Holokaust u NDH

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Spomenik palim žrtvama u logoru Jasenovac

Sustavno istrebljenje Židova i Roma koje je pokrenula nacistička Njemačka, nazvano holokaust, provedeno je i u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uz intenzivnu suradnju i sudjelovanje ustaškog režima. Većina je likvidirana u Jasenovcu i drugim logorima na području NDH, a znatan dio isporučen je nacističkoj Njemačkoj na likvidaciju.

Sažetak[uredi VE | uredi]

Odmah po preuzimanju vlasti započelo je brzo i nesmiljeno provođenje rasističke politike protiv Židova i Roma. U samo nekoliko mjeseci preneseni su rasistički zakoni (Nürnberški zakoni) i postupci iz nacističke Njemačke (neki od njih primjenjeni su također i na Srbe). Koncentracijski logori, prvenstveno Jasenovac, također su ubrzo osnovani po nacističkom uzoru, a u njima su zatvarani, istrebljivani surovim postupkom ili sustavno likvidirani Židovi, Romi, Srbi i Hrvati (politički protivnici režima) . Masovna pogubljenja Židova započela su već u srpnju 1941.

Do jeseni 1942. većina Židova i Roma sa područja NDH bila je likvidirana, smještena u Jasenovac ili odvedena u nacističke logore, gdje će umrijeti ili biti ubijeni slijedećih godina. Nekoliko stotina Židova spašeno je zaslugom katoličke crkve (osobito nadbiskupa Alojzija Stepinca) ili pojedinaca koji su ih skrivali. Nekoliko tisuća spasilo se bijegom na područja pod vlašću Italije ili Narodnooslobodilačkog pokreta.

Židovi[uredi VE | uredi]

Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30.000 tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. (Tome treba dodati i Srijem, koji je također bio u sastavu NDH. Računa se da je oko 1000 Židova pobijeno u koncentracijskim logoru Sajmište u Zemunu, kojim su upravljali Nijemci.) Neki drugi izvori spominju brojku od 36.000; nesigurnost potječe prvenstveno od razlika u broju židovskih imigranata u godinama pred rat.[nedostaje izvor]

Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji: između 25.800 i 26.700. Židovska virtualna knjižnica navodi da je u Jasenovcu ubijeno između 8.000-20.000 Židova s područja današnje Hrvatske i BiH, a oko 7.000 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i ini logori).[1]

Poimenični popis žrtava logora Jasenovac, objavljen u Beogradu 1997., navodi 10.521 Židova; s obzirom na masovni pokolj i malo preživjelih žrtava, svakako ima nepopisanih.

Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945. iz ožujka 2013. identificirao je 13.116 Židova kao žrtve logora.[2]

Neobičan je podatak da je supruga poglavnika Ante Pavelića bila Židovka, kao i supruge ministara Slavka Kvaternika i M. Žanića. Niz drugih ustaških dužnosnika imalo je supruge židovskog podrijetla (koje su prešle na kršćanstvo, ali po Nürnberškim zakonima to Židove nije spašavalo od progona). Nekoliko pristaša ustaškog pokreta i ustaških dužnosnika bili su Židovi ili židovskog podrijetla: Ljubo Kremzir, Viktor Gutman, Ivo Korsky i Vlado Singer bili su i sami Židovi. (Krišto, str. 301) (Singer jeseni 1941. bio je uhićen i poslan u logor Jasenovac, gdje je ubijen.) Nadbiskup Alojzije Stepinac ukazao je u jednom dopisu ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću na to licemjerje. Jedino Židovi u mješovitim brakovima bili su, i to samo dio njih, do kraja postojanja NDH pošteđeni od progona.

Početak progona[uredi VE | uredi]

Akcije protiv Židova započinju odmah nakon proglašenja NDH. Već 10.-11. travnja 1941. u Zagrebu je uhićena grupa uglednih Židova radi utjerivanja kontribucije (otkupnine). Nekoliko dana kasnije isto je učinjeno u Osijeku, gdje je uništena i sinagoga. Takav postupak ponavljan je 1941. i 1942. više puta s grupama Židova.

