Intarzije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Primjer intarzije

Pojam intarzije[uredi VE | uredi]

Intarzija

Riječ intarzija dolazi iz arapskog jezika, (arap. tarşi′ - umetanje, ulaganje). Ukrasna tehnika koja upotrebljava komadiće drva komponirane u geometrijske, biljne ili figuralne motive te prikaze arhitekture ili pejzaža.

Upotreba intarzije[uredi VE | uredi]

Koristi se već u antici te ponovo od kasne gotike, tj. rane renesanse (u tom razdoblju posebno u Italiji).

Tehnika se pogotovo u 16. stoljeću izvodila na dva načina:

  1. komadići drva ulažu se u udubljenja podloge od masivnog drva,
  2. intarzija se slaže u motive i lijepi na drvenu podlogu.

Visoko razvijeno umijeće intarziranja kasnog 17. i 18. stoljeća naziva se marketerija.

Vrste drva za intarziranje[uredi VE | uredi]

Različite vrste drveta se mogu koristiti za izvođenje intarzija, ali najčešće se rabe komadi orahovine, ebanovine, palisandrovine, mahagonija, te ružina i kruškova drva. Također češće nailazimo na određene motive, kao na primjer razne geometrijske oblike, raznorazne vitice simetrične na bilo koji način, biljni ornament (lišće), te razne figure. Intarzija je u drvu nastala kao imitacija raznih mozaičkih dekoracija, pa u izvedbama starijega stila (alla certosina) dominiraju pravilni geometrijski oblici, kasnije razvojem tehnike nastupa izvedba biljne i figuralne ornamentike.

Primjena intarziranja[uredi VE | uredi]

U prvoj fazi majstori intarzije rade samo na crkvenom namještaju – korskim sjedalima, ormarima, škrinjama, ali kasnije se djelatnost širi i na profanu umjetnost, pa se intarzije nerijetko javljaju i na običnom pokućstvu, a najširu primjenu dobivaju na površinama vrata.

Među poznate radove zasigurno ćemo ubrojiti one u kapeli Palazzo pubblico u Sieni, zatim u koru u Santa Maria Novella u Firenci, u Pavijskoj kartuzijanskoj crkvi, u vatikanskim Stanzama itd. Poznati su intarzisti Giovanni Veronese, Giuliano i Benedetto da Maiano, Antonio Barili i Domenico del Tasso.

Poseban stil intarzije - inkrustracija[uredi VE | uredi]

Riječ inrustracija dolazi od latinske riječi (lat. incrustatio - umetanje).

Poseban stil intarzija se pojavio u Francuskoj, a bile su izvođene na zahtjev Luja XIV.; ova tehnika je dobila nove i posebne elemente umetanjem pločica od kornjačevine, kositra, mjedi, sedefa, slonove kosti umjesto raznobojnih drvenih pločica. Začetnikom ove tehnike smatra se francuskog intarzista A.Ch. Boulle-a, po kojem i sam stil dobiva ime Boulle. Umjetno pokućstvo rađeno po narudžbi Luja XVI. u rokoko stilu također obiluje intarzijama, a za izvedbu su bili zaduženi majstori J.H.Riesener i P. Denizot.

Intarziranje u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Cehovska škrinja

Na našoj strani Jadrana te u bliskim nam i istočnijim krajevima intarzija se razvila pod

utjecajem islamskog ornamenta korištenog za dekoraciju kako crkvenog tako i manastirskog namještaja te proizvoda umjetničko

g obrta, kao što su oružje i kutije; dok u zapadnim krajevima primjenu intarzija susrećemo u renesansnom, baroknom i kasnijem namještaju, čak pokućstvu, kao na primjer cehovskim škrinjama, raznim vitrinama, ponovno vratima te crkvenom namještaju-oltarima, ambonima, svetohraništima i sličnom.

Postupak intarziranja[uredi VE | uredi]

Postupa intarziranja odvija se u nekoliko koraka. Svaki je korak od velike važnosti kako bi ishod intarziranja --> intarzija, imao izgled prikazan na prikazanom primjeru. U nastavku su prikazane faze rada:

  1. priprema određenih vrsta furnira (orah, bukva, mahagonij, trešnja);
  2. priprema ostalih sredstava rada (podloška, predložak slike, skalpel-nožić, indigo papir, preforirana pik-traka, ljepilo za drvo, brusni papir);
  3. postavljanje ispisane (isprintane) slike predloška (vlastita slika ili slika preuzeta od drugog autora);
  4. precrtavanje slike pomoću indigo papira i tehničke ili grafitne olovke;
  5. izrezivanje pomoću skalpela određenih dijelova sa slike;
    Postupak rada intarzije
  6. zacrtavanje i izrezivanje dijelova druge vrste furnira (prema predlošku);
  7. umetanje u postojeći otvor (prethodno izrezan otvor);
  8. lijepljenje perforiranom pik-trakom;
  9. definiranje izgleda slike (preciznost izrezanog);
  10. lijepljenje intarzije na podlogu;
  11. obrada rubova podloge (ljepljenje rubne trake);
  12. površinska obrada (brušenje finim brusnim papirom, lakiranje);

Po završetku intarziranja ostvaren je cilj; naučili smo izraditi intarziju.

Izvori[uredi VE | uredi]

1. V.B. Mustapić: Pojmovnik antikvitetnog namještaja, časopis Drvo, Zagreb, prosinac 2000. - prosinac 2002.