Hrvatsko domobranstvo (NDH)
| Hrvatsko domobranstvo | |
|---|---|
 Hrvatski trolist, simbol domobranstva 1941.-1945. |
|
| Služba | 12. travnja 1941. – 20. studenog 1944. |
| Država |  Nezavisna Država Hrvatska |
| Strana | Sile osovine |
| Grane |  kopnena vojska mornarica zrakoplovstvooružništvo (do 26. lipnja 1942.)[1] |
| Sudjelovanje | Drugi svjetski rat |
| Zapovjednici | |
| Poznati zapovjednici | Slavko Kvaternik Viktor Pavičić Vladimir Laxa |
Hrvatsko domobranstvo bilo je službena vojska Nezavisne Države Hrvatske.[2][3] Odmah nakon što je proglasio osnivanje NDH, 10. travnja 1941., Slavko Kvaternik je potpisao Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske, koji je dva dana kasnije objavljen u Narodnim novinama. Prvi službeni naziv vojske bio je Vojska Države Hrvatske, no na prvoj sjednici Vlade (osnovane 15. travnja navečer, nakon dolaska Ante Pavelića u Zagreb), održanoj 16. travnja, naziv je promijenjen u Hrvatsko domobranstvo. Zadaća domobranstva bila je obrana nove države od domaćih i stranih neprijatelja.[2]
Vojska se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopnenu vojsku), Mornaricu i Zračne snage. U sastavu domobranstva kao regularne vojske od 1943. formalno su bile i postrojbe ustaškog pokreta, Ustaška vojnica.[4] Unatoč tome, Ustaška vojnica je i dalje bila stranačka vojska, pod kontrolom poglavnika, a ne zapovjednika domobranstva.[4]
Sadržaj |
[uredi] Obnova domobranstva
Od prvog dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske bivši pukovnik austro-ugarske vojske Slavko Kvaternik, zajedno s pješačkim pukovnikom Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je ustrojavanje hrvatskih oružanih snaga. Njegovo polazište bilo je nastavljanje tradicije hrvatskog domobranstva, koja je započela 1868. godine i trajala 50 godina. U pogledu imena Hrvatskog domobranstva nije bilo nikakve dvojbe: regularna vojska nove države trebala je i imenom odražavati nastavak vojne tradicije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, prve moderne nacionalne oružane sile. Na sjednici Privremenog predsjedništva hrvatskog domobranstva, održanoj 16. travnja 1941., odlučeno je da se nova vojska ustroji i vodi po uzorima i načelima koji su vrijedili za hrvatsko domobranstvo do 1918. godine. Na taj će se način, kako je rečeno, produžiti tradicija hrvatske vojske i njezine slavne "42. Vražje divizije".
Vojni obveznici s područja Nezavisne Države Hrvatske, koji su u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji počeli služiti vojni rok te svi oni koji potpadaju pod obvezu redovnog novačenja (dakle rođeni 1920. i 1921. godine) bili su osnova za osnutak hrvatskih oružanih snaga. Uspostavljanjem popunidbenih zapovjedništava, domobranstvo je dobilo početnih oko 45.000 pripadnika. Od tog broja zračne snage su imale oko 5.000 pripadnika, mornarica 2.000, oružništvo oko 7.500, dok su ostatak činile kopnene jedinice. U novinama su objavljivani pozivi časnicima i podčasnicima bivše austro-ugarske vojske te jugoslavenske vojske rođenima na teritoriju NDH da se prijave najbližoj vojnoj posadi. Tako je već poslije prva tri mjeseca postojanja nova država imala oko 3.500 časnika, od čega 40 generala, 950 viših časnika, dok su ostali bili poručnici, nadporučnici, satnici i nadsatnici. Budući da je golema većina nekadašnjih časnika austro-ugarske vojske bila poodmakle dobi, narod ih je podrugljivo zvao naftalincima.[5]
U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je rješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva. Poslove oko ustrojstva nove vojske obavljalo je privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili general Slavko Štancer (kopnene snage), admiral Đuro Jakčin (ratna mornarica), pukovnik Vladimir Kren (zrakoplovstvo), Josip Marković (željeznice i promet), Zvonimir Pavešić (cestovni promet), Hinko Krenčić (pošta) i Petar Petković (javni red i sigurnost).