Dana 18. travnja 1941. donesena je Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske imovine kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH.

Već u travnju osnovani su logori Danica kraj Koprivnice i Kerestinec u kojima su, uz komuniste i druge političke protivnike, zatočeni i Židovi. U svibnju i lipnju osnivaju se novi logori u koje bivaju odvedeni prvenstveno oni Židovi koji su u Hrvatsku došli kao izbjeglice iz Njemačke i zemalja koje je Njemačka ranije osvojila, ali i drugi; neki su ubrzo pobijeni. Također se uhićuju i u logore odvode veće grupe Židova u Zagrebu (22. lipnja), Bihaću (24. lipnja), Karlovcu (27. lipnja), Sarajevu, Varaždinu, Bjelovaru itd. Dana 8. srpnja 1941. naređeno je da se svi uhićeni Židovi upute u Gospić, koji je bio sabirni logor iz kojeg su se žrtve odvodili u logore smrti Jadovno na Velebitu i Slano na Pagu, gdje su vršene masovne likvidacije.

Židovi su također često ubijani među drugim taocima u odmazdu zbog akcija protiv režima.

Rasni zakoni[uredi VE | uredi]

Jednim ukazom Glavnog ustaškog stana (vodećeg tijela ustaškog pokreta) od 22. travnja 1941. započela je čistka Židova, Roma i Srba iz vladinih službi, vojske, masovnih medija, gospodarstva i javnih službi. Zabranjeno je Židovima, kao i Srbima, stanovati u sjevernom djelu Zagreba. Svi Židovi osim sveučilišnih nastavnika otpušteni su iz državne službe. Između listopada 1941. i travnja 1942. srušena je sinagoga u Zagrebu, koja se nalazila na adresi Praška 7, gdje se i danas nalazi prazni prostor sa parkiralištem.

Dana 30. travnja 1941. proglašeni su rasistički zakoni, preneseni iz nacističkih Nürnberških zakona iz 1935. godine: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Proglašeno je da jedino osobe "arijske" krvi mogu biti hrvatski državljani, zabranjeni su brakovi između Židova i osoba "arijskog" podrijetla.

Nekoliko antižidovskih zakona proglašeno je 4. lipnja 1941. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda zabranjuje Židovima svako sudjelovanje u radu organizacija i ustanova društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu.

Konfiskacija imovine[uredi VE | uredi]

Posebna grupa zakonskih odredbi bila je usmjerena na ekonomsko slamanje i na pljačku židovske imovine. Grupe dobrostojećih Židova nekoliko su puta bez ikakvog povoda uhićivane i tražena je kontribucija (otkupnina). U svibnju vlasti uvode povjerenike u sva poduzeća u židovskom vlasništvu. Dana 10. listopada 1941. donesena je Zakonska odredba o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća. Sav imetak oduzima se načelno bez naknade, osim u pojedinim slučajevima kada se može načiniti izuzetak (mjera koja je uglavnom služila tome da se Židove prisili da kao mito ili otkupninu ponude skrivenu imovinu). Potpuna konfiskacija ("podržavljenje") cjelokupne židovske imovine proglašena je 30. listopada 1942.

Konfiskacija je izazvala negativne ekonomske učinke, o čemu svjedoči opsežno izvješće naslovljeno Stanje podržavljene imovine 15. rujna 1943, koje je sastavio Ured za podržavljeni imetak. Izvješće pokazuje - i eksplicitno tvrdi - da Hrvati koji su zamijenili Židove u većini slučajeva nisu bili sposbni za legalan rad, nego da su se uključili u protuzakonite djelatnosti. »Kupci nisu redovno poduzeća ni povećali ni poboljšali (…) Oni nisu ništa promienili, jer nisu sposobni da nešto novoga i koristnoga provedu (…) Mnogi prodavaju robu na crnoj burzi ili uz posebnu naplatu "u kuverti" uz fakturni iznos po oblikovanim cienama (…) ili na koji drugi već dobro poznati način, kojim se stiču protuzakonite dobiti i podižu ciene robi.« (Cohen, str. 138) (Citirano doslovno, uz tadašnji pravopis.)

