Isusove prispodobe

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Prizor iz prispodobe o milosrdnom Samaritancu

Isusove prispodobe slikovit su način pričanja u kojima, Isus slikama iz svakidašnjeg života predstavlja duhovnu stvarnost i Kraljevstvo Božje. Više od trećine Isusovih riječi bile su prispodobe.

Prispodobe su karakterstične za Evanđelja. U proročkom naviještanju u Starome zavjetu također se mogu naći slične usporedbe, metafore i alegorija. U Novom zavjetu imao oko 40 Isusovih prispodoba. One su slikoviti govor razumljiv tadašnjem vremenu. Isus govori obično u prezentu o stvarima koje se u prirodi i životu ljudi redovito događaju, imaju svevremensko značenje. Povezuje se slika i stvarnost. Postoje zajedničke veze između svakodnevnice i duhovne stvarnosti i Kraljevstva Božjeg. Kao što se pastir raduje pronađenoj ovci, tako se Bog raduje zbog jednog obraćenog grešnika. Prispodobe nemaju ulogu poučavanja, već uvjeravanja preko suvislosti, općenitosti i nečega što ima univerzalno značenje. [1]

Parabole su podvrsta prispodobe. U njima Isus opisuje pojedinačni događaj, koji se jednom dogodio ili je kao takav zamišljen. Pripovijedanje je često napeto i dramatično. Cilj je ganuti, potaknuti na obraćenje, doprijeti do srca. Takve su parabole npr. o izgubljenom sinu (LK 15,11-32) i bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31).

Poučni primjeri vrsta su prispodoba, koje su izmišljenje priče s poukom. Cilj je potaknuti ljude, da se bolje ponašaju. Primjer je priča o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 29-37).

Prizori u prispodobama su iz svijeta odraslih i djece, iz različitih zanimanja, bogatih i siromašnih slojeva društva. To služi Isusovoj nakani, da se svi spase i da Božje kraljevstvo bude u svim područjima ljudskog života.

Snaga prispodoba je u reagiranju slušatelja. U prispodobama se pojavljuju neočekivani trenuci različiti od ljudske logike npr. u prispodobi o radnicima u vinogradu (Mt 20,1-16). Time Isus stavlja pred slušatelja dva svjetonazora: dosadašnji i novi. Mnoge prispodobe završavaju pitanjem i dopuštaju slušatelju, da sam odluči koji će put odabrati. Isus želi, da se slušatelji prepoznaju u pripodobama, da se osjećaju pogođenima, da prepoznaju što ne valja u njihovo dosadašnjem životu i da zauzmu novi, drugačiji stav od dosadašnjeg. [2]

U Evanđelju po Ivanu nema prispodoba, jer apostol Ivan gotovo i ne govori o Kraljevstvu Božjem koje je glavna tema prispodoba. Isusove prispodbe imaju autobiografski karakter s događajima iz Isusova života.

Neke prispodobe pozivaju na budnost, na otvaranje očiju prema drugačijem pogledu na svijet, na traženje Božjeg Kraljevstva. Takva je npr. prispodoba o mudrim i ludim djevicama (Mt 25,1-10).

Neke su prispodobe odgovor na kritiku farizeja i bogatih krugova društva, pripadnika elite. Isus prihvaća i odbačene, niske slojeve društva i krizira krute stavove elite, koju želi pridobiti na promjenu mišljenja. Primjer takve prispodobe je prispodoba o farizeju i cariniku (Lk 18,10-14).

Neke prispodobe izražavaju bol, zbog odbijanja Boga poput pripodobe o sijaču (Mt 13,3-8), kada samo četvrtina sjemena daje urod, a ostalo propada.

Najpoznatije prispodobe[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Marinko Vidović: Parabola kao književna vrsta, Biblija danas, Zagreb 2007.
  2. Marko Matić: Prispodobe u Novom zavjetu, Biblija danas 2007.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Isusove prispodobe