Istarski egzodus

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Istarski egzodus ili Istarsko-dalmatinski egzodus je izraz koji se koristi za označavanje napuštanja odnosno odlaska etničkih Talijana s hrvatskog priobalja i bližeg zaleđa, ponajviše s poluotoka Istre i grada Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Ova su područja djelomično mješovita, s talijanskim, slovenskim, hrvatskim i drugim etnijama. Istru zajedno s Rijekom i dijelove Dalmacije zajedno sa Zadrom anektirala je Italija nakon Prvog svjetskog rata. Na kraju Drugog svjetskog rata bivši okupirani talijanski teritoriji u Istri i Dalmaciji postali su dijelovi Jugoslavije shodno Pariškom mirovnom ugovoru iz 1947. uz jedini izuzetak općina Muggia (Milje) i San Dorligo della Valle (Dolina).

Talijanski izvori spominju megalomanske brojke:[1][2] tvrde da je oko 350.000 etničkih Talijana moralo napustiti navedena područja nakon završetka fašističke okupacije [3]. Službeni podatci iz slovenskog Statističkog ureda potvrđuju da se između 1953. i 1961. broj etničkih Talijana koji su živjeli u Sloveniji – gotovo isključivo u slovenskoj Istri i duž talijanske granice – zapravo povećao za gotovo 360%[4]. Uzrok nesklada podataka nije poznat.

Pregled egzodusa[uredi VE | uredi]

Talijani u Sloveniji i Hrvatskoj su većinom bili autohtono stanovništvo, poduprti novopridošlicama nazvanim regnicoli, koje su naselili fašistički okupatori da bi promijenili etničku strukturu[5] autohtoni Istrani mletačkog govora, a koji su stigli između 1918-1943, kada su Primorska i Istra, Rijeka, dijelovi Dalmacije, te otoci Cres, Krk , Lastovo i Palagruža bili dijelovi Italije. Talijanski popis stanovništva iz 1936.[6] pokazuje približno 230.000 ljudi koji su označili talijanski jezik kao svoj jezik komunikacije na područjima koja su danas dijelovi Slovenije i Hrvatske, a tada su bili dijelovi talijanske države (oko 194.000 u današnjoj Hrvatskoj i oko 36.000 u današnjoj Sloveniji). Od kraja Drugog svjetskog rata sve do 1953., prema različitim podacima, između 250.000 i 350.000 ljudi emigriralo je iz tih regija. Jedna trećina su bili Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj vlasti u Jugoslaviji[7], dok su druge dvije trećine činili etnički Talijani, takozvani optanti, emigranti koji su živjeli trajno u ovoj regiji na dan 10. lipnja 1940. I koji su izrazili želju da dobiju talijansko državljanstvo i emigriraju u Italiju. Emigracija Talijana smanjila je ukupno stanovništvo regije i izmijenilo etničku strukturu.

Godine 1953. službeno je u Jugoslaviji živjelo 36.000 Talijana što je 16% talijanskog stanovništva prije Drugog svjetskog rata[8]. U svom izvješću iz 1996. godine o 'Lokalnoj samoupravi, teritorijalnom integritetu i zaštiti manjina' Povjerenstvo za demokraciju kroz pravo Vijeća Europe (Mletačko povjerenstvo) naglasilo je da "velika većina lokalnih Talijana, Talijanita (slavenskog ili drugog podrijetla), tisuće Slovenaca i nacionalno nedefiniranih dvojezičnih 'Istrana' koristilo je svoje legalno pravo iz mirovnog sporazuma da 'optiraju' iz dijelova Istre pod jugoslavenskom upravom. U nekoliko valova krenuli su prema Italiji i drugdje (također preko mora) gdje su tražili talijansko ili drugo državljanstvo. Masovni egzodus optanata (ili esula kako se nazivaju u Italiji) iz 'bezbožne komunističke Jugoslavije' bilo je aktivno (i besmisleno) poduprto od talijanskih vlasti, talijanskog radija i rimokatoličkog tršćanskog biskupa. Nakon ovog ogromnog odljeva, brojčana snaga preostale talijanske manjine postala je stabilna."[9]