"Konačno rješenje"[uredi VE | uredi]

Žrtve logora Jasenovac na obali rijeke Save, 1945.

20. kolovoza 1941. dolaze prvi zatočenici u Koncentracijski logor Jasenovac, koji će postati glavno stratište u NDH za Židove, Rome, Srbe i političke protivnike režima. Logor za židovske žene i djecu bio je u Loborgradu, osnovan 6. listopada 1941.

Sustavna likvidacija Židova započela je već u srpnju 1941. i nastavila se i 1942. godine, uz privremene mjere prividnoga popuštanja, nakon kojih slijede nove stroge zakonske odredbe, uhićivanja i upućivanja u logore, gdje su mnogi odmah smaknuti, a drugi postupno umirali u neljudskim uvjetima, uz stalno pojedinačno i periodičko masovno ubijanje. Mnogi su ubijeni i "na terenu", izvan logora. Od srpnja 1942. dio uhićenih Židova (uključujući i sve žene i djecu iz Loborgrada) upućivan je u nacistički logor smrti Auschwitz.

Nakon relativnog zatišja, u svibnju 1943. na inzistiranje Nijemaca uslijedio je posljedni val masovnih uhićivanja, koji je obuhvatio većinu preostalih Židova. Tada je u Zagrebu uhićeno oko 1700, a u drugim dijelovima Hrvatske oko 2500 Židova. Svi su predani Nijemcima i odvedeni u nacističke logore smrti. Pri tome je NDH za svakog iseljenog Židova uplaćivala njemačkom Reichu svotu od 30 maraka, kao prilog njemačkim naporima u »konačnom rješenju židovskog pitanja«.

Na teritoriju NDH (odnosno onom dijelu teritorija koji je pod kontrolom ustaškog režima i Nijemaca) na slobodi tada ostaje svega oko 1500 Židova, od koji je 1000 u mješovitim brakovima, a neki su proglašeni "počasnim arijevcima", te nekoliko stotina onih koji su se skrivali. No i mnogi od njih su kasnije ubijeni. Na područjima pod ustaškom vlašću rat je preživjelo svega oko 350 Židova. Pretežno su to bili ljudi iz mješovitih brakova za čiju se zaštitu uspješno založio nadbiskup Alojzije Stepinac, te 55 štićenika staračkog doma Lavoslav Švarc, koji su bili sklonjeni na crkvenom imanju u Brezovici kraj Zagreba. Stepinac je u veljači 1943. zaprijetio zatvaranjem svih crkava u Hrvatskoj ako se budu primjenjivali rasistički zakon na Židove u mješovitim brakovima (supružnike i djecu). Mnogi su od njih, međutim, osobito muškarci oženjeni "arijevkama", ipak ubijeni.

Supruga samog Ante Pavelića bila je Židovka, kao i supruge nekih drugih istaknutih ustaških vođa.[nedostaje izvor] To se ponekad ističe kao dokaz da ustaše nisu bili antisemiti, međutim, činjenice o istrebljenju Židova u NDH poznate su.[nedostaje izvor]

Jedan od posljednjih zakona koji su vlasti NDH donijele prije bijega iz Zagreba bila je Zakonska odredba o izjednačavanju pripadnika NDH s obzirom na rasnu pripadnost, proglašena 5. svibnja 1945., no ona se više nije imala gotovo ni na koga primijeniti.

