Hrvatski državni sabor
 Ovo je glavno značenje pojma Hrvatski državni sabor. Za Hrvatski državni sabor 1997.-2001., pogledajte Hrvatski sabor. |
Hrvatski državni sabor bio je simbolična institucija reprezentativnog karaktera tijekom 1942. godine u NDH. Osnovan je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 24. siječnja 1942.[1] Budući da je NDH bila totalitarnog i fašističkog karaktera, za njegov saziv nikad nisu održani izbori, već su zastupnici imenovani. Imao je samo savjetodavnu funkciju i nikakvu stvarnu političku moć. Sastao se na zasjedanja od po nekoliko dana u veljači, travnju i prosincu 1942.
Sadržaj |
Pozadina [uredi]
Hrvatski sabor prestao je postojati nakon osnivanja Prve Jugoslavije 1918. godine, ali hrvatski zastupnici u Skupštini Kraljevine Jugoslavije (gotovo svi iz HSS-a) sastajali su se povremeno kao Hrvatsko narodno predstavništvo; s njima su od sporazuma Stjepana Radića i Svetozara Pribičevića, kojim je bila stvorena Seljačko-demokratska koalicija, obično usko surađivali i predstavnici Srba prečana. Sporazumom Cvetković-Maček bilo je predviđeno ponovno uspostavljanje Hrvatskoga sabora, do čega nije došlo zbog izbijanja rata.
Totalitarni karakter ustaške vlasti [uredi]
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nikada nije bilo izabranih predstavničkih organa vlasti (izabrane skupštine) ni na kojoj razini teritorijalne organizacije (općine, kotari, velike župe, država). U prvim danima ustaške vlasti sve su postojeće skupštine ukinute i sve političke stranke zabranjene. Pavelić je kao samoproglašeni poglavnik držao u svojim rukama svu vlast, odnosno, onoliko koliko su mu dozvoljavali Nijemci i Talijani.
Osnivanje Hrvatskoga državnoga sabora [uredi]
Hrvatski državni sabor je sazvan bez izbora te je poglavnikovom odlukom određeno tko će biti njegovim zastupnikom. Na zasjedanje HDS-a bilo je pozvano 217 zastupnika. Od HSS-ovaca, međutim, nisu svi bili pozvani (pa ni sam Vladko Maček, koji je u to doba bio interniran u Jasenovcu, a neki se pozivu nisu odazvali.
| Kategorija | Broj zastupnika |
|---|---|
| živući zastupnici posljednjeg saziva Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije | 12 |
| narodni zastupnici posljednjeg saziva jugoslavenske skupštine 92 člana HSS-a 13 članova JMO 2 člana HSRS-a 2 člana liste Ujedinjene opozicije 1 član Hrvatske zajednice |
110 |
| osnivači Hrvatske seljačke stranke | 4 |
| članovi vijeća Hrvatske stranke prava izabrani 1919. | 35 |
| članovi Glavnog ustaškog stana | 28 |
| predstavnici njemačke narodne skupine | 2 |
| predstavnici hrvatskih pravoslavaca | 4 |
Prvo zasjedanje [uredi]
Prvo zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora je održano od 23. do 28. veljače 1942. Sjednicama su, pored zastupnika, nazočili svi članovi vlade, diplomatski zbor te visoki dostojanstvenici crkvenih zajednica, katoličke, islamske i evangeličke. Na početku zasjedanja Pavelić je pročitao svoju poslanicu. Govorio je obnovi hrvatske države, za što su zaslužni "snaga oružja i pravdoljubivost naših saveznika i prijatelja, Njemačke i Italije" i oružana borba "Hrvatskog ustaškog pokreta i cijelog hrvatskog naroda". U obnovljenoj državi, naglasio je Pavelić, sada uskrsava i Sabor, ukinut silom i prevarom 1918. Saboru se obratio i vojskovođa i doglavnik Slavko Kvaternik opširnim izvješćem o Hrvatskom domobranstvu.