[uredi] Izobrazba
Budući da su uza sve napore vojne vlasti imale manjak časnika, a bivši austro-ugarski časnici nisu imali dovoljno znanja o modernom ratovanju, pristupilo se obuci u posebnim časničkim i dočasničkim školama, dok se pripravnike slalo i u Njemačku i Italiju na izobrazbu.[2] Naredbom o vojnim školama Ministarstva hrvatskog domobranstva od 31. kolovoza 1941. osnovane su časničke i dočasničke škole. Prva klasa novoosnovane Domobranske vojne akademije u NDH, koja se nalazila u Ilici 236, imala je 878 pitomaca. Među njima su bili i pitomci završnih klasa Vojne akademije u Beogradu podrijetlom iz Hrvatske. Dovršavajući školovanje u Domobranskoj akademiji, oni su tijekom 1941. promaknuti u čin poručnika i tako postali prvi mladi časnici hrvatskog domobranstva koji su školovani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uz to je u Sarajevu postojao tzv. tečaj Vojne akademije, čiji su polaznici nakon uspješno završenog prvog godišta mogli upisati prvi tečaj Domobranske vojne akademije u Zagrebu. Istom su naredbom osnovane i dočasničke škole u kojima je ukupno bilo 2.878 polaznika.
[uredi] Prisega
Prisega hrvatskih domobrana glasila je:"Prisežem Bogu svemogućem i sveznajućem, kunem se svim što mi je na svietu drago i sveto, dajem poštenu rieč, da ću Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i poglavniku kao njezinu predstavniku uviek biti vjeran, da ću probitke naroda hrvatskoga uvek štititi, da ću ustav i zakone Nezavisne Države Hrvatske uviek poštivati, da ću kao domobran svoju dužnost i zapoviedi predpostavljenih zdušno izvršavati i da ću se u obrani domovine i naroda hrvatskoga hrabro boriti. Tako mi Bog pomogao!".[6]
[uredi] Zapovjedna struktura
Domobranstvo je bilo pod zapovjedništvom Ministarstva Hrvatskog domobranstva (MINDOM), koje je 1943. preimenovano u Ministarstvo oružanih snaga (MINORS).[7] Ministri su bili:
- Slavko Kvaternik (1941.–1942.)
- Vilko Begić (1942.–1943.)
- Miroslav Navratil (1943.–1944.)
- Ante Vokić (1944.)
- Nikola Steinfel (1944.–1945.)
Domobranstvo je imalo i Glavni stožer, čiji su zapovjednici bili:
- Vladimir Laxa (1941.–1942.)
- Ivan Prpić (1942.–1943.)[8]
- Fedor Dragojlov (1943.-1944.)
[uredi] Akcije domobranskih postrojbi u 2. svjetskom ratu
[uredi] 1941.
