Hipoksična plućna vazokonstrikcija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Promjene kod HPV odigravaju se u prekapilarnim arterijama alveola

Hipoksična plućna vazokonstrikcija (HPV, ne pomiješati sa Humani papiloma virus) fiziološka je promjena i jedinstven prilagodljivi mehanizam karakterističan za plućnu cirkulaciju, u kojoj se plućne arterije sužavaju u nazočnosti hipoksije (niska razina kisika) bez hiperkapnije (visoka razina ugljičnog dioksida), preusmjeravajući krv u alveole s višim parcijalnim tlakom kisika, istovremeno smanjujući ventilaciju čime reguliraju perfuzijski nesklad.

Kod dugotrajne hipoksije, ovaj mehanizam ima važnu ulogu u razvoju kronične plućne hipertenzije izazvane hipoksijom.

Patofiziologija HPV[uredi VE | uredi]

Mnoga tkiva u tijelu su sposobna regulirati svoj krvotok - srce, bubreg, mozak i želudac imaju svoju autoregulaciju krvotoka. Čini se da HPV ima sličan mehanizam unutar pluća, kako bi spriječila desno skretanje krvi i usmjerila je prema lijevo unutar pluća, a time i pojavu neoksiginirane krvi u perifernoj cirkulaciji.

Taj proces se na početku može činiti nelogičan, jer niska vrijednost kisika teoretski treba dovesti do povećanog protoka krvi u plućima kako bi se povećala razmjena plinova.

Ova pojava se objašnjava time, da suženje plućnih arterija dovodi do povećanog tlaka koji iz hipoksičnog područja vraća krv u srce kako bi se otuda usmjerio u bolje-oksigenirana područja pluća, što povećava ukupnu površinu uključenu u razmjenu plinova.

Nekoliko faktora inhibira taj proces, uključujući povećanu srčanu aktivnost, hipohondrija, hipotermija, acidoza / alkaloza, povećan plućni vaskularni otpor, inhalacija anestetik, blokada kretanja kalcija, izoproterenol, azotsuboksid, vazodilatori.

Teorije nastanka HPV[uredi VE | uredi]

Usprkos intenzivnim istraživanjima od prvih zapažanja Hansa von Eulera i Görana Liljestranda, mehanizam odgovoran za hipoksičnu plućnu vazokonstrikciju ostaje nepoznanica.

Brojni se liječnici slažu s istraživačima da hipoksičnu plućnu vazokonstrikciju odražava jedan mehanizam u mišićima malih prekapilarnih plućnih arterija i da za njihovu reakciju nije odgovoran tlak kisika u alveolama već vaskularni tlak kisika. Također, postoji konsenzus da, iako hipoksična plućna vazokonstrikcija može biti pod utjecajem raznih posrednika i autonomnog nervnog sustav, njegov urođen mehanizam je neovisan od ovih utjecaja.

U potrazi za istinom, pristupi ovoj pojavi znatno variraju: i dok se jedni fokusiraju na elektrotehničke pojmove i pokušavaju ovu pojavu objasniti promjenom napona u kanalima kojima se odvija protok jona kalija K + i kalcija Ca +, izazvanim promjenama tlaka kisika tijekom hipoksije, drugi istražuju ulogu endotela kao posrednika u nastanku plućne vazokonstrikcije. Nažalost pravog odgovora i dalje nema.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Handbook on Hyperbaric Medicine. Autor: Daniel Mathieu, Suradnik: Daniel Mathieu. Izdavač: Springer, 2006 ISBN 1402043767, 9781402043765, 812 stranica.
  • William P., Ph.D. Fife; Jolie, Ph.D. Bookspan (2004). Textbook of hyperbaric medicine. Seattle: Hogrefe & Huber Publishers. ISBN 0-88937-277-2.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Esculaap4.svg     Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!