Povijest[uredi VE | uredi]

Glavni članci: Istra, Povijest Dalmacije

Od antike do 20. stoljeća[uredi VE | uredi]

Dokaz da su Iliri živjeli uz ostale etničke grupe (grčki i romanski elementi ponajviše u gradovima, plemena Ilira i Kelta "u prodolima među planinama, uz rijeke i po plodnim ravnicama"[10]) na istočnoj strani Jadrana sve do Alpa na sjeveru ide u prošlost sve do brončanog doba[11], te je od tada stanovništvo bilo izmiješano. Popis stanovništva iz 2001. navodi 23 jezika koje govore ljudi u Istri[12]. Narodima s političkim centrom u Rimu ili Veneciji istočna obala Jadrana je uvijek bila primamljiva, prvi put su stekli posjede još 167 pr.Kr. (Issu, Far i Dimal[13] Kasnije je Rimsko carstvo zauzelo cijelu istočnu obalu Jadrana i ustanovilo provobitno jednu provinciju - Ilirik, a 10. godine dvije - Panoniju i Dalmaciju.[14]

U srednjem vijeku do jadranske obale došli su slavenski narodi i naselili se u početku uglavnom u unutrašnjosti (u skladu s plemenskim običajima kao i njihovih prethodnika Ilira i Kelta), no porast njihove populacije i turskog pritisak s juga i istoka[15] uzrokovao je miješanje stanovništva i u gradovima.[kao da se Hrvati i Slovenci nisu doseljavali u gradove kroz srednji vijek, prirodnim migracijama sa sela u grad, što je bilo pojačano kad su bolesti i ratovi opustošili te gradove] U kasnom srednjem vijeku Venecija je držala pod svojom kontrolom neke gradove uz obalu (1346. Zadar se predaje Mletačkoj Republici, 1409. Ladislav Napuljski prodao je Mletačkoj Republici Dalmaciju.[16])

Krajnji rezultat je postojanje romanskog stanovništva uglavnom u urbanim područjima, dok su unutrašnjost nastanjivali Slaveni uz određene izolirane iznimke[17].

Prvi svjetski rat i poslijeratno razdoblje[uredi VE | uredi]

Godine 1915. Talijani su napali Austro-Ugarsko Carstvo[18] stvorivši krvave sukobe uglavnom na frontovima Soče i Piave. Britanija, Francuska i Rusija bile su "zadovoljne što su uvele neutralnu Italiju u Prvi svjetski rat na svoju stranu. Italija je ipak izvela teško cjenkanje, tražeći široke teritorijalne ustupke jednom kad se rat završi."[19] U dogovoru da se Italija uvuče u rat, Londonskim ugovorom Italiji su obećani Trentino, Trst, Južni Tirol (s njemačkim stanovništvom), te Istra uključujući netalijanske zajednice. Dalmacija je bila isključena kao i Rijeka[20]. U Dalmaciji, koja nije bila obećana Londonskim ugovorom, Italija je dobila grad Zadar i nekoliko otoka.

Nakon Prvog svjetskog rata potpisan je Rapallski ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije) i Kraljevine Italije (12. studenog 1920.) kojim je Italija stekla većinu Istre s Trstom, izuzevši otok Krk (Veglia) i dio općine Kastav, koji su ostali u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Rimskim ugovorom (27. siječnja 1924.) Slobodna Država Rijeka podijeljena je između Italije i Jugoslavije.

Razdoblje poslije Prvog svjetskog rata: prvi egzodus[uredi VE | uredi]

