Hrvatska glazba

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Hrvatska glazba je sveukupna glazbena djelatnost Hrvata od srednjeg vijeka do danas. Glazba kao dio kulture u hrvatskoj povijesti pa i sadašnjosti svakako je jedan od njezinih bitnih i podjednako lijepih segmenata.[1]

Hrvatska narodna glazbala[uredi VE | uredi]

Autohtona narodna glazbala u Hrvatskoj dokazuju bogatstvo tradicijskog instrumentarija kao i kulturnu mnogostrukost Hrvata i hrvatskog prostora. Pojedina tradicijska (folklorna) glazbala pokazuju kulturne posebnosti (reglasta klepetalka, zvrk "buga čiga", diplice presvučene kožama barskih pijavica) i poznata su samo kod Hrvata. Neka glazbala sa svojom sačuvanom posebnom običajnom i ritualnom funkcijom ukazuju na predkršćanske (pišta, slavić, ćurlin u obredu pozdrava suncu) i pretpovijesne korijene (zujalice, tj. "grmavice" u obredu plodnosti, tj. magiji izazivanja kiše). Druga glazbala, sa svojim imenom i konstrukcijom ukazuju na daleko mezopotamsko i indoiransko podrijetlo (tambure dvožice, tj. grobničke "cindre", "cindrice" iz Lanišća tj. Ćićarije i Kastavštine, identične su s tamburama na reljefnim prikazima iz Gornje Mezopotamije, tj. povijesnog područja huritske države, a njihovo babilonsko zapisano ime, "sinnitu", znači dvožica). Slično, na daleke korijene, tj. kulturne veze s otokom Kretom, upućuju nas dvostruka zvona. Praporci, male metalne šuplje loptice s kuglicom u unutrašnjosti, još donedavno su visile u Slavoniji nad dječjim koljevkama, jer se vjerovalo da štite od zlih sila, ali su također, što je manje poznato, vrlo česti arheološki nalaz u starohrvatskim nekropolama. Dvocijevne klarinetske sviraljke, "mišnjice", "diple", kako ih nazivaju, sa svojim različitim brojem rupica, svjedoče o razvitku dvoglasja i povećanju tonskog niza istih glazbala, ali i kulturnim vezama i mogućem podrijetlu s područja kao što su Kreta, Mala Azija, Armenija, Iran, Indija ...[2]

Srednjovjekovni počeci[uredi VE | uredi]

O povijesti hrvatske glazbe od 11. do 15. stoljeća svjedoče zapisi u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama.[3] Pisani spomenici (sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari, antifonariji) svjedoće o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda.

Prva osoba koju bilježi povijest hrvatske glazbe bio je zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260.-1323.), koji je organizirao crkveno pjevanje, oblikovao višestoljetni zagrebački obred (ukinut 1788.) i najvjerojatnije stvorio bar tri crkvena napjeva.

U dijelu Hrvatske (Istra, Hrvatsko primorje s otocima, Lika, sjeverna i srednja Dalmacija) postojala je posebna redakcija glazbe za obrede na staroslavenskom jeziku, glagoljaško pjevanje.[4] Premda notni dokumenti nisu nikada pronađeni, smatra se da je postojalo još u 9. st., a na temelju još uvijek žive tradicije suvremena su istraživanja pokazala da su napjevi oblikovani od elemenata gregorijanskoga korala, bizantskih liturgijskih napjeva i elemenata pučkog pjevanja. Vrste napjeva istovjetne su onima na latinskom jeziku (misni dijelovi, himne, sekvence), izvođeni su bez upotrebe glazbala, pretežno su silabični, jednostavne ritmike i u pravilu jednoglasni, premda ima i onih u višeglasju heterofonog tipa.

O glazbi svjetovnog sadržaja dokumenti spominju svirače na raznim glazbalima, pretežno strance u službi gradova, koji su sudjelovali u javnim svečanostima.

Dokumenti svjedoče da je u 14. stoljeću nastala naša najstarija poznata božićna pučka popijevka, "Bog se rodi v vitliomi" (poznata samo u stihovima sve do 1644. kada je s notama objavljena u „Pavlinskoj pjesmarici“), te da je sredinom 15. stoljeća Splićanin Mihael Bogotić kao glazbenik djelovao u Veneciji.

Renesansno i barokno bujanje[uredi VE | uredi]

Novo razdoblje u hrvatskoj glazbi počinje u 16. stoljeću kada je, u duhu renesanse,[5] proširila svoja stvaralačka obzorja i zakoračila u razdoblje ranog baroka.[6]

Zbirka Sacrae cantiones (1620.) Ivana Lukačića Šibenčanina vrijedno je svjedočanstvo duhovne glazbe, kakva se izvodila u Splitu, i uopće jedan od najznačajnijih spomenika cjelokupne starije hrvatske glazbe.

Rani uspjeli prilog pretklasičnoj simfoniji i komornoj glazbi dao je u Rimu obrazovan dubrovački plemić Luka (Lukša) Sorkočević, kao i njegov sin Antun Sorkočević, povjesničar i diplomat.[7]

Krešendo 19. stoljeća[uredi VE | uredi]

Sredinom prve polovice 19. stoljeća počinje novo razdoblje hrvatske glazbe koja se demokratizacijom očitovala nastojanjem građanskog društvenog sloja da stvori pretpostavke za dostupnost umjentičke glazbe širem krugu građana.[8]

Kao odjek pojave autohtonih glazbenih kultura nacionalnih smjerova u Europi, u Hrvatskoj se tridesetih godina 19. stoljeća javio ilirski pokret, koji, kao književnosti i glazbi namjenjuje osobitu društveno-političku ulogu: formiranje i obranu nacionalne svijesti. U to doba nastaje prva hrvatska nacionalna opera ("Ljubav i zloba") kao i hrvatska himna. Male forme, solo-pjesme i klavirske minijature pojavljuju se razmjerno rano - Ferdo Livadić svoj Notturno u fis-molu za glasovir piše 1822. godine.

Institucionalizacija hrvatske glazbe[uredi VE | uredi]

Složenost stilsko estetičkih sjecišta glazbene Moderne s najviše se snage ostvaruje u orkestralnom opusu Blagoja Berse. Taj se odmak zbiva i u novoj osjetljivosti za izvorni glazbeni izričaj naroda, za folklor uz čiju su pomoć moguće stravinskijevske sinteze s tradicijom - briljantno ostvarene u orkestralnom, a osobito glazbeno-scenskom opusu Krešimira Baranovića.[9]

Počeci nove hrvatske glazbe (NHG) obično se vezuju uz 1961. godinu kada se prvi put održava Muzički biennale Zagreb (MBZ), međunarodni festival suvremene glazbe koji traje i danas.[10]

Suvremene tendencije[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]