaju samo n,a,v množine.

padež jednina množina
N -es -es
G -ei -erum
D -ei -ebus
A -em -es
V -es -es
Ab -e -ebus

Glagoli[uredi VE | uredi]

Glagoli se u latinskom konjugiraju i upravo su po načinu konjugacije podijeljeni na 5 grupa:

  • I-a konjugacija -āre
  • II-e konjugacija -ēre
  • III-konsonantska konjugacija -ĕre
  • III-io konjugacija -ĕre *
  • IV-i konjugacija -īre

Isto tako latinski glagoli, kao i hrvatski, imaju prošla, sadašnje i buduća vremena, ali i načine i stanja. No, glagoli se, kao i latinske imenice, predstavljaju. I to tako da se napiše u 1. licu sg., broj konjugacije (arapskim, ne rimskim brojem), i značenje. A čita se 1. lice sg., infinitiv i značenje. Infinitiv se tvori tako da se iz zadanog 1. lica sg. makne -O i doda jedan od gore navedenih nastavaka.

npr. amo, 1.=voljeti
  č. amo, amāre, voljeti

     lego, 3.=čitati
  č. lego, legĕre, čitati

*Glagoli III-io konjugacije se predstavljaju kao glagoli III-kons. (npr. capio, 3.=oteti, 
 zgrabiti [č. capio, capěre=oteti, zgrabiti]), a konjugiraju se po nastavcima za IV-i konjugaciju
 [capio, capis, capit, capĭmus, capĭtis, capiunt])

Glagol biti[uredi VE | uredi]

Glagol biti se na latinskom predstavlja sum, esse, fuī gdje:

  • sum označava 1. lice sg. indikativa prezenta aktivnog (jesam)
  • esse označava infinitiv (biti)
  • fuī označava 1. lice sg. indikativa perfekta aktivnog (bio sam)

Indikativ prezenta aktivnog[uredi VE | uredi]

lice jednina množina
1. –ō, –m -mus
2. -s -tis
3. -t -nt

Ovi nastavci se dodaju na prezentsku osnovu koja se dobije tako da se u I-a, II-e i IV-i konjugaciji u infinitivu makne nastavak -re, a u III-kons. i III-io se miče čitav -ĕre.

U III-kons. konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka dodaju se tematski vokali:

  • -i- (u 2. i 3. licu jednine te u 1. i 2. licu množine)
  • -u- (u 3. licu množine)
 npr.  lego, 3.=čitati
       • lego
       • legis
       • legit
      
       • legĭmus
       • legĭtis
       • legunt

U III-io i IV-i konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka također se dodaju tematski vokali:

  • -u- (u 3. licu množine)
 npr.  capio, 3.=oteti, zgrabiti, uzeti  |  punio, 4.=kazniti
       • capio    ||  punio
       • capis    ||  punis
       • capit    ||  punit
      
       • capĭmus  ||  punimus
       • capĭtis  ||  punitis
       • capiunt  ||  puniunt
Glagol biti
lice jednina množina
1. sŭm sŭmus
2. ĕs estis
3. est sunt

Imperativ I.[uredi VE | uredi]

lice I-a II-e III-kons. III-io IV-i
2. sg.
2. pl. -tĕ -tĕ -tĕ -itĕ -itĕ

Imperativ I. je blaži zapovjedni način, koristi se u književnim djelima. U imperativu I. latinskoga jezika postoje samo 2 lica: 2. lice jednine (singulara/sg.) i 2. lice množine (plurala/pl.). Imperativ I. tvori se na sljedeći način:

  • Singular
    • U I-a, II-e i IV-i konjugaciji 2. lice sg. jednako je prezentskoj osnovi [npr. amā! (voli!) | habē! (imaj!) | punī! (kazni!)]
    • U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -ĕ [npr. legĕ! (čitaj!) | fugĕ! (bježi!)]
  • Plural
    • U I-a, II-e i IV-i konjugaciji na 2. lice sg. dodaje se nastavak -tĕ [npr. amātĕ! (volite!) | habētĕ! (imajte!) | punītĕ! (kaznite!)]
    • U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -ĭ- te nastavak -tĕ [npr. legĭtĕ! (čitajte!) | fugĭtĕ! (bježite!)]
Glagol biti
lice jednina množina
2. es este

Indikativ imperfekta aktivnog[uredi VE | uredi]

lice jednina množina
1. -bam -bamus
2. -bas -batis
3. -bat -bant

Indikativ imperfekta aktivnog tvori se na isti način kao i indikativ prezenta aktivnog, samo s ovim nastavcima. Kroz sve konjugacije ovi nastavci izgledaju ovako:

I-a II-e III-kons. III-io IV-i
-abam -ebam -ebam -iebam -iebam
npr.      amo, 1.     lego, 3.     punio, 4.
   1. sg. amabam      legebam      puniebam
   2. sg. amabas      legebas      puniebas
   3. sg. amabat      legebat      puniebat
   1. pl. amabamus    legebamus    puniebamus
   2. pl. amabatis    legebatis    puniebatis
   3. pl. amabant     legebant     puniebant
Glagol biti
lice jednina množina
1. eram eramus
2. eras eratis
3. erat erant