Između 31. prosinca 1910. i 1. prosinca 1921. Istra je izgubila 15,1% svoga stanovništva – posljednje istraživanje pod Austrijskim Carstvom zabilježilo je 404.309 stanovnika čiji je broj smanjen na 343.401 prema prvom talijanskom popisu nakon rata[21]. Dok je takav pad bio sigurno povezan uz Prvi svjetski rat i promjenu političke uprave, emigracija je bila također glavni faktor. U neposrednom razdoblju poslije Prvog svjetskog rata, Istra je bila pozornica intenzivnog migracijskog odljeva. Pula je, primjerice, bila strašno pogođena drastičnim rasklapanjem svoga masivnog vojnog i birokratskog aparata od preko 20.000 vojnika i snaga sigurnosti, te otpuštanja zaposlenika iz svoga brodogradilišta. Ozbiljna ekonomska kriza u ostatku Italije prisilila je tisuće seljaka otići u Jugoslaviju, koja je tada postala glavnim odredištem istarskog egzodusa[ovdje prvo govore o Talijanima koji su otišli, a sad najednom se u ovaj egzodus ubraja one koji su išli u Kraljevinu SHS - Hrvate i Slovence????][22]. 'Fašistički faktor' također je odigrao ulogu, posebice među lokalnom intelektualnom elitom[23].

Zbog nedostatka pouzdanih statistika prava magnituda istarske emigracije tijekom ovog razdoblja ne može se pouzdano procijeniti. Procjene koje daju razni izvori i s različitim istraživačkim metodama pokazuju da je 30.000 Istrana migriralo između 1918. i 1921.[24].

Slaveni pod talijanskom fašističkom upravom[uredi VE | uredi]

Nakon Prvog svjetskog rata potpisan je Rapallski ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije) i Kraljevine Italije (12. studenog 1920.) kojim je Italija stekla većinu Istre s Trstom, izuzevši otok Krk (Veglia) i dio općine Kastav, koji su ostali u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Rimskim ugovorom (27. siječnja 1924.) Italija je preuzela također Rijeku za koju se planiralo da postane nezavisna država.

U tim područjima provodila se prisilna politika talijanizacije stanovništva tijekom 1920-ih i 1930-ih[25]. Čak i tijekom kratkog preliminarnog razdoblja okupacije (1918.-1920.) Italija je započela politiku asimilacije Hrvata i Slovenaca. Rezultat toga bilo je zatvaranje klasične gimnazije u Pazinu, srednje škole u Voloskom (1918), zatvaranju slovenskih i hrvatskih osnovnih škola i progonstvom nekih istaknutih Hrvata i Slovenaca na Sardiniju i ostala mjesta u Italiji. Štoviše, postojala su djela fašističkog nasilja koje vlast nije sprječavala, poput spaljivanja Narodnih domova u Puli i Trstu koje su preko noći izveli fašisti uz pomoć policije (13. srpnja 1920.). Situacija se još jače pogoršala nakon aneksije Venecije i Julijske krajine, posebice nakon Mussolinijeva dolaska na vlast 1922. godine. Službena politika nacionalnog čišćenja nije bila pod nikakvim međunarodnim suprostavljanjem, budući da se Italija nije obvezala manjinskim pravima niti u mirovnim ugovorima niti Rapalskim ugovorom.

U Istri uporaba hrvatskog i slovenskog jezika u upravi i na sudovima već je bila zabranjena tijekom okupacije (1918-1920). U ožujku 1923. prefekt Julijske krajina (Venezia Giulia) zabranio je uporabu hrvatskog i slovenskog u upravi, dok je njihova uporaba na sudovima zabranjena kraljevskim dekretom 15. listopada 1925. godine. Smrtni udarac slovenskom i hrvatskom školskom sustavu u Istri zadan je 1. listopada 1923. sa školskom reformom ministra Giovannija Gentilea. Aktivnost hrvatskih i slovenskih društava i udruženja (Sokol, čitaonice, itd.) već je bila zabranjena tijekom okupacije, ali posebno izričito nakon Zakona o udruženjima (1925.), Zakona o javnim demonstracijama (1926.) i Zakona o javnom redu (1926.). Sva slovenska i hrvatska društva te sportska i kulturna udruženja prestala su sa svim aktivnostima u skladu s odlukom prvoncijskih fašističkih tajnika s datumom 12. lipnja 1927. Na posebnu zapovjed tršćanskog prefekta 19. studenog 1928. političko društvo Edinost (Jedinstvo) je raspušteno. Hrvatski i slovenski suradnici u Istri, koje su isprva preuzele pulske i tršćanske štedionice, postupno su likvidirani[26]. Nakon ovog potpunog raspuštanja svih slavenskih političkih, kulturnih i ekonomskih organizacija, organiziran je oružani otpor protiv talijanske uprave (vidi TIGR), uzrokujući nove represije, koje su još jače zagorčale odnose među dvama zajednicama.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Nakon Wehrmachtove invazije na Jugoslaviju (6. travnja 1941.), talijanska okupacijska zona još se više povećala[27]. Italija je anektirala velika područja Hrvatske (uključujući većinu dalmatinske obale) i Sloveniju (uključujući njen glavni grad Ljubljanu). Talijanska brutalna represija partizanskih aktivnosti te ubijanje i zatvaranje tisuća jugoslavenskih civila u koncentracijskim logorima (poput koncentracijskog logora na Rabu) u novoosvojenim provincijama i u samoj Italiji, hranilo je protutalijanske osjećaje slovenskih i hrvatskih subjekata fašističke Italije. Tijekom talijanske okupacije pa do njene kapitulacije u rujnu 1943. stanovništvo je bilo izloženo zvjerstvima koje je talijanski povjesničar Claudio Pavone opisao "agresivnima i nasilnima. Ne toliko oko za oko, koliko glava za oko"[28] kao naredbe koje su talijanski generali izričito davali.

