Hrvatinići

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Grb obitelji Hrvatinić

Hrvatinići, velikaški rod u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Bosni koji je imao posjede na području Donjih krajeva[1], prvotno od Vrbanje i Vrbasa na istoku do Sane na Zapadu. Donji krajevi prvi se put spominju 1244. zajedno s Usorom i Soli kao jedan od dijelova Banovine Bosne.

Povijest[uredi VE | uredi]

Potječu od velikaša Hrvatina Stjepanića, koji je priznavao vlast hrvatskog bana Pavla I. Šubića. Hrvatinići su u kasnijem razdoblju širili stečevinu obitelji na područje župa Plive, Zemljanika, Vrbanje i Mrina te Luke, Glaža, Vrbasa, Sane i Dubice. Širenje posjeda započelo je u drugoj polovici 13. stoljeća u doba Stjepana (umro prije 1299.), praoca obitelji Hrvatinića, po kojem su se oni u starije doba zvali i Stjepanići. Za njegovih sinova Hrvatina i Grgura nastavljeno je širenje obiteljskih posjeda. Tako je Grgur Stjepanić od bana Stjepana Kotromanića darovnicom (nakon 1323.) za »vjernu službu« dobio pet sela. Nakon Hrvatinove smrti baštinu su podijelili sinovi Vukoslav, Pavao i Vukac. Vukoslav je pristupio bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću, koji mu je između 1326.-1329. darovao župe Banjicu s gradom Ključem i Vrbanju s gradom Kotorom.

Širenje posjeda nastavili su i Vukoslavovi sinovi Vuk i Pavao, kojima je potvrđen posjed mnogih sela u župi Banjici 1331., te Vlatko, s potvrdom posjeda (1353.-1354.) grada Ključa, okolnih sela te sela u župama Zemljaniku i Vrbanji. Prigodom vojnog pohoda kralja Ludovika I. na Bosnu 1363., Vlatko se odmetnuo od bana Tvrtka. Pritom je predao grad Ključ Ludoviku, a u zamjenu je dobio posjede u Slavoniji (Brštanovac i Kutinu), kamo se i povukao s ugarskom vojskom.

Drugi Hrvatinov sin, knez Pavao Hrvatinić, u ispravi iz 1323. godine spominje se kao gospodar »svemu Zemljaniku«, a 1332. spominje se kao jedan od svjedoka. Njegovi sinovi Grgur i Vladislav, u doba zategnutih odnosa između Bosne i Ugarske odmetnuli su se od bana Tvrtka i prišli Ludoviku. On ih je 1357. godine izuzeo ispod vlasti bosanskog bana i uzeo pod svoju zaštitu.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Vukac Hrvatinić, koji se u izvorima spominje od 1357., bio je vjerni vazal Kotromanića te je kao takav sudjelovao u odbijanju Ludovikova napada na Bosnu 1363. godine. Zato mu je ban Tvrtko darovao 1366. cijelu župu Plivu s gradom Sokolom, što ga je Vukac obranio od ugarske vojske. Pritom su mu vjerojatno pripali i posjedi Vlatka Vukoslavića. Umro je prije 1380. Njegovi sinovi Hrvoje Vukčić, Vuk, Dragiša i Vojislav sudjelovali su u dinastičkim borbama između Sigismunda Luksemburgovca i Ladislava Napuljskoga na prijelazu stoljeća. Tako je Dragiši Vukčiću kao svojemu pristaši Ladislav Napuljski darovao neke posjede u župi Sani. Poznato je da je imao sina Ivaniša Dragišića, čiji se sinovi Pavao, Marko i Juraj spominju 1466., kada im je kralj Stjepan Tomaš darovao grad Ključ, varoš pod Ključem i druge posjede. Vojislav Vukčić spominje se rjeđe u izvorima, dok se njegov sin Juraj Vojsalić navodi kao moćan velmoža. Isprva se, u ispravama iz 1419. i 1420., spominje kao knez, a potom 1421. i kao vojvoda. Kao namjesnik kralja Tvrtka II., koji se nalazio u Ugarskoj, izdao je 1434. u Kreševu povelju braći Jurjevićima, pri čemu se naziva »voevoda Juraj, milostju božiom voevoda Dolnih Krai«. U to je vrijeme držao veći dio nekadašnjih Hrvojevih posjeda i vlasti. Sa svojim sinovima Petrom i Jurjem priklonio se politici Rimske kurije. Godine 1437. tražio je i dobio odobrenje u Rimu da može podignuti franjevački samostan. Petar (Vojsalić) spominje se kao vojvoda bosanski (1445. i 1446.) i kao vojvoda Donjih kraja. Bio je papin saveznik u akciji protiv heretika koja se sve više i više zaoštravala u Bosni nakon 1445. godine. Bio je i saveznik Dubrovčana za rata s hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom. Oni su ga, 1452. također zamolili da posreduje kod kralja za pomoć u borbi protiv hercega. U ispravi iz 1452. spominje se, međutim, papin legat kao posrednik u izmirenju između vojvode i kralja. Posljednji spomen Petra Vojsalića potječe iz 1454. godine. Kao posljednji potomak te obitelji u dubrovačkim se dokumentima 1476. navodi Matija Vojsalić.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 17.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]