Hrvatski konjunktiv, aorist i kondicional

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

U standardnom hrvatskom jeziku[uredi VE | uredi]

U gramatici hrvatskog standardnog (književnog) jezika nema konjunktiva kao u drugim jezicima, gdje služi za izražavanje želje, pretpostavke, mogućnosti i blage zapovjedi. Zbog nepostojanja konjunktiva u standardnom jeziku za tvorbu kondicionala služi aorist glagola biti.


U govornom jeziku[uredi VE | uredi]

No, u narječjima hrvatskog narodnog jezika konjunktiv i dalje postoji te se normalno koristi za izražavanje želje, mogućnosti i pretpostavke, a i za tvorbu kondicionala. Puni, izvorni oblik konjunktiva još je prisutan samo u čakavskom narječju (iako se smatra neispravnim prema hrvatskom književnom jeziku), i glasi:

bim, biš, bi, bimo, bite, bidu (bi)


Kod kajkavaca i staroštokavaca ovaj je izvorni oblik skraćen na samo bi za sva lica jednine i množine, s tim da je kod kajkavaca treća množina bila biju a kod štokavaca isto kao kod čakavaca bidu. Radi ove redukcije na skraćeno bi konjunktiv se, gdje treba radi jasnoće, koristi s osobnom zamjenicom pa onda glasi:

ja bi, ti bi, on bi, mi bi, vi bi, oni bi (bidu, biju)


Puni oblik konjunktiva, kako ga još koriste čakavci, neki krivo shvaćaju kao aorist, što je grubi previd, jer konjunktiv ima nastavke: -im, -, -i, -imo, -ite, -i, što su nastavci za prezent, a ne za aorist. Za aorist je karakterističan glas h ("bih"), koji je u prvoj i drugoj množini sibilarizacijom promijenjen u s (iz "bihmo" i "bihte" u "bismo" i "biste"), a u trećem licu množine palatalizacijom u š (iz "bihe" u "biše"). Konjunktiv nema glasa h.


Konjunktiv za prošlo vrijeme gradi se od prikazanog [konjunktiva sadašnjeg i glagolskog pridjeva radnog od glagola biti pa glasi:

ja bi bil (bia, bio), bila, ti bi bil (bia, bio), bila, bilo, on bi bil ( bia, bio). ona bi bila, ono bi bilo, mi bi bili (bile, bila), vi bi bili (bile, bila), oni bi bili', one bi bile, ona bi bila


U hrvatskom narodnom jeziku (u sva tri narječja) konjunktiv služi i za tvorbu kondicionala, pri čemu su vremena usklađena, jer se kondicional sadašnji gradi od konjunktiva sadašnjeg i aktivnog participa (pridjeva) odnosnog glagola, a kondicional prošli od prošlog konjunktiva. Na primjer, kondicional sadašnji: "Mi bi mu se javili da znamo gdje je." ; kondicional prošli: "Bili bi mu se javili da smo znali gdje je.". Zato u narodnom jeziku nema miješanja vremena kao u standardnom, gdje se kondicional za sadašnjost gradi s aoristom što je jedno prošlo vrijeme.


U punom obliku konjunktiva, kako govore čakavci, vidi se da nastavci imaju čisti prezentski oblik, im, iš, i, imo, ite, i (iju, idu) pa je više nego vjerojatno da je konjunktiv nekada bio indikativ prezenta. To se vidi po morfemu bi- kao u infinitivu biti za razliku od današnjeg prezenta s morfemom je-. Nekadašnji oblik prezenta na bi je vjerojatno postao konjunktiv prezenta onda kad su Hrvati za indikativ prezenta počeli rabiti oblik na je- kao danas: "jesam, jesi, jest, jesmo, jeste, jesu" (vjerojatno prema latinskom "esse"). Ova razlika u temeljnom morfemu prezenta i infinitiva kod glagola "biti" postoji i u drugim jezicima. Na primjer, u njemačkom je u jednini prezenta bi- (ich bin, du bist...) a u množini, u infinitivu i u konjunktivu je se- ("sein" i "es sei", kao u latinskom "esse"). U engleskom je infinitiv na be ("to be") dok je prezent na e i a ("I am" što opet vuče na "esse"), ali je konjunktiv i tu na be ("Be that as it may"...). Konjunktiv može biti jednostavan ali i složen, kao na primjer u talijanskom: indikativ je "io sono" a konjunktiv je složen: "che io sia".