Nakon Drugog svjetskog rata postojali su rašireni pokreti ljudi koji su radije odabrali odlazak u Italiju nego život u Jugoslaviji. U Jugoslaviji su se ljudi koji su otišli nazivali optantima, t.j. onima koji su izabrali, dok su se oni sami nazivali esulima ili prognanicima. Njihovi motivi za odlazak mogli su biti strah od odmazde, ekonomski motivi ili etnički utemeljeni motivi[29].

Događaji 1943. godine[uredi VE | uredi]

Kada se fašistički režim urušio 1943. nastupila je odmazda protiv talijanskih fašista. Najmanje 200 Talijana je ubio Titov oslobodilački pokret u rujnu 1943; većina ubijenih bili su povezani s fašističkim režimom, dok su ostali bili žrtve osobne mržnje ili pokušaja partizanskog otpora da se riješi svojih stvarnih i pretpostavljenih neprijatelja. Ovi su se događaji zbili u središnjoj i istočnoj Istri, jednako kao i u slovenskoj Primorskoj. Značajan dio talijanskog stanovništva imao je vrlo negativan stav prema Jugoslavenima, stereotipizirane kao ruralne barbare, dok su Slaveni smatrali Talijane fašističkim tlačiteljima (ovo vjerovanje čvrsto je ukorijenjeno surovim uvjetima koje je provodila nad njima Mussolinijeva Italija, tako da su etničke napetosti mogle odigrati poneku ulogu sve do razmatranja individualne moticaije).

Masakr u fojbama[uredi VE | uredi]

Drugi val antifašističkog nasilja zbio se nakon oslobođenja od okupacije sila Osovina u svibnju 1945. godine. Ovo je poznato pod nazivom masakr u fojbama; ustvari bilo je ozakonjeno onime što je započelo 1943. godine.

Mnogi talijanski izvori tvrde da su ta ubojstva nalikovala etničkom čišćenju koje je talijanski narod prisililo da migriraju[30]: koncept koji se razlikuje od genocida, uzimajući u obzir više istjerivanja kroz teror radije nego bespravno istrebljenje neželjene grupe.

Miješana Slovensko-talijanska povijesna komisija, koju su uspostavile 1995. obje vlade s ciljem ispitivanja tvari, jezgrovito je opisala okolnosti ubojstava iz 1945:

14. Ovi događaji bili su potaknuti atmosferom sređivanja obračuna s fašistima, ali, kao što se čini, oni su većinom nastavljeni iz preliminarnog plana koji je uključivao nekoliko težnji: nastojanja uklanjanja osoba i struktura koji su na jedan ili drugi način (bez obzira na njihovu osobnu odgovornost) bili povezani s fašizmom, s nacističkim vrhovništvom, s kolaboracijom i s talijanskom državom, te nastojanja da se iznese preventivno čišćenje realnih, potencijalnih ili samo navodnih protivnika komunističkog režima, i aneksijom Julijske krajine u novu SFR Jugoslaviju. Početni impuls bio je potaknut revolucionarnim pokretom, koji se promijenio u politički režim te transformirao naboj nacionalne i ideološke netolerancije među partizanima u nasilje na nacionalnoj razini.