Hrvatsko domobranstvo je u početku imalo 16 pješačkih bojni i dva konjanička eskadrona - ukupno 16.000 ljudi. Od početnih 16 bojni ubrzo je naraslo na 15 pješačkih pukovnija (svaka s dvije bojne) između svibnja i lipnja 1941. Bilo je organizirano u 5 divizijskih područja s ukupno oko 55.000 vojnika.[9] Ostale postrojbe uključivale su 35 lakih tenkova (nekad jugoslavenskih, ali predanih domobranstvu od talijanskih snaga)[2], četiri inžinjerske bojne, 10 topničkih bitnica (opremljenih s bivšim jugoslavenskim 105mm češkim topovima), konjičku pukovniju u Zagrebu i samostalnu konjaničku bojnu u Sarajevu. Dvije samostalne motorizirane pješačke bojne bile su smještene u Zagrebu i Sarajevu.[9]
Glavna uloga vojske u prvim ratnim mjesecima bila je uspostava vlasti u svim krajevima NDH i osiguravanje neometanog javnog i privatnog života u novoj državi zajedno s Oružništvom. S vremenom se na području Like, Banovine, Dalmatinske zagore i istočne Bosne raširio četnički, a kasnije i partizanski pokret koji je zahvatio i šire prostore. Zadaća Hrvatskog domobranstva bila je obračunati se s pobunjenicima, oduzeti svo oružje koje je bilo u ilegalnom posjedu i uspostaviti javni poredak u tim krajevima. Nova i razmjerno neiskusna vojska slomila je pobunu Srba u istočnoj Hercegovini u lipnju, a već u srpnju borila se u istočnoj i zapadnoj Bosni. Zatim su se ponovno borili u istočnoj Hercegovini kao ispomoć lokalnim postrojbama. Do kraja 1941. godine Hrvatsko domobranstvo bilo je već prilično dobro naoružana i organizirana vojna sila. Krajem 1941. domobranstvo je imalo 85.000 pripadnika i 6.000 oružnika[9], dok se negdje navode i brojevi od 70.000 domobrana i oko 8.000 oružnika.[10] 1. studenog krenulo se u reorganizaciju Kopnene vojske.[11]Domobranstvo je bilo podijeljeno u 3 vojna područja sa sjedištima u Sisku, Banja Luci i Sarajevu. Sastojalo se od 6 pješačkih divizija.
[uredi] 1942.
Do sredine 1942. domobranstvo broji oko 100.000 vojnika, podijeljenih u 3 zbora. Svaki se zbor sastojao od po dvije divizije s pripadajućim oklopnim, opkoparskim (inžinjerskim), pionirskim (izviđačkim) i ostalim bojnama i satnijama.
1942. Hrvatsko domobranstvo dobiva moderno naoružanje kopnene vojske i zrakoplovstva, uglavnom kupljeno od Njemačke. Oformljene su i samovozne (motorizirane) i oklopne (tenkovske) satnije u sastavu pješačkih divizija, uglavnom sa svrhom potpore pješaštvu. Ratne operacije domobranstva šire se na čitavu Bosnu gdje je pojačana aktivnost partizana. Dolazi i do prvih većih bitaka protiv partizana i četnika,[nedostaje izvor] uglavnom na području zapadne Bosne - oko Bihaća, Banja Luke i Jajca. Četnici su bili vrlo aktivni i na području istočne Bosne i Zagore. Dolazilo je i do pojedinih sukoba sa divljim ustašama koji su dolazili na domobransko operativno područje radi pljačke i osvete.[nedostaje izvor] U siječnju 1942. domobranstvo je protjeralo partizane iz istočne Bosne natrag u Crnu Goru, no ipak nije moglo spriječiti njihov kasniji prodor u zapadnu Bosnu. Konvencionalne pješačke divizije su bile preglomazne za partizanski način borbe, pa su u rujnu 1942. oformljene četiri posebne gorske brigade (1.-4.) Svaka je imala dvije pukovnije s četiri bojne od 1.000 vojnika, gorske i strojničke satnije, bitnice s po dva topa, 16 lakih i 16 teških strojnica i šest minobacača. Oformljene su i dvije dobrovoljačke pukovnije i mobilna oružnička brigada, no u studenom 1942. partizani su okupirali sjevernu Bosnu, pa su domobranske snage mogle kontrolirati samo glavna naselja i komunikacijske linije, napuštajući seoska područja.[9] 1942. se dogodila i bitka na Kozari, u kojoj je razbijena glavnina partizanskih snaga na planini Kozari. Domobranske snage koje su sudjelovale u bitci brojale su oko 18.000 vojnika, 150 tenkova i 80 zrakoplova. Glavnina domobranskih snaga napala je iz smjera Jasenovca prema Prosati i iz smjera Banovine prema Bosanskom Novom. Za vrijeme akcije 445 vojnika na strani NDH je bilo ubijeno, 654 ranjeno, a 498 vojnika se vodilo kao nestali.[12] Partizani su za vrijeme bitke izgubili preko 6.000 vojnika, većinom poginulih.[13]
[uredi] 1943.
