Ilirski jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ilirski jezik
Speech balloon.svg

Države
govorenja:
predrimsko doba bez država/Antički Rim
Regije
govorenja:
od Panonske nizine do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira
Broj govornika: izumrli jezik
Rang:
Razredba: indoeuropski

 ilirski jezici

Jezični kôd
ISO 639-1: -
ISO 639-2: -
ISO 639-3: xil
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Ilirski jezik (ili ilirski jezici) izumrli je jezik Ilira, heterogene skupine plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira.

Područje na kojem su živjeli Iliri

Izvori o ilirskome jeziku[uredi VE | uredi]

Dok je povijest Ilira kao naroda dobro dokumentirana (postoji velik broj arheoloških artefakata), nije ostao sačuvan niti jedan jedini pisani dokument napisan na ilirskome jeziku.[1] Stoga se o ovome jeziku pouzdano zna jako malo:

  • znaju se neke riječi, koliko je za vjerovati starim grčkim izvorima da su te riječi vjerno sačuvali.[2]
  • sva ostala zapažanja predmet su povijesno-poredbene analize i svih njenih nedostataka u situaciji gdje odgovarajućih izvora nema.

Jedan ili više jezika[uredi VE | uredi]

Nema lingvističkih dokaza da su svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim jezikom. Zato je umjesto izraza »ilirski jezik« ili »jezik Ilira« bolje govoriti o »jeziku ili jezicima Ilirika«, odnosno o »iliričkim jezicima«. Iz doba prije romanizacije na cijelom području Ilirika nije pronađen ni jedan natpis na nekom autohtonom jeziku. Natpis na prstenu iz mjesta Kalaja Delmaçës u Albaniji, za koji se dugo vjerovalo da predstavlja jedini tekst na »ilirskom« jeziku, zapravo je na bizantskom grčkome. Jedini jezični ostatci iz predrimskoga doba na cijelom području od Istre do Epira stoga su imena mjesta (toponimi) i ljudi (antroponimi). Većina je antroponima zabilježena na nadgrobnim natpisima iz rimskoga doba, a njihovi su nositelji bili romanizirani stanovnici Ilirika koji su zadržali nerimska imena. Osim toga, sačuvano je i nekoliko glosa, riječi za koje se u grčkim i rimskim tekstovima tvrdi da su iz »ilirskoga« jezika, npr. sabaium za neku vrstu piva.

Znanstveno proučavanje predrimskih jezičnih ostataka u Iliriku počelo je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, osobito u radovima bečkih indoeuropeista Paula Kretschmera i Hansa Krahea. Na njihova se proučavanja nadovezuje i hrvatski lingvist Anton Mayer, čije je sintetsko djelo o jeziku Ilira objavljeno u Beču (1957.–1959.). Prvi je naraštaj ilirologa utvrdio da su neki jezični ostatci u Iliriku nedvojbeno indoeuropskog podrijetla, pa su stoga pretpostavili da je »ilirski« bio indoeuropski jezik (premda je ostalo nejasno treba li ga smatrati centumskim, poput latinskoga, ili satemskim, poput albanskoga). Međutim, nekritički su »ilirskima« smatrali i jezične spomenike venetskoga (u sjeveroistočnoj Italiji) i mesapskoga (u Apuliji), a predlagali su i »ilirske« etimologije toponima na širokome području istočne Europe sve do Baltika. Na taj je način termin »ilirski« izgubio svaki operativni lingvistički smisao.

Značajan napredak u proučavanju iliričkih jezičnih ostataka učinjen je 1960-ih u radovima Radoslava Katičića, koji je dokazao postojanje triju različitih imenskih područja unutar Ilirika: liburnsko-sjevernojadranskoga, dalmatsko-panonskoga i južnodalmatinsko-sjevernoalbanskoga. Imensko je područje određeno distribucijom antroponima i tvorbenih oblika karakterističnih za nj, koji se pojavljuju gotovo isključivo u danom području. Tri se imenska područja u Iliriku približno podudaraju s područjima triju velikih naroda koja su ondje živjela u antičko doba (Liburni, Delmati i tzv. Illyrii proprie dicti: »Iliri u pravom smislu«). U kasnijim je istraživanjima utvrđeno da se, u okviru liburnsko-sjevernojadranskoga imenskoga područja, Istra može izdvojiti kao posebno potpodručje, a jedinstvenost dalmatsko-panonskoga područja dovedena je pod sumnju. Do danas je nesigurno u kojoj su mjeri u predrimsko doba imenskim područjima Ilirika odgovarala područja različitih jezika, a samim time ostaje nejasno i pitanje o broju i naravi jezika koji su se govorili prije romanizacije.

Srodni jezici[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Roger D. Woodard, "The Ancient Languages of Europe", Cambridge University Press, 2008., "While the Illyrians are a well-documented people of antiquity, not a single verifiable inscription has survived written in the Illyrian language.", str. 6
  2. Hans Krahe, "Die Sprache der Illyrier. Erster Teil: Die Quellen", Wiesbaden, 1955.