Broj žratava nije siguran. Talijanski povjesničar Raoul Pupo predlaže brojku od 4,500 ubijenih (uključujući događaje iz 1943.), većinom Talijana, ali pronađena su i mnoga tijela koja su na sebi imala partizanske uniforme, pa je stoga broj žrtava predmet mnogih interpretacija. Ostali izvori predlažu brojeve koji dosižu 20,000 ubijenih ili nestalih, ali ih većina navodi brojku koja se približava 10,000. Mnogi su vojnici bili na tom području u to vrijeme, pa su često bili skupno otpremani.

Egzodus[uredi VE | uredi]

Ekonomska nesigurnost, etnička mržnja i međunarodni politički kontekst koji je naposljetku doveo do Željezne zavjese rezultirao je s približno 350,000 ljudi, većinom Talijana, koji su izabrali napustiti regiju. Londonski memorandum iz 1954. dao je etničkim Talijanima izbor optiranje da odu (takozvani optanti) ili da ostanu. Ovim prognanicima talijanska država morala je kompenzirati gubitak imovine i ostale odštete pod uvjetima mirovnih ugovora. Nakon egzodusa područje je naseljeno jugoslavenskim ljudima.

Razdoblja egodusa[uredi VE | uredi]

Egzodus se zbio između 1943. i 1960.; Talijani navode da ih je najveći broj napustio u godinama

  • 1943.
  • 1945.
  • 1947.
  • 1954.

Prvo razdoblje zbilo se nakon predaje talijanske vojske i početka prvog vala antifašističkog naselja.

Drugo razdoblje bilo je ubrzo nakon završetka rata i približno u vrijeme drugog vala antifašističkog naselja. Wehrmacht je bio zaposlen oko širokog povlačenja pred jugoslavenskim partizanima zajedno s lokalnim kolaboracionističkim snagama (ustaše, domobrani, četnici, jedinice Mussolinijeve marionetske Talijanske Socijalne Republike).

Treće razdoblje zbilo se nakon Pariškog mirovnog ugovora kada je Istra dodijeljena Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, osim malog područja na sjeverozapadu koji je tvorio Slobodni Teritorij Trsta. Vrijedi zabilježiti da, u najokrutnijem paradoksu u povijesti, par tisuća Talijana postalo je komunistima koji su nasuprot htjeli migrirati u Jugoslaviju iz okolnih talijanskih područja, gdje su, nakon 1948., često okrutno progonjeni kao staljinisti: mnogi su zatočeni u neslavnom gulagu na Golom otoku.

Četvrto razdoblje zbilo se nakon Memoranduma razumijevanja u Londonu. On je dao provizionalnu civilnu administraciju u Zoni A (s Trstom) Italiji, a Zonu B Jugoslaviji: 1975. Osimskim sporazumom napokon je podijeljen Slobodni Teritorij Trsta.

Procjene egzodusa[uredi VE | uredi]

Nekoliko povjesničarskih procjena egzodusa:

  • Vladimir Žerjavić (Hrvat), 191,421 talijanskih progananika s hrvatskog teritorija.
  • Nevenka Troha (Slovenac), 40,000 talijanskih i 3,000 slovenskih prognanika sa slovenskog teritorija.
  • Raoul Pupo (Talijan), oko 250,000 talijanskih progananika
  • Flaminio Rocchi (Talijan), oko 350,000 talijanskih progananika

Mješovita Slovensko-talijanska povijesna komisija potvrdilo je 27,000 talijanskih i 3,000 slovenskih migranata sa slovenskog teritorija.

