Hrvatska samouprava u Bosni i Hercegovini

Hrvatska samouprava pokušaj rješenja hrvatskog pitanja u BiH ← 2000.–2001. → Zastava Grb Plavom su obojene općine i dijelovi općina koji su proglašeni dijelom Hrvatske samouprave 11. studenog 2001. godine. Glavni grad Mostar Jezik/ci hrvatski Politička struktura pokušaj rješenja hrvatskog pitanja u BiH Predsjednik  - 2000. - 2001. Ante Jelavić Povijest Nakon Daytona  - Uspostavljena 2000.  - Proglašenje Samouprave 11. studenog 2000.  - Kraj Samouprave 6. listopada 2001.  - Ukinuta 2001. Valuta konvertibilna marka Vremenska zona UTC+1

Hrvatska samouprava je bila neuspjelo sredstvo da se riješi hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Uspostavljena je 3. ožujka 2001. godine, a prestala je postojati 6. listopada 2001. godine. Kako bi se riješili problemi hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, utemeljen je Hrvatski narodni sabor kao zakonodavno tijelo i Međužupanijsko - međuopćinsko vijeće kao izvršno tijelo Hrvatske Samouprave. Prema riječima njezinih tvoraca, Hrvatska samouprava u Bosni i Hercegovini je bila neuspjelo sredstvo da se riješi hrvatsko pitanje, a njezine su posljedice bile samo negativne.

Dekonstitucionalizacija Hrvata u BiH

Unutar Federacije BiH, Parlament ima dva doma, Zastupnički dom i Dom naroda. Federalni Dom naroda se bira u županijskim skupštinama. Cilj Doma naroda je izjednačiti predstavnike brojčano slabijih Hrvata unutar bošnjačko-hrvatske federacije, što uporabu veta čini prirodnom. Međutim, odnosi između Međunarodne zajednice i Hrvata su se počeli pogoršavati kada su hrvatske stranke, osobito HDZ BiH, pokazale spremnost koristiti svoje pravo na veto u Domu naroda Federacije.

Razlike između njih su došle do izražaja 2000. godine kada je OESS, pod vodstvom Amerikanca Roberta Barryja, a na prijedlog jednog od njegovih dužnosnika Kare Vollana, promijenio pravila za izbor u Dom naroda Federacije BiH. Detalji o ovome, kao i o ustroju BiH kao cjeline, su gotovo nezamislivo složeni i opskurni. Uistinu samo je Međunarodna zajednica mogla izraditi tako nepristupačan i opskuran sustav poput onoga u BiH. Usprkos nepristupačnoj složenosti učinak promjena bio je odstupanje od ključnog načela za najmalobrojniju skupinu kao što su Hrvati - da Bošnjaci biraju bošnjačke kandidate, a Hrvati hrvatske u Dom naroda FBiH. To načelo je ugrađeno i u Ustavu BiH i u Ustavu Federacije BiH. Članak 8 federalnog Ustava (gdje se govori o Domu naroda) propisuje da će "Bošnjaci, Hrvati i Ostali iz svake županije biti birani od strane odgovarajućih zastupnika u županijskim skupstinama". Isto načelo, naime da svaki konstitutivni narod bira svoje predstavnike, ugrađeno je i u Ustavu države Bosne i Hercegovine.

Dana 11. listopada 2000. godine, samo jedan mjesec prije općih parlamentarnih izbora, OESS je pod vodstvom Kare Vollana promijenio Pravila i Propise. Izmjenjenom odredbom, Bošnjaci mogu glasovati za hrvatske kandidate i obratno dok je ranije svaki konstitutivni narod glasovao samo za svoje predstavnike. Učinak ove promjene jednostavno omogućava da hrvatski predstavnici budu izabrani od strane stranke koje nemaju potporu hrvatskog biračkog tijela. Drugim riječima, glavni smisao Doma naroda FBiH - predstavljati kolektivna prava svakog konstitutivnog naroda, je poništen ovom mjerom.