U hrvatskom jeziku samo glagol biti ima jednostavan konjunktiv, dok svi drugi glagoli imaju konjunktiv složen od konjunkcije (veznika) da i od indikativa odnosnog glagola. Ovaj vremenski veznik "da" nastao je od ranijeg izraza u značenju "kao kad", što je suština konjunktiva, jer on ne izražava stvarno stanje nego želju, pretpostavku ili mogućnost da nešto bude "kao kad" bi bilo stvarno. "Kada" je nekad bilo "gda", pa je "kao kad" nekad bilo "kak gda". Tu su jedan za drugim dva grlena glasa, i to zvučni "g" iza bezvučnog "k" što je nezgodno za izgovor, pa je "g" ispušten radi lakšeg izgovora. Nakon toga je ostalo "kak da" što je na štokavskom "kao da". Ovo "kao da" ima i sada značenje "kao kada", što se vidi i iz primjera: "Vedro nebo, a on drži otvoren kišobran kao da pada kiša." , što znači da on drži kišobran onako kako ga inače drži kad pada kiša.

Ovaj puni oblik konjunkcije kao da rjeđe koristimo, samo uz neke glagole, kao u primjerima:

Izgleda kao da tu nije bilo kiše.
Pravi se kao da mu nitko nije ravan.
Hvali se kao da je to sve njezina zasluga.

Ali u većini ostalih glagola načinski je prilog "kao" ispušten pa ostaje samo konjunkcija da za tvorbu konjunktiva, kao na primjer u konjunktivima

Da idemo ili da pričekamo? (dvojba)
Da je meni malo hladovine i čaša hladnog piva! (želja)
Javili su nam da dolaze sutra u podne. (navod)

Uporaba konjunktiva[uredi VE | uredi]

Uporaba je konjunktiva jasnija kad ga usporedimo s indikativom:

Indikativ:

To je tako kako on kaže.
Kako se i očekuje, vlada će pasti
Danas neće biti struje jer je izgorio transformator.

Konjunktiv:

On kaže da je to tako
Očekuje se da će vlada pasti.
Javili su da neće biti struje jer je izgorio transformator.

U prednjim rečenicama imamo konjunktiv za sadašnjost "da je", za budućnost "da će pasti" i za prošlost "da je izgorio".

Konjunkcija "da" nema funkciju veznika jer je to sastavni dio jednog složenog glagolskog načina, pa ispred "da" ne stavljamo zarez. U prednjim primjerima konjunktiv je objekt u rečenici (objektna fraza), a ne sporedna rečenica.

Konjunktiv nije kondicional. U rečenici "Da imam novaca kupio bih novi auto." imamo konjunktiv "da imam" i kondicional "kupio bih". Konjunktiv se tvori od konjunkcije "da" i indikativa, a kondicional od glagolskog pridjeva radnog s konjunktivom od glagola biti.

Uporaba kondicionala[uredi VE | uredi]

Slično kao i konjunktiv, i kondicional nam u jednostavnim rečenicama služi za izricanje mogućnosti, nesigurnosti ili neodlučnosti, kao u primjerima:

Indikativ:

To je sve.
Sad ću nešto reći.
To ne ću raditi.

Kondicional:

To bi bilo sve.
Ja bih nešto rekao.
Ja to ne bih radio.

Kondicional rabimo pretežno u irealnim pogodbenim rečenicama, ali i u savjetima kao: "Na tvom mjestu ja ne bih tako postupio."; za izražavanje želje: "Kad bi bar o tom više znao!", ili za pitanja: "Bi li mi ti znao reći?"


Kad je pogodba moguća i vjerojatna, onda ne koristimo ni kondicional ni konjunktiv, nego indikativ s pogodbenim veznikom ako (riječ ukoliko birokratska je fraza i ne postoji u prirodnom jeziku osim kao dvije riječi u koliko što nije pogodbeni veznik), a ako je pogodba sigurna i ovisna samo o vremenu, onda rabimo vremenski veznik kad. Na primjer:

  1. Što bi ti učinio da su se pregovarači vratili? - irealna pogodba
  2. Što bi ti učinio kad bi se pregovarači vratili? - hipotetska pogodba
  3. Što ćeš učiniti ako se pregovarači vrate? - realna pogodba
  4. Što ćeš učiniti kad se pregovarači vrate? - vremenska rečenica.