Tijekom 1943. godine aktivnosti domobranstva sve se više pojačavaju, pogotovo nakon kapitulacije Italije zbog koje je došlo do intenzivnog jačanja partizanskog pokreta. Oformljene su četiri lovačke brigade (5.-8.), svaka s po dvije pukovnije od četiri bojne s 500 pripadnika uz topničku skupinu, posebno opremljenu za gorski teren. Prva veća akcija domobranstva bilo je istjerivanje partizanskih snaga iz zapadne Bosne i grada Bihaća gdje se smjestio glavni stožer partizana. U suradnji s njemačkim postrojbama, partizani su nakon žestokih borbi istjerani i počeli su se povlačiti prema Neretvi. Potkraj veljače i početkom ožujka vodila se žestoka bitka s partizanima, a u njoj su sudjelovali 4. domobranski zdrug i 5. i 8. divizija, ukupne snage 15.000 ljudi sa 110 tenkova i jednom eskadrilom zrakoplova. Najžešće borbe su se vodile oko Gornjeg Vakufa, kojeg su partizani 3. ožujka nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s Nijemcima i Talijanima pritisnuli partizane koji su se povukli preko Neretve u istočnu Hercegovinu i dalje prema Sandžaku.
Sljedeća veća bitka u kojoj je sudjelovalo domobranstvo bila je operacija Schwarz, poznatija kao Bitka na Sutjesci. U njoj su domobranske snage (4. domobranski zdrug, 4., 5. i 7. divizija) u jačini od 15.000 ljudi sa 120 tenkova i 15 zrakoplova operativne grupe "Sarajevo" napale partizanske položaje u dolini Sutjeske i oko grada Foče. U prvim tjednima borbe nije bilo nekih većih pomaka, iako se linija pomicala na štetu partizana. Onda su u razdoblju od 3. do 15. lipnja partizani izvršili žestoki proboj svim snagama i probili se u istočnu Bosnu. Domobranstvo je krajem 1943. doseglo najveći broj pripadnika - 130.000 vojnika.
[uredi] 1944.
Do 1944. Domobranstvo je imalo 90.000 pripadnika, iako je samo njih 20.000 sačinjavalo borbeni sektor za prvu crtu bojišnice, organiziranih u tri gorske, četiri lovačke i osam statičkih brigada, uz 1. izobrazbenu diviziju.[9] Do sredine 1944., mnogi pripadnici domobranstva počeli su se otvoreno svrstavati na stranu NOP-a, što je vodilo do masovnih slučajeva prebjega partizanima. Čak su i cijele postrojbe veličine bojne te zrakoplovi ZNDH znali prebjeći na stranu partizana. Do studenog su prebjezi, dezertiranje i odljev pripadnika Domobranstva u ustaške zdrugove (brigade) ili 369., 373. i 392. tzv. legionarske divizije (pješačke divizije Wehrmachta s hrvatskim pripadnicima pod njemačkim časnicima)[9] smanjili broj pripadnika Domobranstva na 70.000.[9]
Postrojbe Domobranstva činile su temeljnu snagu s kojom je računao Ante Vokić, tada ministar oružanih snaga, u puču Lorković-Vokić. Opozicija Paveliću našla je plodno tlo u domobranskim redovima. Suradnji s pučistima odazvali su se pukovnik Ivan Klišanić, umirovljeni general Pero Blašković, zrakoplovni pukovnik Ivan Mrak te mnogi drugi.[14] Glavni zadatak pukovnika Mraka bio je "da se skinu svi časnici koji su germanofilski nastrojeni."