Dom naroda time postaje samo još jedna verzija Zastupniškog doma, kojeg bira cijela Federacija Bosne i Hercegovine. Promjene u pravilima načina na koji se biraju same županije također je značilo, potvrdili su Hrvati, da hrvatski politicari mogu biti izabrani u visoka zakonodavna tijela bez da imaju stvarnu potporu biračkog tijela. Na taj način na funkcije mogu biti postavljeni podobni političari koji ne bi koristili ovlasti koje im je Ustav dao.

Hrvati Bosne i Hercegovine, pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, ovo su nazvali "dekonstitucionalizacijom Hrvata u Bosni i Hercegovini". Kao odgovor na to sazvan je Hrvatski narodni sabor u Novom Travniku, 28. listopada 2000. godine. Za predsjednika Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora izabran je Ante Jelavić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH. Trojica dopredsjednika predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora BiH su Zdravko Hrstić (HSP BiH), Ante Pašalić (HKDU BiH) i Petar Milić (utemeljitelj stranke Hrvatski demokršćani). Usvojena je Deklaracija koja je proglasila suverenost hrvatskog naroda u BiH, a pogotovo njihovog prava da kao Hrvati biraju Hrvate u političke institucije BiH. Jednoglasno usvojena Deklaracija o pravima Hrvata u BiH, u najkraćem, zahtijeva drugačiji teritorijalni ustroj države BiH. Po Deklaraciji "suverenitet hrvatskog naroda u BiH je neupitan i neotuđiv; zahtijeva se puna ustavna i stvarna jednakost sva tri suverena i konstitutivna naroda u BiH koja se jedino može ostvariti istovjetnim ustavnim i administrativno-teritorijalnim unutarnjim ustrojem cijele BiH; primjena načela konsenzusa u odlučivanju i paritet u sudjelovanju i rotacije na čelnim mjestima tijela i institucija uz nesporno pravo hrvatskog naroda na samostalni izbor zastupnika u Domove naroda (Dom naroda FBiH i BiH) i člana Predsjedništva BiH". Osim Deklaracije jednoglasno je usvojena i odluka o raspisivanju referenduma o Hrvatskom narodnom saboru.

U Bosni i Hercegovini, 11. studenog 2000. godine održani su parlamentarni izbori. Neovisno, od izbora Hrvati su glasovali na referendumu o Hrvatskom narodnom saboru, koji je na tom referendumu dobio potporu preko 90 % hrvatskog biračkog tijela. Na općinskim izborima 2000. godine, u Federaciji Bosne i Hercegovine po prvi put pobjedu nisu odnijele nacionalističke. Dva mjeseca nakon izbora, konstituirana je vlast u Federaciji BiH. Deset političkih stranaka Federaciji BiH, članice Demokratske alijanse za promjene (DAP), usvojile su dokument o međusobnim stranačkim obavezama, prioitetnim pravcima djelovanja i operativnom planu rada. Pored SDP-a BiH kao liderske stranke, u DAP-u su još bile: Stranka za Bosnu i Hercegovinu Harisa Silajdžića i Nova hrvatska inicijativa Krešimira Zubaka, te niz malih stranka poput Stranke umirovljenika, Liberalno-bošnjačke stranke, Građansko-demokratske i slično. Drugim riječima, izvan Alijanse za promjene nalazile su se nacionalističke stranke: HDZ BiH i SDA , koje su prvi put nakon 10 godina izgubile koalicijsku parlamentranu većinu, a time i mogućnost da se pojave u novoj vlasti. Hrvatima je bilo nezamislivo da ih prestavlja Nova hrvatska incijativa, stranka koja je u Parlamentu FBiH osvojila samo dva mandata (HDZ BiH je osvojio 25 mandata) i koja nije pobijedila u nijednoj županiji (HDZ BiH je pobijedio u četiri većinske hrvatske županije, a bio je zastupljen i u ostalim županijama).