U prvoj je rečenici konjunktiv za prošlost da su pa je pogodba irealna jer implicira činjenicu da se nisu vratili. U drugoj su rečenici dva kondicionala, pa se to svodi na što bi bilo kad bi bilo što je čisto hipotetsko pitanje. U trećoj je rečenici realna pogodba jer veznik ako s indikativom pretpostavlja realnu mogućnost. Četvrta rečenica nije pogodbena nego vremenska, jer vremenski veznik kad sadrži pretpostavku da će se pregovarači kad-tad vratiti.


U prirodnom hrvatskom jeziku nema lažnih pogodbi kao u standardnom: "Ako je to tako, a jest tako,...". Kad je nešto sigurno, koristimo vremenski veznik kad  : "Kad je to tako, .." a ne pogodbeni "ako..


Kondicional nam služi i za izricanje namjere u čije ostvarenje nismo sigurni, pa umjesto konjunktiva uzimamo samo konjunkciju da s kondicionalom. Ako je ostvarenje vjerojatno rabimo konjunktiv, a kad smo sigurni u ostvarenje onda ne koristimo ni konjunktiv ni kondicional nego infinitiv. Na primjer:

Idem kući da bi se odmorio.
Idem kući da se odmorim.
Idem kući odmoriti se.

Ova konstrukcija da bi u prirodnom hrvatskom jeziku uvijek znači namjeru, a ne nekakvu buduću prošlost (kao u engleskom Future in the past), jer takvo glagolsko vrijeme u našem prirodnom jeziku ne postoji. Kao na primjer u standardnoj rečenici:

Oženio je prekrasnu djevojku, da bi ubrzo zatim poginuo u prometnoj nesreći.

Na prirodnom jeziku bi to značilo da se oženio s namjerom da pogine, što je apsurd, a uvođenje novih glagolskih vremena, kojih u narodnom jeziku nema, samo kvari jezik. Na narodnom jeziku bi prednja rečenica glasila:

Oženio je prekrasnu djevojku, ali je ubrzo zatim poginuo u prometnoj nesreći.


U narodnom jeziku kondicional ne služi ni za događaje koji su se u prošlosti ponavljali, kao u primjeru na standardnom jeziku

Čim bi završio s poslom, kuhar bi uzeo usnu harmoniku i svirao.

Ovo je u stvari nerealna pogodbena rečenica, jer implicira da on nije završio s poslom pa nije uzeo harmoniku. Za učestale radnje imamo u narodnom jeziku odgovarajuće vremenske veznike kad god ili kadkada i vremenske priloge uvijek i često a i glagolske oblike za učestale radnje kao uzimao ili običavao uzeti, a ne kondicional.


Konjunkciju da u narodnom jeziku nikad ne zamjenjujemo s načinskim prilogom kako, pa ni onda kad on služi kao načinski veznik, jer nema isto značenje ni funkciju, pa to izaziva nesporazume. Na primjer, vijest koja bi u narodnom jeziku glasila:

Reuters javlja da je u Bagdadu poginuo još jedan novinar,

na standardnom jeziku u pravilu glasi

Reuters javlja kako je u Bagdadu poginuo još jedan novinar.

Ova standardna formulacija uopće ne sadrži informaciju kako je novinar poginuo, to jest je li stradao od eksploziva postavljenog uz cestu, jesu li ga ubili pobunjenici, ili su ga pak na kontrolnom punktu ustrijelili američki vojnici. Odgovor na pitanje kako nije dan, pa bi primjena načinskog priloga kako mjesto konjunkcije da u hrvatskom narodnom jeziku bila sasvim neprimjerena. Ovo osim toga i zato što ta rečenica nije direktna izjava (koja bi normalno bila u indikativu), nego prenesena tuđa vijest (Reuters javlja), pa se to u narodnom jeziku izražava s konjunktivom da je, a ne s indikativom.