Prebjezi u druge države[uredi VE | uredi]

Zakonski tretman Židova u Horthyjevoj Mađarskoj boi je blaži od onoga u NDH. To je bilo stanje za vlade Laszla Bardossyja. Tako je bilo čak i za vlade Miklosa Kállaya (9. ožujka 1942. - 21. ožujka 1944.) koja je pooštrila zakonske propise glede Židova. Zbog toga su brojni Židovi iz Hrvatske, bježali u Međimurje koje je okupirala Mađarska i dublje u unutrašnjost Mađarske. To je bilo osobito krajem 1941. i početkom 1942. godine. Situacija se za njih postupno pogoršavala, a kulminirala je u vrijeme vlade Döme Sztojaya (21. ožujka - 29. kolovoza 1944.) i Ferencza Sallasyja (15. listopada 1944. - ožujak 1945.) Tada su, naime, poništena sva izuzeća u vezi "Židovskog zakona" koja su donijele ranije vlade. Jutra 26. travnja 1944. godine krenuli su progoni.[3]

Preživjeli[uredi VE | uredi]

Među Hrvatima je bilo onih koji su skrivali Židove i pomagali im. Mnogi Hrvati dobili su izraelsko prizanje Pravednik među narodima, koje se dodjeluje onima koji su u doba holokausta riskirali svoj život pomažući Židovima (vidi članak Dodatak:Popis hrvatskih pravednika među narodima). Ljubica Štefan, koja je i sama dobitnik tog priznanja, smatra da bi taj broj trebao biti mnogo veći, te da je i Alojzije Stepinac zaslužio da ga dobije. Njegovim zalaganjem spašeno je nekoliko stotina života.(Vidi članak Stepinac i Židovi)

Primjer javnog iskazivanja solidarnosti dogodio se 26. svibnja 1941., kada je ustaška vlast okupila zagrebačke srednjoškolce na sokolskom stadionu na Sveticama i naredila da se svi Židovi i Srbi sami izdvoje. Srednjoškolci-Hrvati su krenuli za njima, iskazujući solidarnost, i tako spriječili ustašku namjeru.

U antifašističkom otporu (u partizanima, odnosno narodnooslobodilačkoj borbi) sudjelovalo je 3.143 Židova s područja današnje Hrvatske i BiH, od kojih je 804 poginulo. Još oko 2000 Židova-neboraca preživjelo je na područjima koja su kontrolirali partizani.

Dio Židova s područja NDH, ukupno oko 5.000, pobjegao je na područje pripojeno Italiji, gdje su većinom bili smješteni u logore, ali nisu ubijani. U Split je s područja NDH stiglo više od 3.000 Židova. Zauzimanjem Židovske bogoštovine općine, talijanske su im vlasti dale privremeni boravak, malu novčanu pomoć te karte za opskrbu hranom. Drugdje su smješteni u logore. Oko 1.100 njih pušteno je da ode u konfinaciju u Italiju, a dijelu je dopušteno da se odseli u SAD.

Žrtve Jasenovca

Svi Židovi koji su boravili u raznim logorima prebačeni su u Koncentracijski logor Kampor na Rabu (u koji je smješteno i oko 10.000 Slovenaca). Nakon kapitulacije Italije, 8.-9. rujna, svi su, njih oko 3.000, oslobođeni. Mnogi su se pridružili partizanima. Neke su, međutim, kasnije likvidirali Nijemci koji su zaposjeli te krajeve. Tijekom 1944. Nijemci su uhitili i u Auschwitz ili Zemun na likvidaciju odveli grupe Židova iz Rijeke, Istre, Splita, Raba idr.

Ukupan broj žrtava[uredi VE | uredi]

Prema većini procjena, ustaše su ubile otprilike 300.000 ljudi od 1941. do 1945.[4]

Romi[uredi VE | uredi]

Hajka na Rome na teritoriju NDH pokrenuta je svibnja 1942. U kratkom roku pohvatani su svi Romi do kojih se moglo doći. Cijele obitelji uhićivane su i prevožene u Jasenovac, gdje su odmah ili u roku od nekoliko mjeseci pobijeni. Procjene broja žrtava kreću se između 16.000 (tu brojku daje i Vladimir Žerjavić) i 40.000 (vjerojatno pretjerano). Poimenični popis žrtava u Spomen području Jasenovac u Hrvatskoj navodi 16.173 Roma. Kod njih je, s obzirom na način života, broj nepopisanih vjerojatno najveći. Tako njemački povijesničar Alexander Korb i United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu navode najmanje 25.000 žrtvi medju Romima.