[15] I ministar Vokić u to se vrijeme nalazio više vani nego u Zagrebu, da obiđe sve jedinice i govori sa svim zapovjednicima. Njegovi govori bili su neka vrsta senzacije, uvijek aludirajući u svojim govorima da će hrvatsko domobranstvo stati protiv svakog koji će biti na putu održanja države, misleći na Nijemce.[16] Zaključeno je da poslije "puča" Hrvatska seljačka zaštita treba jamčiti javni red i mir, a kao regularna vojska će postati Domobranstvo, kao "Mačekova vojska u nastajanju".[17] Da bi se razlikovali od ostalih domobrana koji neće pristupiti HSS-u, dogovoreno je da pobunjeni domobrani imaju bijelu traku oko rukava, kao znak raspoznavanja.[18] Zavjerenik Stjepan Trnski je održao i predavanja pred više domobranskih časnika i vojnika u Narti početkom rujna 1944. te ih pozvao da se ne predaju partizanima, da ustraju u borbi, jer HSS računa na njih.[19] Da bi zavjereničke pozicije bile jače, trebali su preuzeti na sebe domobranstvo ispod upliva ustaša te razoružati Nijemce, tako da kod iskrcavanja Engleza pučisti prijeđu s domobranstvom na stranu saveznika.[20] Međtim, pripremane su i alternative, ako akcija kod domobranstva ne uspije. Tako su ponovo pripremani i aktivirani redovi Hrvatske seljačke zaštite koji "svaki dan moraju biti organizirani i spremni." Postojala je direktiva u HSS-u da treba sprečavati odlazak "naših ljudi u partizane, dok se onome koji prijeđe iz partizana u domobrane, neće ništa ogoditi". Iznenadna propast vođa puča Vokića i Lorkovića djelovala je dvojako. U redovima domobranstva počeo se širiti njihov mučenički kult.[21] Propast planiranog prevrata unijela je veliki strah u redove domobranskih časnika prevratnika tako da su mnogi počeli bježati u partizanske redove. Prema izvorima NOP-a u razdoblju od 1. do 15. rujna 1944. godine prebjeglo je iz raznih uporišta samo jedinicama Istočne grupe odreda (Bjelovar) 245 neprijateljskih vojnika s kompletnim naoružanjem.[22] Posljednji poziv maršala Tita od 30. kolovoza 1944. u kojemu poziva hrvatske domobrane i ostale suradnike okupatora da do 15. rujna pristupe partizanima, jer svi oni koji ostanu bit će izvedeni pred ratni sud i suđeni kao izdajnici naroda, ubrzao je masovno dezertiranje.[22]
20. studenog 1944. Domobranstvo je spojeno s Ustaškom vojnicom u jedinstvene Hrvatske oružane snage.
[uredi] Odore
Domobrani su imali smeđa i siva odjela slična ustaškim, kape s vojnim oznakama domobrana i vojne čizme iste kao i ustaše. Na ovratniku su imali oznake činova. Za vrijeme zime su imali kapute iste boje kao i odora.
[uredi] Činovi u kopnenoj vojsci Domobranstva
| Čin | Oznaka čina |
|---|---|
| Generali | |
| Vojskovođa |  |
| General topništva General konjaništva General pješaštva |
 |
| Podmaršal |  |
| General |  |
| Časnici | |
| Pukovnik |  |
| Podpukovnik |  |
| Bojnik |  |
| Nadsatnik |  |
| Satnik |  |
| Nadporučnik |  |
| Poručnik |  |
| Zastavnik |  |
| Dočasnici | |
| Častnički namjestnik |  |
| Stožerni narednik |  |
| Narednik |  |
| Vodnik |  |
| Razvodnik |  |
| Vojnici | |
| Desetnik |  |
| Domobran |  |
Nakon ujedinjenja Hrvatskog domobranstva i Ustaške vojnice u Hrvatske oružane snage 1944. stvoren je jedinstven sustav činova.