Imperativ II.[uredi VE | uredi]

Imperativ II. koristi se u službenim spisima i dokumentima. Postoje četiri lica: 2. sg., 3. sg., 2. pl. i 3. pl.

lice I-a II-e III-kons. III-io IV-i
2. sg. -to -to -ito -to -to
3. sg. -to -to -ito -to -to
2. pl. -tote -tote -itote -tote -tote
3. pl. -nto -nto -unto -unto -unto
npr.      amo, 1.           capio, 3.
   2.sg.  amato             capito
   3.sg.  amato             capito

   2.pl.  amatote           capitote
   3.pl.  amanto            capiunto
Glagol biti
lice jednina množina
2. esto estote
3. esto sunto

Pridjevi[uredi VE | uredi]

Latinski se pridjevi dijele na dvije skupine:

  • pridjevi koji se dekliniraju po a-deklinaciji (u ženskom rodu) odnosno o-deklinaciji (u muškom i srednjem rodu). U rječniku uz njih stoji oznaka 3. Primjer: altus, 3 čita se "altus, alta, altum"
  • pridjevi treće deklinacije. Oni pripadaju i-osnovama. Sa svoje strane, oni se opet dijele na tri skupine, ovisno o broju oblika u nominativu jednine. Tako postoje:
    • pridjevi s 3 završetka: pridjev u nominativu jednine ima za svaki rod poseban oblik. Primjer: celeber, -bris, -bre - pritom je celeber oblik za nominativ jednine muškog roda; celebris ženskog roda, a celebre srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: celebris.
    • pridjevi s 2 završetka: pridjev u nominativu jednine ima jedan oblik za muški i ženski rod, a drugi oblik za srednji rod. Primjer: omnis, -e - pritom je omnis oblik za nominativ jednine muškog i ženskog roda, a omne srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: omnis.
    • pridjevi s jednim završetkom: pridjev u nominativu jednine ima isti oblik za sva tri roda. Rječnička oznaka koja slijedi upućuje na genitiv jednine. Primjer: audax, -acis - pri čemu je audax nominativ jednine sva tri roda, a audacis genitiv jednine za sva tri roda.

Deklinacija pridjeva[uredi VE | uredi]

Pridjevi a i o deklinacije dekliniraju se kao i imenice tih deklinacija.

Pridjevi treće deklinacije dekliniraju se: Singular

  • N -er,-ris,-re;-is,-e;različito;
  • G -is
  • D -i
  • A -em (m,f); =N (n)
  • V = N
  • AB -i

Plural

  • n -es(m,f);-ia(n)
  • g -ium
  • d -ibus
  • ak = n
  • v = n
  • ab -ibus

Zamjenice[uredi VE | uredi]

Zamjenice se djele na:

  • osobne
  • posvojne
  • povratne
  • pokazne
  • upitne
  • odnosne
  • neodređene

Zamjenice za prva lica nemaju vokativ.

Osobne (lične) zamjenice[uredi VE | uredi]

U latinskom postoje osobne zamjenice za 1. i 2. lice sg. i pl. ,treća lica nadomještaju se pokaznom zamjenicom.

Prvo lice Drugo lice
ego, meī
ja m. i f.
nōs, nostrum
mi m. i f.
tū, tuī
ti m. i f.
vōs, vestrum
vi m. i f.
Singular Plural Singular Plural
Nominativ ego nōs vōs
Genitiv meī nostrī ili nostrum1 tuī vestrī ili vestrum1
Dativ mihi nōbīs tibi vōbīs
Akuzativ nōs vōs
Vokativ - - - -
Ablativ (a) me\mecum (cum me) (a) nōbīs\nobiscum (cum nobis) (a) tē\tecum (cum te) (a) vōbīs\vobiscum (cum vobis)

1—oblici nostrum i vestrum koriste se samo u značenju «od nas», to jest «od vas»

Upitna zamjenica[uredi VE | uredi]

Upitna zamjenica »tko?,što?« u latinskom jeziku glasi quĭs?, quĭd? i ima, kao i u hrvatskom jeziku, samo jedninu.

padež za živo za neživo
Nominativ quĭs quĭd
Genitiv cūius cūius
Dativ cui cui
Akuzativ quĕm quĭd
Vokativ - -
Ablativ quō quō

Povratna zamjenica[uredi VE | uredi]

Povratna zamjenica u latinskom jeziku ima samo jedninu i nema nominativ i vokativ.