Dana 2. i 3. veljače 2001. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je donio presudu na temelju žalbe koju je podnio HDZ BiH protiv promjena izbornog zakona (tim promjenama mnogobrojniji Bošnjaci mogu birati hrvatske predstavnike u Domu naroda FBiH). Sud je odlučio da "odredbe Pravila i Propisa (PIP-a) o proceduri izbora federalnog Doma naroda, budući da su sastavljeni sukladno međunarodnom mandatu OESS-a, nisu predmet o kojem može odlučivati sud". Drugim riječima, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je rekao da nema nikakve moći oboriti odluku koju donese OESS.

Proglašenje i djelovanje Samouprave

Kao odgovor na to, Hrvatski narodni sabor konačno se odlučio "aktivirati". Hrvatski narodni sabor, navodeći kao dva izvora svoje legitimnosti rezultate referenduma, održanog 11. studenog 2000. godine i neustavnu prirodu OESS-ovih promjena izbornog zakona, u Mostaru, je donio odluku o uspostavi Međužupanijskog - međuopćinskog vijeća kao oblike privremene Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini i platformu za demokratsku i samoodrživu Bosnu i Hercegovinu. Međužupanijsko-međuopćinsko vijeće, kao oblik privremene hrvatske samouprave uspostavljeno je kao oblik samozaštite hrvatskog naroda od svih nasrtaja na njegova prava i slobode, kao i trajno štetnih posljedica djelovanja vlasti uspostavljenoj protivno njegovoj demokratski izraženoj volji u BiH, ističe se u zaključcima Hrvatskog narodnog sabora. Tu odluku o uspostavi privremene Hrvatske samouprave i sve zakonske propise njezina privremenog Zakonodavnog vijeća Hrvatski narodni sabor bi povukao u roku od 15 dana ako bi se ispunili uvjeti Hrvatskog narodnog sabora u skladu s ustavima BiH i Federacije BiH koji jamče ravnopravnost hrvatskog naroda s druga dva konstitutivna naroda BiH. Uvjeti su bili: obvezivanje političkih partnera iz reda druga dva naroda da će poštovati izbornu volju hrvatskog naroda kao sebi jednakoga i Ustavom zajamčene ravnopravnosti, te da će poštivati načela pariteta rotacije i konsenzusa. Međunarodna administracija treba se obvezati da će povući protuustavnu odluku o načinu izbora zastupnika u Dom naroda parlamenta BiH i Federacije BiH, jamčeći ustavno izraženo načelo samostalnog izbora u tijela nacionalnog zastupanja te da se obveže poštovati način glasovanja u Domu naroda sa svim zaštitnim jamstvima za svaki narod, kao i na poštivanje slobodno izražene volje na demokratskim izborima. Politički partneri u Bosni i Hercegovini i Međunarodna zajednica u predviđenom roku od 15 dana nisu udovoljili navedenim uvjetima koji su sukladni ustavima Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, sve odluke o uspostavi privremene Hrvatske samouprave, Hrvatski narodni sabor proglasio je punovažnim.

Hrvatski narodni sabor obvezuje i civilnog zapovjednika hrvatske vojne komponente da donese odluku o načinu funkcioniranja HVO-a u prijelaznom razdoblju, utvrđujući da je HVO nastao temeljem prava naroda na samoobranu i legitimnog političkom voljom hrvatskog naroda u BiH. U tom kontekstu Sabor prihvaća uspostavu zajedničke obrambene politike za BiH s jamstvom očuvanja hrvatske sastavnice. U Platformi za demokratsku i samoodrživu BiH govori se o potrebi preoblikovanja unutarnjeg ustroja BiH u federalnu republiku BiH koja se sastoji od više federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima te istovjetnim načinima zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda. Federalnim jedinicama pripale bi sve ovlasti koje nisu izričito dodijeljene-prenesene na zajedničke institucije federalne republike BiH. U tom dokumentu također se govori o načinu konstituiranja nacionalnih vijeća, parlamentarnih institucija, te sudske vlasti, a upućuje se poziv predstavnicima druga dva konstitutivna naroda, kao i potpisnicama Daytonskog sporazuma, Vijeću sigurnosti UN-a i visokom predstavniku za žurno očitovanje i sazivanje međunarodne konferencije o BiH u najkraćem roku.