Srbi[uredi VE | uredi]

Činjenica je da je ustaški režim provodio akcije masovnog ubijanja Srba, u logorima i na terenu, koje odgovaraju definiciji genocida.[5][6][7][8][9] Neki rasistički zakoni, preneseni iz Njemačke, uz Židove i Rome bili su primijenjeni i na Srbe. Na području NDH bilo je oko 220.000 žrtava fašističkog terora među Srbima, od čega je oko četvrtina stradala u Koncentracijskom logoru Jasenovac.

Sukobila su se tada na području NDH dva projekta etničkog čišćenja, ustaški i četnički.

Velikosrpska propaganda je od 1980-ih intenzivno uspoređivala sudbinu Srba sa sudbinom Židova, inzistirajući da su Srbi u NDH također bili izloženi pokolju koji treba uvrstiti pod pojam "holokaust", dok je istodobno pokušavala prešutjeti Holokaust u Nedićevoj Srbiji. To je bilo povezano s velikim preuveličavanjem broja žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac i potpunim negiranjem srpskog antisemitizma i istrebljenja Židova koje je provedeno i na području Srbije pod njemačkom upravom, u čemu su sudjelovale i srpske kvinslinške vlasti [10][11] [12]. Iznosile su se brojke po kojima su svi Židovi i Romi s teritorija Jugoslavije, koji su u ratu stradali, bili ubijeni isključivo u Jasenovcu. Ove laži raskrinkava Philip J. Cohen, inače Židov, u knjizi Tajni rat Srbije. Za raskrinkavanje preuveličanih brojeva žrtvi najzaslužniji je Vladimir Žerjavić. (Pogledajte članak Srbi u NDH: Broj žrtava.)

Svjedočanstva holokauste u NDH[uredi VE | uredi]

Svjedočenje židovke Cijordane Friedlender o istrebljenu djece od strane ustaša u Staroj Gradiški. Komandant logora, Ante Vrban, je priznao ove zločine na svom sudjenju:[13]

U to vrijeme nove žene i djeca su svakodnevno pristizali u logor u Staroj Gradiški. Par tjedna kasnije, Ante Vrban [zapovjednik logora] naredio je da sva djeca budu odvojena od majki i stavljena u jednu prostoriju. Desetoro nam je bilo naredjeno da ih nosimo tamo. Djeca su plazila po sobi, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se vrata nisu mogla zatvorit. Vrban je viknuo: 'Gurnite!' Kad to nisam učinila, on je zalupio vrata i slomio djetetu nogu. Tada zgrabi djete za nogu, i zalupi ga o zid dok ga nije ubio. Nakon toga smo nastavili nositi djecu u sobu. Kada je soba bila popunjena, Vrban je donio otrovni plin i sve jih pobio.

Očevid iz izvještaja Hitlerovog Generala von Horstenau-a o posjeti Jasenovcu:[14]

Mi smo sada ušli u koncentracioni logor u pretvorenoj tvornici. Užasni uvjeti. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploci noću, jauci na daleko, krik i plač. Zapovjednik logora - hulja, ja sam ga ignorirao, ali umjesto tog sam rekao mom ustaškom vodiču: "Ovo je dovoljno da se covjek ispovraća
A onda najgore od svega: soba uz čije zidove, leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput pedesetak gole djece, od kojih polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncetracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Največe od svih zla mora da je Jasenovac, gdje nijedan običan smrtnik ne smije privirit

Logoraš, Egon Berger, je ovako opisao zvijerstva počinjena u Jasenovcu, od strane jednog od ustaških komandanta logora, fra Filipović-Majstorovića:"[15]

Svećeniško lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama sada će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječijoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore tri puta je promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davali novac, jer izgleda da su se kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.