Slavni prognanici[uredi VE | uredi]

Na popisu su osobe koje su radile na drugim mjestima tijekom rata te se također smatraju prognanicima zbog imovine koja im je konfiscirana pod komunističkom diktaturom Josipa Broza. Među slavne poslijeratne prognanike s teritorija spadaju:

Imovinske reparacije[uredi VE | uredi]

18. veljače 1983. Jugoslavija i Italija su potpisale sporazum u Rimu kojim se Jugoslavija obvezala isplatiti 110 milijuna US$ za nadoknadu optantske imovine koja je konfiscirana nakon rata. Do svoga raspada 1991. Jugoslavija je isplatila 18 milijuna US$. Slovenija i Hrvatska, dvije sljednice Jugoslavije, dogovorile su podjelu preostalog duga. Slovenija je preuzela 62% a Hrvatska preostalih 38%. Italija nije željela otkriti broj bankovnog računa pa je Slovenija 1994 otvorila fiducijaran račun u banci Dresdner u Luxembourgu, obavjestila Italiju o njemu te počela uplaćivati 55,976,930 US$ svog dijela duga. Posljednja uplata bila je u siječnju 2002. godine.

Manjinska prava u bivšoj Jugoslaviji[uredi VE | uredi]

U vezi s egzodusom i tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije (1945-1991)[33], jednakost etno-nacija i nacionalnih manjina te način rješavanja međuetničkih odnosa bili su ključna pitanja jugoslavenske unutarnje politike. U studenom 1943. jugoslavensku je federacija proglašena na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Četvrti paragraf proglasa tvrdi da će se "etničkim manjinama u Jugoslaviji dodijeliti sva nacionalna prava". Ovi principi su ugrađeni u ustave iz 1946. i 1963. te ponovno potvrđeni, u većim detaljima, posljednjim federalnim ustavom iz 1974.[34] U njemu stoji da narodi i narodnosti trebaju imati jednaka prava (članak 245). Nadalje se navodi da "... svaka narodnost ima suvereno pravo na slobodnu uporabu svoga vlastitog jezika i pisma, njegovanje svoje kulture, osnivanje organizacija u tu svrhu, te uživati ostala ustavom zajamčena prava..." (članak 274)[35]

Povijesna rasprava[uredi VE | uredi]

Poveznica između ubojstava tijekom Drugog svjetskog rata i egzodusa je ipak predmet mnogih kontroverzi. Jugoslavija nikad nije namjeravala totalno istrijebiti svoje talijansko stanovništvo (čak je među jugoslavenskim partizanskim snagama postojao talijanski odred "Giuseppe Garibaldi"), nego je jasno htjela izbjegavati bilo kakav naknadni iredentizam poražene Italije nad svojim novim stečevinama. Učinak na ubojstva i linčovanje talijanskih RSI fašista i navodnih nacionalista 1945. (posebice u kontekstu ogromnih žrtava u Drugom svjetskom ratu na jugoslavenskom frontu), nekako je upitan. Usprkos svemu, teorija međusobne povezanosti je vrlo moderna među današnjim povjesničarima, posebno među talijanskim stručnjacima. Masakre u fojabama i egzodus talijanski predsjednik Giorgio Napolitano označio je democidom i etničko-političkim čišćenjem[36].

Slovenski povjesničar Darko Darovec piše: "Jasno je, pak, da na mirovnim konferencijama nove državne granice nisu bile povučene vođene ideološkim kriterijima, nego na osnovi nacionalnih želja. Ideološki kriteriji su tada korišteni za uvjeravanje nacionalnih manjina da se povežu s jednom ili drugom stranom. Kako bi se ovo završilo stvorene su društveno-političke organizacije s jakim zvučnim imenima. Najvažnija od njih je SIAU, Slovensko-talijanska antifašistička unija, koja je po potrebama političke borbe mobilizirala mase u ime 'demokracije'. Svatko tko je mislio drukčije ili je bio nacionalno 'nedosljedan' bio bi predmetom takozvanih 'pročistilačkih komisija'. Prvi veliki uspjeh takve politike na nacionalnom polju bio je masivni egzodus iz Pule, koji je uslijedio nakon provedbe mirovnog ugovora s Italijom (15. rujna 1947.). Veliki ideološki pritisak bio je također u to vrijeme izvršen na sukob s Kominternom što je uzrokovalo emigraciju brojnih simpatizera CP-a (Talijanske komunističke partije koju je financirao Sovjetski Savez), Talijana i ostalih iz Istre i Zone B STT-a (Slobodnog Teritorija Trsta)."