Postrojenje postrojbi HVO-a, 11.5.2001. godine, kojim se daje puna podrška Hrvatskoj samoupravi

Nakon formiranja Međužupanijskog-međuopćinskog vijeća, Hrvatska samouprava kreće u ofenzivne akcije kojima je novu vlast htjela uvjeriti da se ne može vladati bez Hrvata. Na pitanju vojske HDZ BiH je pokrenuo svoju najofenzivniju i najopasniju akciju na kojoj je, na kraju, i pao projekt samouprave. Najprije su vojnici hrvatske komponente Vojske Federacije BiH sa svojh odora, sukladno Jelavićevoj objavi da Federacija BiH više ne postoji, skinuli obilježja tog entiteta, zamijenivši ih državnim obilježjima BiH. Nakon toga, nekoliko je zapovjedništava velikih vojnih jedinica Hrvatskog vijeća obrane, a prije svih, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije BiH sa sjedištem u Mostaru objavio otkazivanje poslušnosti novoizabranom federalnom ministru obrane Miji Aniću. Dana 27. ožujka 2001. godine, Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje, uz obećanje da će svakog mjeseca dobivati po 500 konvertibilnih maraka novčane nakande. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne. Od naknade, ipak nije bilo ništa te su se časnici i vojnici HVO-a našli u teškom socijalnom položaju. Pritisnut nemogućnošću isplate obećanih naknada i teškim socijalnim statusom raspuštenih vojnika i časnika, dio vojno-političkih struktura u HDZ počinje se dogovarati sa tadašnjim federalnim ministrom obrane Anićem o povratku vojnika u vojarne. Nakon takvog razvoja situacije dva generala HVO-a koja su provela odluku o samoraspuštanju HVO-a, sastaju se s Anićem i potpisuju sporazum o povratku raspuštenih vojnika i časnika u vojarne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede. Povratkom u vojarne svih pripanika HVO-a najteža kriza izazvana samoupravom riješena je i nakon njezina okončanja, Hrvatska samouprava je prešla u potpunu defanzivu koja je završila Jelavićevom faktičkom objavom njezinog kraja na stranačkom saboru HDZ-a, 6. listopada 2001. godine.

Paralelno s udarom na Vojsku Federacije BiH, Hrvatska samouprava pokrenula je akciju u policijskim i carinskim organima, kao drugim bitnim stupovima državne moći. Među carinicima i policajcima organizira se potpisivanje lojalnosti Hrvatskoj samoupravi. Od svih policajaca i carinika tada je zatrežena pismena potvrda podrške Hrvatskoj samoupravi i Hrvatskom narodnom saboru, što je većina službenika i učinila. Ovo potpisivanje peticije mnoge je administarivne dužnosnike u policiji i carinskoj službi, odlukama nadležnih organa Federacije BiH BiH i Međunarodne zajednice stajalo zaposlenja. Iako je većina policijaca potpisala spomenutu lojalnost, u radu policijskih i carinskih organa nije se ništa specijalno promijenilo i oni su u svim segemntima ostala u državno-pravnom sustavu Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine, tako da je posljedica ovih odluka bila samo gubitak još nekoliko radnih mjesta.

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine se sukobljava i s OHR-om. Ta stranka, po proglašenju Hrvatske samouprave, objavljuje da odluke Visokog predstavnika više neće poštovati. Na kraju, može se izvesti zakljačak, da, jedino, u čemu je HDZ BiH ostao dosljedan kada je u pitanju razdoblje Hrvatske samouprave, jeste, upravo, odnos s Međunarodnom zajednicom. HDZ BiH nije priznao odluke o smjeni stranačkih dužnosnika, a na sedmom je stranačkom saboru ponovno, protivno odlukama Visokog predstavnika, te iste ljude izabrao u centralna stranačka tijela. Kako je Međunarodna zajednica ostala pri ovom stavu, a HDZ nije izvršio promjene u svom vrhu odnosi među njima su totalno zahladili.