[uredi] Ustroj
[uredi] Kopnena vojska
Prvi zapovjednik kopnenih snaga 16. travnja 1941. postao je general pješaštva Slavko Štancer. Do listopada 1941. ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja. Zapovjednik Kopnene vojske u to vrijeme bio je general-poručnik August Marić.[11]
| Savsko divizijsko područje | Osječko divizijsko područje | Bosansko divizijsko područje | Vrbasko divizijsko područje | Jadransko divizijsko područje |
|---|---|---|---|---|
| 1. pješ. pukovnija, Bjelovar | 4. pješ. pukovnija, Osijek | 7. pješ. pukovnija, Sarajevo | 10. pješ. pukovnija, Banja Luka | 13. pješ. pukovnija, Mostar |
| 2. pješ. pukovnija, Zagreb | 5. pješ. pukovnija, Požega | 8. pješ. pukovnija, Tuzla | 11. pješ. pukovnija, Sisak | 14. pješ. pukovnija, Trebinje |
| 3. pješ. pukovnija, Karlovac | 6. pješ. pukovnija, Vinkovci | 9. pješ. pukovnija, Travnik | 12. pješ. pukovnija, Otočac | 15. pješ. pukovnija, Knin |
1. studenog 1941. krenulo se u reorganizaciju.[11] Ustrojena su tri vojna zbora:
| Prvi zbor (stožer Sisak) | Drugi zbor (stožer Sl. Brod) | Treći zbor (stožer Sarajevo) |
|---|---|---|
| 1. divizija, Bjelovar | 3. divizija, Vinkovci | 5. divizija, Sarajevo |
| 2. divizija, Bihać | 4. divizija, Doboj | 6. divizija, Klišanić |
| Petrinjski zdrug, Petrinja | Banjalučki zdrug, Banja Luka | Zenički zdrug, Zenica |
Postojeći vojni zborovi ponovno su reorganizirani 1. svibnja 1943.:[23]
| Prvi zbor (Zagreb) | Drugi zbor (Sl. Brod) | Treći zbor (Sarajevo) |
|---|---|---|
| 1. gorski zdrug, Kutina | 1. lovački zdrug, Doboj | 2. gorski zdrug, Konjic |
| 3. gorski zdrug, Banja luka | 3. lovački zdrug, Vinkovci | 8. posadni zdrug, Sarajevo |
| 4. gorski zdrug, Daruvar | 4. lovački zdrug, Bosanski Novi | 9. posadni zdrug, Dubrovnik |
| 2. lovački zdrug, Donji Lapac | 5. posadni zdrug, Nova Gradiška | 3. doknadni zdrug, Sarajevo |
| 1. posadni zdrug, Križevci | 6. posadni zdrug, Doboj | Brzi zdrug, Travnik |
| 2. posadni zdrug, Karlovac | 7. posadni zdrug, Hrv. Mitrovica | Željeznički zdrug |
| 3. posadni zdrug, Gospić | 10. posadni zdrug, Tuzla | |
| 4. posadni zdrug, Sisak | 2. doknadni zdrug, Vinkovci | |
| Zagrebački posadni zdrug | ||
| 1. doknadni zdrug, Zagreb |
[uredi] Mornarica
Podrobniji članak o temi: Ratna mornarica NDH
Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu, odnosno ratne brodove preko 50 tona. Stoga se u početku mornarica sastojala od riječne flotile (sa stožerom u Zemunu) zajedno s bojnom mornaričkog pješaštva i morske flote od nekolicine obalnih patrolnih brodova, podijeljene u tri pomorska zapovjedništva:
- Sjever (baza Crikvenica, kasnije Sušak)
- Središte (baza Makarska, kasnije Split)
- Jug (baza Dubrovnik)
Kasnije, nakon kapitulacije Italije 1943., mornarica je preuzela bolje luke. Međutim, tek 15. kolovoza 1944. NDH je dobila prve veće brodove od Nijemaca u Trstu.
