Hrvatski nacionalizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rana verzija Hrvatskog grba iz 1495. u austrijskom gradu Innsbrucku.
Hrvatska zastava s grbom s prvim bijelim poljem danas je jedan od simbola hrvatskih nacionalista

Hrvatski nacionalizam je nacionalizam hrvatskoga naroda. Inspiraran je borbom za nezavisnost, borbom za hrvatsku nacionalnu državu.

Hrvatski nacionalizam temelji se na hrvatskome povijesnom pravu. Prema tome, svaki prostor kojeg je Hrvatska držala kroz povijest, treba biti u sastavu Hrvatske, na što Hrvatska ima pravo.

Dr. Ante Starčević, začetnik je i hrvatskog nacionalizma, te najveći ideolog Velike Hrvatske

U 16. stoljeću Osmanlijsko carstvo okupiralo je većinu hrvatskoga prostora, i tijekom osmanske okupacije. Pred kraj 17. stoljeća, ti su prostori postali dio Habsburške Monarhije. Za vrijeme osmanlijske okupacije, dijelove Hrvatske naseljavali su i Srbi (oko Vojne Krajine), pa su tako i ostali i u vrijeme austrougarske vladavine.

Hrvatsko povijesno pravo zahtjeva da se taj dio zemlje pripoji Hrvatskoj, bezobzira što je bilo većinski srpsko.

Dio hrvatskoga nacionalizma podupire i teoriju da Srbi na prostoru Velike Hrvatske nisu Srbi već pravoslavni Hrvati, jer samo jedna nacija, prema hrvatskom nacionalizmu, smije biti u Hrvatskoj". Teorija o pravoslavnim Hrvatima uzeta je iz raznih spisa, pa i Vuk Karadžić piše da "nema Srba zapadno od Drine." Osim toga tu u prilog ide i masovno popravoslavljivanje katoličkoga stanovništva u vrijeme turske okupacije.


Hrvatsko povijesno pravo govori da je i Bosna i Hercegovina povijesna Hrvatska, s činjenicom da je ta država bila pod srednjovjekovnom Hrvatskom kraljevinom. U ustavu Stranke prava 1880-ih stajalo je:

Wikicitati „Hrvatsko državno i prirodno pravo imade se oživotvoriti uspostavom cjelokupnosti kraljevine Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Međimurja, Bosne, Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru Habsburške Monarhije, te uspostavom ustava, slobode i nezavisnosti kraljevine Hrvatske. Ustav, sloboda i nezavisnost kraljevine Hrvatske imade se ustanoviti posebnim, na hrvatskom saboru stvorenim, i po Njegovom Veličanstvu kralju potvrđenim - zakonom!“
()

Treba spomenuti da je teza o Velikoj Hrvatskoj plod frankovske frakcije i da ona predstavlja jedini kontinuitet između Starčevićeva pravaštva i NDH. Napokon, mnogi nacionalisti, poput Ive Pilara i umjerenjaci, ali također patriotski nadahnuti poput K.S. Gjalskoga obrušili su se na tu ideju. Spomenimo također da paradigmatskome piscu socijalne tematike, uzdizanom u drugoj Jugoslaviji-Augustu Cesarcu nije bilo strano divljenje Kvaterniku čiji je život obradio u drami "Sin domovine." Slika ideoloških strujanja jest dakle vrlo kompleksna.

Hrvatski nacionalizam dostiže vrhunac tijekom Drugog svjetskog rata, kada ustaše uzimaju vlast u novostvorenoj hrvatskoj državi i tako, kao hrvatski nacionalisti, ostvaruju svoje ideološke ciljeve. Slijedeći hrvatsko povijesno pravo, Hrvatskoj je u početku priključena Bosna i Hercegovina, Srijem i Boka Kotorska. Kasnije Rimski ugovori oduzeli su Hrvatskoj dijelove Dalmacije i Boku Kotorsku, da bi Dalmacija u cijelosti bila vraćena matici zemlji, dok je Boka Kotorska ostala pod upravom marionetske Talijanske Socijalne Republike.

U ratnome razdoblju, NDH je označavala kraj nacionalističkog sna, jer se ostvarila nezavisnost i stvorena je najveća hrvatska država ikada. No s obzirom da je NDH bila u savezu s nacistima i fašistima, velik dio Hrvata ne prihvaća tu državu i pridružuje se antifašističkom pokretu.

Hrvatski nacionalizam umalo doživljava krah, kada ga komunističke vlasti pokušavaju u potpunosti ugušiti, no hrvatski iseljenici uspjeli su ga održati na životu. Slomom Jugoslavije ponovno dolazi do mogućeg uspona hrvatskoga nacionalizma, no doživljava poraz. Hrvatski nacionalizam nastavio je postojati i u 21. stoljeću, a podržavaju ga razne političke stranke i razne organizacije (Hrvatska straža, HOP, HČSP i ostali).

O hrvatskom je nacionalizmu dosta pisao Ivo Korsky:

  • "Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike."[1]


Izvori [uredi]

  1. Hrvati AMAC Dr Ivo Korsky - In Memoriam, 16. prosinca 2010. (MI XIV/1992.,5, ZBOR, str. 4-5)