Grimorij

Izvor: Wikipedija
Grimorij pape Honorija
Šesta i sedma Mojsijeva knjiga, New York, 1880.

Grimorij, također grimoar, (fr. grimoire) ili Knjiga sjenki, je tekstni priručnik magije. U upotrebi su i drugi nazivi poput obrednik, crna knjiga, knjiga bajalica i vještičji kodeks. Ovakvi priručnici poznati su širom Europe još od srednjeg vijeka. Koristio se u poganskoj vještičjoj tradiciji i u čarobnjaštvu i svaki je adept sastavljao vlastiti grimorij.[1]

Grimoriji sadrže upute kako napraviti magijske objekte, poput talismana i magičnog kruga, kako izvoditi magične čarolije, prizivati anđele i demone, daju njihova imena i karakteristike, nabrajaju čini za ljubav, ozdravljenje, uništenje neprijatelja, bogatstvo, bacanje uroka i opise drugih magijskih postupaka. Za mnoge takve knjige i rukopise vjerovalo se kako i same imaju magijska svojstva.

Većina grimorija su apokrifni spisi koji su autorstvo atributirali znamenitim povijesnim osobama kako bi djelima dali autoritet i značaj.

Etimologija[uredi | uredi kôd]

Riječ "grimorij" ili "grimoar" vuče podrijetlo od starofrancuske riječi grammaire koja proizlazi od grčkog "grammatikos" u značenju pisana riječ. Taj izraz se počeo rabiti u srednjem vijeku za sve necrkvene knjige, koje su kao takve bile sumnjičene kao knjige magije. S vremenom se izraz lokalizirao isključivo na ona djela koja su doista sadržavala tekstove magije i okultnog.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Stari vijek[uredi | uredi kôd]

Najstariji magijski tekstovi pronađeni su arheološkim iskapanjima u Egiptu i na glinenim pločicama iz Asurbanipalove knjižnice iz 7. stoljeća pr. Kr.,[2] te zapisi rituala i prizivanja iz sumerskog grada Uruka, datirani u 5. i 4. stoljeće pr. Kr.[3]

Židovi su imali, također, razvijenu okultnu tradiciju. Prema biblijskoj tradiciji, autorstvo nad okultnim tekstovima pripisivano je još od antike židovskim patrijarsima i prorocima poput Henoka (Knjiga Henokova), Mojsija (Knjige Mojsijeve) i Salomona (Clavicula Salomonis, Salomonov zavjet iz 1.3. stoljeća i dr.).[4]

U vrijeme helenizma utjecaj židovske magije proširio se i na Egipat, gdje se isprepleo s egipatskom magijom. O tome svjedoče grčko-egipatski magijski papirusi pronađeni u 19. stoljeću na području nekadašnjeg helenističkog Egipta.[5] Za vrijeme Ptolemejevića, u čuvenoj Aleksandrijskoj knjižnici čuvali su se brojni heremetički i okultno-magijski rukopisi grčkog, egipatskog i perzijskog podrijetla.[6]

Priznavanje kršćanstva kao jedine službene religije u Rimskom Carstvu, potisnulo je stara vjerovanja koja su žigosana kao poganska i neprimjerena za kršćane.

Srednji vijek[uredi | uredi kôd]

Prvi europski grimoriji nastajali su u srednjem vijeku, no u njima se očitava i starija hermetička tradicija, zasnovana na antičkim tradicijama i židovskom misticizmu. Širenje ezoterične misli na europski kontinent započelo je preko Iberijskog poluotoka pojavom arapskih i židovskih magijskih tekstova.

Najpoznatiji grimoriji u razdoblju srednjeg vijeka bili su:

Renesansa i barok[uredi | uredi kôd]

Prodorom novoplatonističke ezoterije s Istoka, padom Carigrada 1453., nastaju brojni magijski rukopisi koji autorstvo uglavnom pripisuju kralju Salomonu. U razdoblju djelovanja inkvizicije i lova na vještice, mnogi su grimoriji završili na "Indeksu zabranjenih knjiga" (Index Librorum Prohibitorum).

Najvažniji magijski tekstovi razdoblja renesanse i baroka su:

Početkom 17. stoljeća pojavljuju se prvi tiskani grimoriji, čime takva literature postaje dostupnija širem krugu obrazovanih ljudi.[7]

18. i 19. stoljeće[uredi | uredi kôd]

Unatoč pojavi prosvjetiteljstva, razvoju znanosti i racionalizma, vjerovanja u magiju i vještičarstvo preživjela su u Europi. U ovom vremenu nastaju i neki novi magijski tekstovi koji većinom imaju pretenziju postaviti vrijeme svog postanka u dalju prošlost kako bi dobili na vjerodostojnosti i auru tajanstvenosti:

20. stoljeće[uredi | uredi kôd]

U 20. stoljeću je, također zabilježena pojava određenih magijskih priručnika, ali i prva navala brojnih modernih grimorija.

Neki od važnijih knjiga iz ovog razdoblja su:

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. Iolar, Paganizam u teoriji i praksi, Knjiga prva, Doktrina paganizma, str. 421.
  2. Knight, Thomas H., Magija, str. 59.
  3. Davies, Owen, Grimoires, A History of Magic Books, str. 8.
  4. Davies, Owen, Grimoires, A History of Magic Books, str. 15.
  5. Davies, Owen, Grimoires, A History of Magic Books, str. 9.-10.
  6. Iolar, Paganizam u teoriji i praksi, Knjiga prva, Doktrina paganizma, str. 422.
  7. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, str. 38.
  8. Davies, Owen, Grimoires, A History of Magic Books, str. 114.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Davies, Owen, Grimoires, A History of Magic Books, Oxford University Press, New York, 2009. ISBN 978-0-19-920451-9
  • Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, Nova Arka, Zagreb, 1996. ISBN 953-6123-31-2
  • Iolar, Paganizam u teoriji i praksi, Knjiga prva, Doktrina paganizma, Despot Infinitus, Zagreb, 2013. ISBN 978-953-7892-12-8
  • Knight, Thomas H., Magija, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2001. ISBN 953-6234-91-2

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


Nedovršeni članak Grimorij koji govori o ezoteriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.