Bibliografija[uredi VE | uredi]

Daljnje čitanje[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Review of Croatian History, sv.II br.1 siječanj 2007. Marino Manin: On Human Losses And The Exodus From Istria During The Second World War And THe Post-war Period
  2. Društvena istraživanja, sv.20 br.3 (113) listopad 2011. Recenzija, prikaz. Mihovil Dabo: Marino Manin: Istran na raskrižju: o povijesti migracija pučanstva Istre
  3. Sažetak knjige Ermanna Mattiolija i Sažetak knjige povjesničara Enrica Miletta
  4. Statistični urad RS - Popis 2002
  5. Iz knjige na talijanskom i slovenskom jeziku, pročitati stranicu 24
  6. VIII. Censimento della popolazione 21. aprile 1936. Vol II, Fasc. 24: Provincia del Friuli; Fasc. 31: Provincia del Carnero; Fasc. 32: Provincia di Gorizia, Fasc. 22: Provincia dell’Istria, Fasc. 34: Provincia di Trieste; Fasc. 35: Provincia di Zara, Rome 1936. Navedeno u http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  7. Matjaž Klemenčič, Učinak raspada Jugoslavije na manjinska prava: talijanska manjina u postjugoslavenskoj Sloveniji i Hrvatskoj. Vidi http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  8. Matjaž Klemenčič, Učinak raspada Jugoslavije na manjinska prava: talijanska manjina u postjugoslavenskoj Sloveniji i Hrvatskoj. Vidi http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  9. CDL-STD(1996)016 - engleski
  10. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 56
  11. Little Humankind's History (Kratka povijest čovječanstva)
  12. Istra na internetu - Demografija - Popis stanovništva iz 2001.
  13. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 49
  14. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 54
  15. http://www.demog.berkeley.edu/~gene/migr.html
    Vidi također http://www.istra-istria.hr/index.php?id=860
  16. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Marjan tisak, Split, 2004, str. 272
  17. "Dok su većinu stanovništva u gradovima, posebno onima na obali, činili Talijani, unutrašnjost Istre bila je nadmoćno slavenska – većinom hrvatska, ali i sa značajnim slovenskim područjima". Vidi http://www.transdiffusion.org/emc/intertel/features/the_olive_grove.php
  18. First World War.com – primarni dokumenti – talijanski ulazak u rat, 23. svibnja 1915.
  19. First World War.com – primarni dokumenti – Londonski ugovor, 26. travnja 1915.
  20. First World War.com – primarni dokumenti – Londonski ugovor, 26. travnja 1915.
  21. Sažetak: islam u Europi, europski islam
  22. Sažetak: islam u Europi, europski islam
  23. Sažetak: islam u Europi, europski islam
  24. Sažetak: islam u Europi, europski islam
  25. http://www.drcar-murko.si/en/vsbina.php?id=11
  26. Povijesni obrisi Istre
  27. http://www.ibiblio.org/hyperwar/ETO/East/Balkans/maps/AG/AG-Balkans-3.jpg
  28. Mojca Drcar Murko
  29. Članak talijanskog povjesničara Raoula Pupa koji ističe egzodus ili prisilnu migraciju
  30. Članak koji fojbe povezuje s etničkim čišćenjem umjesto prisilnom migracijom
  31. www.sergioendrigo.it - Biografia
  32. Članak na hrvatskom jeziku
  33. Carl Savich, Jugoslavija i Hladni rat
  34. Ustav Federalne Narodne Republike Jugoslavije, Beograd 1946.; Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Beograd 1963. Citirano u http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  35. The Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Beograd 1989. Citirano u http://www.cliohres.net/books/7/26.pdf
  36. Spor Napolitano-Mesić

Više informacija[uredi VE | uredi]

Video[uredi VE | uredi]