Hercegovačka banka i kraj Samouprave

U Federaciji BiH, 2001. godine djelovale su 42 banke, a Hercegovačka banka je sama obavljala 36 % financijskih tijekova u Bosni i Hercegovini, više od trećine. Zbog sumnje da Hercegovačka banka financira Hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini, pripadnici SFOR-a, 6. travnja 2001. godine, su blokirali zapadni dio grada Mostara, u kojemu se nalazilo sjedište Hercegovačke banke. Snage SFOR-a i federalne policije tenkom su ušle u prizemlje banke, spustile sajle kako bi iznijeli trezore, a kad to nije išlo pod trezore su stavili eksplozive i raznijeli ih. Nezamislivo je da se tako u demokratskom svijetu uništi jedna banka, da se imovina banke, nekih 15 milijuna konvertibilnih maraka, inventar, oprema i novac jednostavno odnese. Visoki dužnosnici SFOR-a nekoliko su puta izjavljivali da će pružiti dokaze o nedozvoljenim radnjama kako Hercegovačka banka financira HDZ BiH i Hrvatsku samoupravu, no to se nije dogodilo. Državna agencija za bankarstvo Bosne i Hercegovine je napravila reviziju i kazala da u Hercegovačkoj banci nije bilo nikakvog bezakonja. Kako povici na banku nisu prestajali, angažirana je i jedna ugledna međunarodna revizorska kuća koja je, također nakon seriozne kontrole poslovanja, zaključila da u Hercegovačkoj banci nema nikakvih propusta. Tako je zbog sumnje Međunarodne zajednice, Hercegovačka banka otišla u stečaj. Banka koja je bila srce hrvatskog gospodarstva i hrvatskog napretka u Bosni i Hercegovini otišla je u stečaj, a 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji.

Nakon udara na Hercegovačku banku, Međunarodna zajednica i Vlada Federacije BiH priprema udar na javna poduzeća koja su, prema mnogima, bila značajan izvor prihoda Hrvatske samouprave. Akciju preuzimanja javnih poduzeća započinje provoditi nova federalna vlada. HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor žestoko su se suprostavili i imenovanju novih upravnih odbora u javnim poduzećima na područjima s hrvatskom većinom, koja su u nadležnosti Federacije i čija je nova rukovodstva imenovala federalna Vlada. Budući da je HDZ objavio da ne prizanje novu vlast, a ni bilo koju njezinu odluku, stari upravni odbori imenovani od HDZ-a odbili su se povući, a poslovodstva poduzeća koje je očekivala također su se izjasnili protiv novih upravnih odbora. Nekoliko tjedana trajala je takva situacija, a onda su novi upravni odbori, koristeći zakonska uporišta i odluke nadležnih sudova zasjeli na svoja mjesta u javnim poduzećima, te imenovali nova poslovodstva. Tu je bitnu bitku, Hrvatska samouprava u Bosni i Hercegovinu, također glatko izgubila.

Na sedmom izvanrednom stranačkom saboru Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, održanom 6. listopada 2001. godine u Mostaru, isti čovjek (Ante Jelavić) koji ju je proglasio u istoj dvorani, u Hrvatskom domu herceg Stjepana Kosače, faktički je objavio kraj Hrvatske samouprave. Jelavić je tada kazao da je Hrvatska samouprava bila samo neuspjelo sredstvo da se riješi hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, dodajući da ona nije bila ni rješenje, ni pokušaj rješenja ovog pitanja. U svakom slučaju, što god Hrvatska samouprava bila, njezine su posljedice bile samo negativne. Zbog "Samouprave" mnogi su ostali bez posla i primanja, gospodarska je situacija pogoršana. Nerazjašnjenim je ostalo i pitanje odakle su izdvajana sredstva za samoupravu, kao i na koji su način trošena. Proces reintegracije u Bosnu i Hercegovinu, u psihološkom smislu, kod dijela bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatskom samoupravom je narušen, tako da su neke stvari nepotrebno vraćene unatrag.

