Guacanagari

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Guacanagari, jedan od pet kasika na Hispanioli u trenutku Kolumbovog otkrića 1492. godine. Bio je poglavica plemena Marien, koje je zauzimalo sjeverozapad otoka. Prvi put se susreo s Europljanima u nedjelju 16. prosinca 1492.[1] Pomogao je Kolumbu u sakupljanju stvari s nasukanog broda Santa Marije u koji je prodrla voda te u podizanju prve europske kolonije u Novom svijetu, naselja La Navidad. Naselje se nalazilo u današnjoj uvali Caracol na Haitiju. Par mjeseci kasnije domoroci susjednog kasika Caonaboa uništili su naselje i pobili koloniste. Guacanagari je sam ranjen dok je pokušao braniti domoroce. Oduvijek je ostao na strani Španjolaca navukavši na sebe tako mržnju svih ostalih kasika. Godine 1495. bježi u planine gdje je umro.

Europljani su uglavnom pitali gdje ima zlata. Čovječnost ovog poglavice vidi se u njegovoj pomoći prilikom brodoloma Santa Marie. Kolumbo navodi kako svi domoroci hode potpuno goli bez ikakva stida, pa i njihov kasik.

Wikicitati „Kad je to kasik čuo, sa suzama je u očima iskazivao svoju veliku bol zbog nesreće koja nas je snašla i odmah pošalje na mjesto gdje je brod nasukan sve ljude iz sela sa silom velikih kanoa. Tako se i oni i mi dadosmo na iskrcavanje svega iz broda. Za kratko vrijeme oslobodismo svu palubu: tolika je bila pomoć što ju nam je ovaj poglavar pružio. A zatim je on osobno sa svojom braćom i rođacima činio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi sve bilo u redu izvedeno, kako na brodu, tako i na suhu. Ne bi prošlo puno vremena, a on bi mi uputio kojega od svojih rođaka koji bi me plačući molio ne žalostiti se, jer da će mi on dati sve što ima. I uvjeravam Vaša Veličanstva kako se u cijeloj Kastilji ne bi mogla naći tolika sigurnost i briga za naše stvari. Ni jedna jedina podvezica nam nije nestala jer je sve naše stvari dao složiti uza svoju kuću i tamo ih držao, dok se ne isprazne kuće koje nam je odlučio dati kako bi u njih sve spremili. Pored njih je postavio naoružane ljude koji su tu stajali cijelu noć, a on je sa svojim ljudima plakao, toliko ga je kosnula naša nevolja. Eto toliko je taj narod ispunjen ljubavi, bez lakomosti, pristupačan i miran, da se mogu zakleti Veličanstvima Vašim kako na svijetu nema ni boljih ljudi ni bolje zemlje.”
(iz Kolumbova dnevnika)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. iz Kolumbova dnevnika