Na ovom zasjedanju Hrvatski državni sabor je donio odluku o ništavnosti svih propisa koji su doneseni u razdoblju od 1. prosinca 1918. do 10. travnja 1941., a tiču se hrvatskoga naroda i njegove samostalnosti. Sabor je istodobno pozdravio i prihvatio sve državnopravne čine od uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
Nakon zaključene rasprave Sabor je mogao donositi odluke pristankom dvije trećine nazočnih zastupnika. Tako izglasane odluke su nakon predsjednikova proglašenja postajale saborskim zaključkom, a zadobivale bi zakonsku moć nakon što ih potpiše poglavnik te nakon objave u Narodnim novinama.[2] Time je pokazana i funkcija Sabora. On je bio institucija u kojoj se samo proglašavaju određeni potezi unutarnje i vanjske politike, koje su inače bile u rukama poglavnika.[3]
Zastupnički memorandum [uredi]
Unatoč jasnom ozračju totalitarne države, u Saboru je ipak došlo do kritičnih istupa. Grupa od 38 zastupnika (28 iz HSS-a, nekoliko iz JMO i samostalnih zastupnika) zajedno s predsjednikom Sabora Markom Došenom i Vinkom Kriškovićem predala je Paveliću memorandum kojim se zahtijevalo oslobađanje iz logora svih osoba i skupina zatočenih po načelu kolektivne odgovornosti.[4][5] U istom je memorandumu postavljeno pitanje kako je moguće Dalmaciju, koja je kolijevka hrvatske državnosti, prepustiti Mussoliniju i to od strane režima koji sebe smatra prohrvatskim.[5] Postavljeno je i pitanje gdje se nalazi Vladko Maček i na osnovu kojih zakonskih propisa mu je oduzeta sloboda.[4] Pavelić je u govoru pred Saborom posljednjeg dana zasjedanja, 28. veljače, odgovorio da je Maček upućen na "prisilni boravak" da ne bi dolazio u dodir s ljudima koji održavaju veze s inozemstvom, odnosno s predstavnicima HSS-a u emigrantskoj vladi. Maček je ipak u ožujku 1942. iz Jasenovca prebačen u kućni pritvor na svoje imanje u Kupincu.
Stalni odbori [uredi]
Hrvatski državni sabor je prema poslovniku imao stalne odbore i odbore po potrebi.[6] Stalni su bili odbori za rizničarske poslove, narodno gospodarstvo i promet, nastavne poslove, pravosudne i bogoštovne poslove, zdravstvene poslove, društvovno-udružbene poslove, molbenice, ovjerovljenje članstva sabora i nepovrijedivost, saborske poslove, te za upravne poslove. Premda su odbori bili formirani, oni u odnosu na vladu nisu imali nikakvih kompetencija.[3] U njima su se mogle samo voditi rasprave s predstavnicima i davati mišljenje, ali i to je sve bilo epizodnog karaktera.[3]
Predsjedništvo [uredi]
Predsjedništvo Hrvatskog državnog sabora činili su predsjednik Marko Došen, potpredsjednici dr. Ivan Najcan iz HSS-a i dr. Ismetbeg Gavran Kapetanović iz JMO-a te bilježnici dr. Savo Besarović (predstavnik hrvatskih pravoslavaca) i Mesud Kulenović (član HSS-a).
Ukidanje [uredi]
Nakon prvog zasjedanja u veljači 1942., Pavelić je najavljivao da će se pristupiti izradi zakonskih odredbi o novom Saboru, ali do toga nikada nije došlo. Sabor se sastao još samo dvaput, u travnju i prosincu 1942., opet samo kao reprezentativno tijelo. Do konca NDH više se nije sastajao.
Literatura [uredi]
- Kisić Kolanović, Nada: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1996.
- Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 1994. (str. 77. – 81.)
Izvori [uredi]
- ↑ Zakonska odredba o Hrvatskom državnom saboru, broj XXXV-232-Z-1942.
- ↑ Zakonska odredba o poslovniku Hrvatskog državnog sabora, Zagreb, 20. veljače 1942., broj LVI-459-Z-1942., NN, br. 43., 21. veljače 1942., članak 41.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Matković, str. 79.
- ↑ 4,0 4,1 Kisić Kolanović, str. 50.
„Prema jednom izvještaju Ive Lole Ribara iz Zagreba tih dana, poslanici su uz oslobađanje Mačeka tražili i raspuštanje konclogora i prestanak progona Srba i Židova.“
(―) - ↑ 5,0 5,1 Vinko Krišković: Izabrani politički eseji; Autobiografija, Priredio Dubravko Jelčić, MH, SHK, Zagreb, 2003., ISBN 953-150-269-2
- ↑ Zakonska odredba o poslovniku Hrvatskog državnog sabora, članak 20.