Institucije Hrvatske samouprave

Hrvatski narodni sabor

Hrvatski narodni sabor je nakon izbora, prema riječima čelnika HDZ-a BiH, trebao na teritoriju Federacije BiH proglašenom Hrvatskom samoupravom obnašati zakonodavnu vlast umjesto Federalnog parlamenta, ali od toga nije bilo ništa. Na kraju je Hrvatski narodni sabor, u biti, samo zauzimao političke stavove o aktulanim političkim prilikama i pitanjima te se pretvorio u upravo onakvo tijelo kakvim su ga okarakterizirali predstavnici Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, tj. postao je debatni klub. Nakon kraja Hrvatske samouprave i povratka zastupnika HDZ-a u zastupničke klupe federalnog i državnog parlamenta, Hrvatski narodni sabor više nije održao niti jednu sjednicu.

Predsjednik predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora je bio Ante Jelavić, tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH. Trojica dopredsjednika predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora BiH su bili Zdravko Hrstić (HSPBiH), Ante Pašalić (HKDUBiH) i Petar Milić (utemeljitelj stranke Hrvatski demokršćani).

Hrvatski narodni sabor je donio Deklaraciju o pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini, odluku o uspostavi Međužupanijskog - međuopćinskog vijeća kao oblike privremene Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini, Platformu za demokratsku i samoodrživu Bosnu i Hercegovinu i mnoge druge odluke te je pozivao Međunarodnu zajednice na očitovanje i sazivanje međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini u najkraćem roku.

Međužupanijsko-međuopćinsko vijeće

Nakon neprihvaćanja uvjeta zatraženih od strane političkog vodstva Hrvata u BiH, Hrvatski narodni sabor je donio odluku kojom sve odluke državnih organa Bosne i Hercegovine i njezinih entiteta ne vrijede na području Hrvatske samouprave. Svoje neslaganje s takvim odlukama nove vlasti u Federaciji BiH i državi BiH, HDZ je demonstrirao i napuštanjem institucija. Zastupnici HDZ-a predvođeni predsjednikom stranke Antom Jelavićem i ostalih stranaka koje su sudjelovale u Hrvatskom narodnom saboru, nakon što su u federalnom i državnom parlamentu izabrani novi sastavi federalne Vlade i Vijeća ministara BiH bez HDZ-ovaca, napustili su ta paralamentarna tijela. Međužupanijsko-međuopćinsko vijeće je kategorički najavilo da će preuzeti na teritoriju Hrvatske samouprave sve ovlasti Federaciji BiH i države Bosne i Hercegovine. Međutim, ono, ipak, nije donijelo niti jednu bitnu odluku, niti je poznato da je neka odluka ovog Međužupanijskog-međuopćinskog vijeća implementirana. Prvobitna ambicija bila je i da Vijeće preuzme i carine i poreze, a bilo je pokušaja da se uspostavi i posebni platni promet na području samouprave. No, ni od toga nije bilo ništa tako da je Međužupanijsko-međuopćinsko vijeće funkcioniralo kao koordinacijski tim bez ikakavog utjecaja. Predsjednik Međužupanijskog-međuopćinskog vijeća bio je Martin Raguž.

Srodni članci

• Hrvati Bosne i Hercegovine
• Povijest Hrvata Bosne i Hercegovine
• Bosanskohercegovački Hrvati nakon Daytonskog sporazuma

Unutarnje poveznice

Bosanskohercegovački Hrvati u Ratu u Bosni i Hercegovini Hrvatska Republika Herceg-Bosna Hrvatsko vijeće obrane

Rat u Bosni i Hercegovini Bošnjačko-hrvatski sukob Federacija Bosne i Hercegovine