Iz izvješća taljanskog poručnika Dr. Stazzi Santo-a o iskopavanju u ustaškom logoru na otoku Pagu, gdje je ubijeno 8.000 ljudi, od kojih su 2-3.000 bili Židovi, ostali Srbi (talijanska medicinska služba je obavila kratku istragu na području Jadovne, Gospića i otoka Paga, gdje su otkrili dokaze o 12.000 ljudi ubijenih od strane ustaša po tamošnjim logorima i jamama, u ljeto 1941):[16]

Radili smo metodički uklonit kamenje iz iskopane zemlje…Nakon prvih 5 do 20cm kopanja, vidjeli smo mnoge ruke, često vezane, bose noge, ponekad s cipelama, glave koje gledaju na gore ili s izloženim vratovima.. Iako smo već navikli na udove i glave koje vire, bilo je nešto neobično u načinu na koji su zakopani ...Dokaz da su bili pokopani smrtno- ranjeni, ali još uvijek živi, su bili iskrivljeni položaji i strašni izrazi lica na večini leševa
Pronašli smo čahure strojnica blizu jame, a na mnogim leševima smo mogli vidjeti smrtne rane napravljane bodežima po prsima, leđima i vratu. Obje dojke jedne mlade žene su bile potpuno odsječene oštrim oružjem. U dvije jame smo pronašli smo samo žene i djecu, dok su u drugima muškarci, žene i djeca bili pokopani zajedno. Na taj način smo [iskopali i] spalili 791 leševa ... Od tih leševa bilo je: 407 muškaraca, 293 žena, 91 djece u dobi od 5 do 14 godina. Tu je billa i jedna beba od 5 mjeseci

Svjedočanstvo mostarskog biskupa Alojzije Mišića, o masovnim ustaškim ubojstvima oko Mostara tokom prvih 6 mjeseci rata, iz pisma poslato nadbiskupu Stepincu 7.11.1941.[17]

Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g.[ospodin] Baljić, javno izgovara, ko činovnik, mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 shizmatika [pravoslavca] bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 shizmatika [pravoslavaca} ubijeno je. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali

Poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Jasenovac. Jewish Virtual Library. pristupljeno 20. veljače 2011
  2. Popis JUSP Jasenovac, Poimenični popis žrtava KCL Jasenovca 1941.-1945.
  3. 26. TRAVANJ 1944. – PRVI DAN HOLOKAUSTA MEĐIMURSKIH ŽIDOVA, Dragutin Šela, Politički zatvorenik br. 220, srpanj-kolovoz 2010.
  4. El drama yugoslavo: ¿Europa entre los siglos XIX y XXI?. Emilio De Diego Garica, Universidad Complutense de Madrid. pristupljeno 21. lipnja 2010.
  5. Ivo Goldstein. Uspon i pad NDH. Filozofski fakultet. pristupljeno 20. veljače 2011
  6. Samuel Totten,William S. Parsons (1997). Century of genocide: critical essays and eyewitness accounts. Pristupljeno 28. rujna 2010..
  7. Mesić: Jasenovac je bio poprište genocida, holokausta i ratnih stratišta. Index-hr (30. travnja 2006.). pristupljeno 28. rujna 2010.
  8. Helen Fein, Accounting for Genocide, New York, The Free Press, 1979., str.79, 105
  9. Robert M. Hayden. Independent State of Croatia. e-notes. pristupljeno 20. veljače 2011
  10. Masonska izložba u Nedićevoj Srbiji
  11. "Dr. Branka Prpa o Nedićevim ubojstvima i Židova i Cigana
  12. Dr. Olivera Milosavljević o antisemitizmu i progonu Cigana u Nedićevoj Srbiji
  13. Statement made by witness Cijordana Friedlender, from the shorthand notes of the Ljubo Milos case, str. 292–3.
  14. von Horstenau, Edmund (1980). Ein General im Zwielicht : die Erinnerungen Edmund Glaises von Horstenau, Wien; Koln; Graz.: Bohlau. ISBN 3-205-08740-2
  15. Berger, Egon (1966). 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
  16. Santo, Stazzi. Translation of Priginal Italian Documents. pristupljeno 1 February 2014
  17. Vukušić, Tomo. "MOSTARSKI BISKUP ALOJZIJE MIŠIĆ (1912.-1942.) ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA (II.)". Hrcak.srce.hr.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Holokaust u NDH.