[uredi] Zrakoplovstvo
Podrobniji članak o temi: Zrakoplovstvo NDH
Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941., imenovanjem Vladimira Krena zapovjednikom Odjela zračnih snaga. Tijekom lipnja 1941. s Nijemcima je postignut dogovor o osnivanju stalnih zrakoplovnih luka i preuzimanju zarobljenih zrakoplova od bivše Kraljevine Jugoslavije. Kao rezultat tog dogovora, Zrakoplovstvo NDH osnovalo je dvije zračne luke: Zagreb i Sarajevo. Osnovu Zrakoplovstva činilo je 500 časnika i 1.600 dočasnika bivšeg Kraljevskog jugoslavenskog zrakoplovstva, zajedno sa 125 zrakoplova.[24] U njegovu sastavu ispočetka su bili zrakoplovi Potez XXV, Breguet XIX, Fizir FP.2, Avia-Fokker F.39 i Savoia-Marchetti S.79, pa su zbog raznolikosti zrakoplova postojali mnogi problemi oko održavanja i nabave dijelova. Prva borbena djelovanja Zrakoplovstvo NDH obavilo je 27. lipnja 1941. Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila) te dva legionarska jata na istočnom bojištu. Do 1943. ZNDH je imalo 9.775 pripadnika te je bilo opremljeno s 295 letjelica.[9] 1944. je bila katastrofalna za ZNDH, s 234 izgubljenih zrakoplova (uglavnom na tlu), tako da je u 1945. ušlo s 196 zrakolova.
[uredi] Hrvatske postrojbe u Njemačkoj vojsci
Vrlo je teško procijeniti točan broj Hrvata koji su služili u njemačkim uniformama zbog velikog broja dobrovoljaca, koji nisu bili nacionalno klasificirani. Postojao je, međutim, izvjesni broj organiziranih hrvatskih postrojbi u sklopu Njemačke vojske, koje se ponekad nazivaju i legijama. Sredinom 1944. na cjelokupnom prostoru NDH nalazilo se ukupno 350.000 njemačkih vojnika, od čega je 70.000 bilo vojnih obveznika NDH u sastavu njemačkih postrojbi.[25][26]
[uredi] Pješaštvo
Možda je najpoznatija pojačana hrvatska 369. pješačka pukovnija, koja se borila u Ukrajini i južnoj Rusiji, te stradala u bitci za Staljingrad. Osnovane su i tri legionarske divizije koje su razvojem ratne situacije u NDH tamo i preusmjerene:
- 369. "Vražja" divizija ustrojena je djelomice od ranjenika koji su povučeni iz 369. pukovnije;
- 373. "Tigar" divizija,
- 392. "Plava" divizija.
Sve te postrojbe bile su u sklopu Wehrmachta, a postojale su i dvije divizije u sklopu Waffen SS-a:
[uredi] Zrakoplovstvo
Podrobniji članak o temi: Hrvatska zrakoplovna legija
U srpnju 1941. u Zagrebu je ustrojena Hrvatska zrakoplovna legija, tj. 4. zrakoplovna pukovnija sa sastavom 4. lovačke zrakoplovne pukovnije te 5. bombarderske zrakoplovne skupine. U sklopu Hrvatske zrakoplovne legije djelovali su i najuspješniji hrvatski zrakoplovni asevi u povijesti. Najpoznatiji su Mato Dukovac sa 44 potvrđene zračne pobjede i Cvitan Galić sa 38 potvrđenih zračnih pobjeda. Ustrojena je i Hrvatska protuzrakoplovna legija u sklopu Domovinske zračne obrane Reicha (Heimatflak). Barem dio njih služio je s 22. Flak divizijom na zapadnom frontu. 17. zrakoplovnu satniju sačinjavali su padobranci. Borili su se na sjevernom djelu istočnog fronta.
[uredi] Mornarica
Podrobniji članak o temi: Hrvatski pomorski sklop
Hrvatski pomorski sklop osnovan je primarno zbog talijanske zabrane Hrvatskoj da ima bilo kakve pomorske snage. Stacioniran u Bugarskoj i Ukrajini, najprije pod oznakom 23. flotila za dizanje mina, a kasnije kao 23. flotila za lov podmornica. 21. svibnja 1944. legija se vratila u Hrvatsku i postala jezgrom nove hrvatske jadranske mornarice.
