Hačkar

Slavni hačkar umjetnika Poghosa u samostanu Gošavank (1291.)

Hačkar (armenski: Խաչքար za "kameni križ") je kameni spomenik u obliku uspravne ploče s plošnim reljefnim ukrasima, karakterističan za armensku umjetnost. Najčešći motivi na hačkarima su križevi ili raspela na pozadinama u obliku rozeta ili sunčevih diskova, ukrašeni uzorcima lišća, grožđa ili apstraktnih oblika. Ponekad su prikazani prizori iz Biblije ili prikazi svetaca.

Hačkari su podizani kako bi se duša posvetila Bogu i obilježio neki važan događaj poput vojne pobjede, obilaska prirodne katastrofe, izgradnje samostana, mosta, itd. Većina ih stoji samostalno, ili su naslonjeni na zidine samostana, a do danas ih je pronađeno oko 40,000. Najljepši primjeri su prenešeni u Muzej povijesti u Erevanu i Muzeju katedrale u Ečmijazdinu. Najviše hačkara na jednom mjestu (oko 900) se nalazi u tzv. "polju hačkara", starom groblju Noratusua na zapadnoj obali jezera Sevan.

[uredi] Povijest

Hačkari se prvi put pojavljuju u 9. stoljeću kada nastaju najljepši i najpoznatiji samostani Armenske apostolske Crkve. U to vrijeme se Kraljevina Armenija oslobodila arapske dominacije, čiji se umjentički utjecaj vidi na njihovoj izvedbi. Najstariji pronađen hačkar je onaj kraljice Katranide, supruge kralja Ašota Bagratunija I. iz 879. godine. Vrhunac proizvodnje hačkara je od 12. do 14. stoljeća, nakon kojeg je slijedilo razdoblje mongolske vlasti koji su branili njihovo klesanje. Umjetnost stvaranja hačkara je obnovljeno u 16. i 17. stoljeću, a klesari hačkara se i danas mogu pronaći u Armeniji, osobito oko grada Erevana.