Nominativ -
Genitiv sui
Dativ sibi
Akuzativ
Vokativ -
Ablativ sē\secum (cum se)


Odnosne zamjenice[uredi VE | uredi]

quī, quae, quod
koji, koja, koje
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ quī quī quae quae quod quae
Genitiv cūius1 quōrum1 cūius1 quārum1 cūius1 quōrum1
Dativ cui quibus cui quibus cui quibus
Akuzativ quem quōs quam quās quod quae
Vokativ - - - - - -
Ablativ quō quibus quā quibus quō quibus

1—oblici genitiva jednine i množine nerijetko imaju posvojno značenje čiji, čija, čije


Pokazne zamjenice[uredi VE | uredi]

Pokazne zamjenice u latinskom jeziku su sljedeće:

  1. hĭc, haec, hŏc ovaj, ova, ovo
  2. iste, ista, istud taj, ta, to
  3. ille, illa, illud onaj, ona, ono
  4. ĭs, ea, ĭd on(aj), ona, ono
  5. īdem, eădem, ĭdem isti, ista, isto
  6. ipse, ipsa, ipsum sâm, sama, samo


Pokazne zamjenice u svojoj deklinaciji pokazuju neke osobitosti: genitiv i dativ singulara te dativ i ablativ plurala imaju iste oblike za sva tri roda, u genitivu singulara imaju nastavak -ius a u dativu -i.


hĭc, haec, hŏc
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ hĭc haec hae hŏc haec
Genitiv hūius hōrum hūius hārum hūius hōrum
Dativ huic hīs huic hīs huic hīs
Akuzativ hunc hōs hanc hās hoc haec
Vokativ - - - - - -
Ablativ hōc hīs hāc hīs hōc hīs
iste, ista, istud
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ iste istī ista istae istud istă
Genitiv istīus istōrum istīus istārum istīus istōrum
Dativ istī istīs istī istīs istī istīs
Akuzativ istum istōs istam istās istud istă
Vokativ - - - - - -
Ablativ istō istīs istā istīs istō istīs
ille, illa, illud
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ ille illī illa illae illud illă
Genitiv illīus illōrum illīus illārum illīus illōrum
Dativ illī illīs illī illīs illī illīs
Akuzativ illum illōs illam illās illud illă
Vokativ - - - - - -
Ablativ illō illīs illā illīs illō illīs
ĭs, ea, ĭd
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ ĭs ii(ei) ea eae ĭd ea
Genitiv ēius eōrum ēius eārum ēius eōrum
Dativ ei eis(iis) ei eis(iis) ei eis(iis)
Akuzativ eum eos eam eas ĭd ea
Vokativ - - - - - -
Ablativ eis(iis) eis(iis) eis(iis)
īdem, eădem, ĭdem1
m. f. n.
Singular Plural Singular Plural Singular Plural
Nominativ īdem īdem eădem eaedem ĭdem eădem
Genitiv eiusdem eorundem eiusdem earundem eiusdem eorundem
Dativ eĭdem eisdem(īsdem) eĭdem eisdem(īsdem) eĭdem eisdem(īsdem)
Akuzativ eundem eosdem eandem easdem ĭdem eadem
Vokativ - - - - - -
Ablativ eōdem eisdem(īsdem) eādem eisdem(īsdem) eōdem eisdem(īsdem)

1—na isti se način deklinira i zamjenica ipse, ipsa, ipsum

Glagolske imenice[uredi VE | uredi]

Supin[uredi VE | uredi]

U latinskom postoje dva oblika supina. Nastali su od akuzativa i dativa ili ablativa glagolske imenice četvrte deklinacije. Oblik u akuzativu je četvrti osnovni dio glagola koji se navodi u rječniku (od gl. amo,1. amavi,amatum, amatum je supin), po obliku je jednak akuzativu jednine srednjeg roda participa perfekta pasivnog, dakle završava na -um.

Koristi se samo s glagolima kretanja i označava namjeru, prevodi se infinitivom ili namjernom rečenicom (da pobjedi,da ...). Na primjer, "Gladiatores adfuerunt pugnatum" na latinskom znači: "Gladijatori su došli da se bore" ili "Gladijatori su došli boriti se", "I dormitum!" znači "Idi spavati".

Drugi oblik supina koristi se s pridjevima i nekim izrazima s glagolom esse (fas est,nefas est...). Nastao je od dativa svrhe dativus finalis ili od ablativa obzira (odgovara na pitanje: s obzirom na što). Najjednostavnije rečeno tvori se tako da od supina na -um odbacimo završno -m i produljimo "u". Prevodi se infinitivom. Primjeri: "Multae res faciles sunt dictu, difficiles sunt factu". (dictu i factu su supini)-"Mnoge stvari su lagane za reći, a teške su za napraviti.". "Horribile visu est"-" Strašno (je) za vidjeti".

Brojevi[uredi VE | uredi]

Neki brojevi se dekliniraju, neki ne. Dekliniraju se: 1,2,3,200,300,400,500,600,700,800,900,2000,3000,...(tisućice) Ostali brojevi se ne dekliniraju.

padež 1 2 3
N/n unus, una, unum duo, duae, duo tres, tria
G/g unius duorum, duarum, duorum trium
D/d uni duobus, duabus, duobus tribus
A/a unum, unam, unum duo(s), duas, duo tres, tria
AB/ab uno, una, uno duobus, duabus, duobus tribus

Poveznice[uredi VE | uredi]


P linguistics.svg Nedovršeni članak Gramatika latinskog jezika koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.