Harrisonovo cvijeće

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Harrisonovo cvijeće
Harrison's Flowers film poster.jpg
Naslov izvornika Harrison's Flowers
Redatelj Elie Chouraqui
Producent Elie Chouraqui
Scenarist Scenarij:
Elie Chouraqui
Didier Le Pêcheur
Isabel Ellsen
Scenaristička suradnja
Michael Katims
Roman
Isabel Ellsen
Glavne uloge Andie MacDowell
Adrien Brody
Brendan Gleeson
David Strathairn
Glazba Bruno Coulais
Snimatelj Nicola Pecorini
Montaža Jacques Witta
Distributer StudioCanal
France 2 Cinema
Canal+
Godina izdanja 2000.
Trajanje Međunarodna verzija
130 min.
Američka verzija
121 min.
Država Flag of France.svg Francuska
Jezik engleski, francuski, srpskohrvatski
Proračun $8.000.000[1]
Mrežno sjedište
Profil na IMDb-u
Portal o filmu

"Harrisonovo cvijeće" (engleski "Harrison's Flowers") je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu "Diable a l'avantage" Isabel Ellsen.[2] Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.[3] Film također prikazuje jednu od ranijih uloga Adriena Brodyja.

"Harrisonovo cvijeće" se relativno često emitira na HRT-u svakog 18. studenog, povodom godišnjice pada Vukovara.

Radnja[uredi VE | uredi]

New Jersey, listopad 1991. Sarah Lloyd je često usamljena jer je njen suprug Harrison ratni novinar koji često putuje svijetom kako bi dokumentirao sukobe o kojima američka javnost malo zna. Kada se Harrison vrati kući, shvati da zanemaruje svoje dvoje djece, Margaux i Cesar, pa odluči prestati raditi kao fotograf i biti običan novinar za Neewsweek te se brinuti za svoj staklenik sa cvijećem, međutim njegov šef ga odgovori od toga. Tijekom dodjele nagrade Pultzer, kada je nagradu za najbolju fotografiju pobrala slika koja prikazuje prosvjede na Tiananmenskom trgu, Harrison je sreo mladog i ljutitog novinara Kylea, koji se osjeća rezigniranim jer je njegov prijatelj poginuo snimajući rat u Hrvatskoj, ali mu nitko nije htio otkupiti fotografije. Kako se zaoštrava situacija u SFRJ i američke postaje počinju emitirati priloge sa tog područja, Harrison odluči otići u Hrvatsku kako bi snimio što se događa. Neko vrijeme kasnije, Sarah dobije poruku da je Harrison bio u kući koja se urušila u Vukovaru te da je vjerojatno poginuo. Međutim, gledajući snimke iz Vukovara, njoj se učini da ga je vidjela živog s leđa, kako odlazi u koloni zarobljenih ljudi, te stoga odluči otići tamo na vlastitu ruku.

Avionom sleti u Graz, potom unajmi auto i pokupi jednog Hrvata, Štimca, te krene prema Vukovaru. Međutim, na putu ih napadnu četnici te ubiju Štimca. Ona preživi te ju pokupe američki novinari, među kojima su i Kyle i Marc. Iako je oni odgovaraju da nastavi ići dalje prema Vukovaru jer je preopasno, ona ih uspije nagovoriti da joj se pridruže. Kako putuju autom prema istoku Hrvatske, naiđu na kontrolnu točku Hrvatske vojske gdje vide ubijene Hrvate. Putujući sve dublje prema neprijateljskim linijama, Sarah, Marc i Kyle prijeđu jedno brdo i potom jednu kolonu JNA koja ih začudo propusti. U Vukovaru, svjedoče masovnom uništavanju grada, arkanovcima koji ubijaju ljude i vrše etničko čišćenje. Uspiju snimiti par fotografija, ali zalutali metak pogodi Kylea koji premine. Sakriju se u vukovarsku bolnicu gdje Sarah pronalazi ranjenog i traumatiziranog Harrisona. Vukovar pada no Sarah i Harrison bivaju razmijenjeni prije Ovčare te se vrate kući u New Jersey. Godinu dana kasnije, Harrison više nije novinar i brine se za cvijeće i svoju obitelj.

Glumci[uredi VE | uredi]

Kritike[uredi VE | uredi]

Nenad Polimac je hvalio film:

...“Harrisonovo cvijeće” se uopće ne doima kao lažnjak. Ponajprije je to zasluga koscenaristice Isabel Ellsen, po čijoj je autobiografskoj knjizi “Vrag je u prednosti” (objavljena 1995.) film snimljen. Ratna fotografkinja (tjednik Time nazvao ju je “renesansnom ženom s kraja 20. stoljeća”) koja se proslavila snimkama s trga Tiananmen i iz Zaljevskog rata, zatekla se početkom devedesetih u Hrvatskoj, poput stotina svojih kolega (njezine fotografije uglavnom se koriste u filmu), i o svom iskustvu napisala knjigu. Kad ju je Chouraqui kontaktirao zbog filmske priče tek nadahnute njezinim spisateljskim prvijencem, ona mu je sve do zadnjeg dana snimanja bila najveći jamac autentičnosti. Neupućeni gledatelj nikad ne bi shvatio da “Harrisonovo cvijeće” nije snimljeno u Hrvatskoj, što je ponajveća pohvala Isabel Ellsen i Chouraquiju. Ne preostaje drugo nego složiti se s tvrdnjom HIP-ovaca da je “Harrisonovo cvijeće” najbolji film snimljen o ratu u Hrvatskoj...Chouraqui suvereno vlada činjenicom da je Vukovar prvi europski grad koji je nakon Drugoga svjetskog rata sravnjen do temelja i tu nema potrebe za lažnom objektivnošću i pravednom distribucijom krivnje: zna se tko ga je razrušio! Ipak, umjesto vapaja zbog onoga što se događa u Hrvatskoj, film se puno više usredotočuje na odnose koje junakinja ima s fotografima u njezinoj pratnji: svaki je na svoj način u nju zaljubljen i trpi zbog toga što je ona jedino obuzeta potragom za suprugom. Scene se doimaju žestoko i surovo, ponajprije zbog dobre Chouraquijeve režije...Dojam neusiljenosti i dokumentarističke zabilješke najveća su vrlina scena koje se odigravaju u Hrvatskoj: o američkim scenama može se imati i ne tako povoljno mišljenje, međutim, u cjelini, “Harrisonovo cvijeće” zaslužuje bar čistu četvorku.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]