[uredi] Izvori
- ↑ Narodne novine, br. 140/26. lipanj 1942.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Tomasevich, J. War and Revolution in Yugoslavia 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford, Ca: Stanford University Press, 2001. ISBN 0-8047-3615-4.
- ↑ Krunoslav Mikulan, Siniša Pogačić: Hrvatske oružane snage: 1941.-1945. (ustrojstvo, odore i oznake), ilustrator Darko Pavlović, Zagreb, 1999., ISBN 953-07564-2-1
- ↑ 4,0 4,1 Goran Miljan, Ivica Miškulin: Povijest 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-12-1096-6
- ↑ Klaić, Bratoljub; Rječnik stranih riječi, 1988., 862. str.
- ↑ Begić, Krešimir Miron; HOS 1941.-1945, 1998., 9. str.
- ↑ Hrvatski državni arhiv
- ↑ Prpić Ivan, General (1887 – 1967)
- ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 9,7 Thomas, N., K. Mikulan and C. Pavelic: Axis Forces in Yugoslavia 1941-45. London: Osprey, 1995. ISBN 1-85532-473-3
- ↑ Giron, Antun: Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, Adamić, Rijeka, 2004., str. 39, ISBN 953-219-189-5
- ↑ 11,0 11,1 11,2 Allen Milcic: Croatian Axis Forces in WWII
- ↑ Anti-Partisan Operations in Croatia: Operation "West-Bosnien" (1942-06-05)
- ↑ Hehn, Paul N. - The German struggle Against Yugoslav Guerrillas in World War II, East European Monograph No. LVII (New York: Columbia Univ. Press, 1979), pp.128-33
- ↑ Nada Kisić-Kolanović, Mladen Lorković - ministar urotnik, 1998, n. dj, 81
- ↑ HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 75/45., Izjava Mate Hanžekovića od 21. VII. 1945.
- ↑ Bogdan KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich, knjiga 2., Globus, Zagreb, 1983., 94., riječ je o Elaboratu Ante Moškova koji je dan poslije rata jugoslavenskim istražnim organima.
- ↑ HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 73/45., Izjava Steve Pocrnića - Izjave koje terete Luku Starčevića (bez datuma).
- ↑ HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 61/45., Izjava Đure Hagljena dana kod OZNE od 21. VII. 1945.
- ↑ HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 43/45., Optužujući materijal protiv Stjepana Trnskog.
- ↑ HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 68/45., 219., Izjava Luke Starčevića pred Okružnim sudom Bjelovar, 7.
- ↑ HDA, “Ustaše” - Hrvatski oslobodilački pokret - ustaški logor za grad Bjelovar, isto.
- ↑ 22,0 22,1 Zdravko Dizdar, Teror okupatora i ustaša i aktvnost NOP-a u Bjelovaru 1941.-1945., Bjelovarski zbornik, Bjelovar 1989., 50.,
- ↑ vojska.net, Kopnena vojska Hrvatskog Domobranstva, 1. svibanj 1943 - 20. studeni 1944
- ↑ Ciglić, Boris i Dragan Savić. Croatian Aces of World War II (Osprey Aircraft of the Aces - 49). London: Oxford, 2002. ISBN 1-84176-435-3
- ↑ Zdravko Dizdar, Oružane jedinice NDH i okupatora u Bjelovaru i na području bjelovarskog okruga u toku rata 1041.-1945., Bjelovarski zbornik, Bjelovar 1990.
- ↑ Antun Mileti, Sjeverozapadna Hrvatska 1941.-1945 u svjetlosti njemačke arhivske građe, Zbornik Sjeverozapada Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, Varaædin 1976., 1012.-1024.
[uredi] Literatura
- Košutić, Ivan, NZ MH, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu I i II, Zagreb, 1992., ISBN 86-401-0260-0
