Ivan Damaščanski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sveti Ivan Damaščanski
Sveti Ivan Damaščanski
Rođen oko 676.
Damask
Preminuo 4. prosinca 749.
Mar Saba
Spomendan 4. prosinca

Sveti Ivan Damaščanski (grč. Ἰωάννης Δαμασκήνος, lat. Iohannes Damascenus) (Damask, oko 676. – Mar Saba, 4. prosinca 749.) - znameniti sirijski monah, svetac, crkveni naučitelj, crkveni otac,pjesnik i teolog iz 8. stoljeća.

Veliki sistematičar patrističkog učenja, pisao je protiv nestorijanaca, jakovita i manihejaca, a najvažniji polemički spis uperen mu je protiv ikonoboraca. Također, smatra se jednim od najvećih crkvenih pjesnika.

Život[uredi VE | uredi]

Ivan je rođen i odrastao u Damasku. Porijeklom je iz bogate kršćanske obitelji, koja je živjela pod islamskom vlašću u Damasku. Njegov otac bio je visoki financijski činovnik u službi kalifata, a kasnije je i Ivan postao ministar na dvoru arapskog kalifa. Početkom 8. stoljeća, Ivan postoje redovnik u samostanu Mar Saba kod Jeruzalema, zatim svećenik i teolog jeruzalemske patrijaršije.

Bio je vrlo plodan crkveni pjesnik; poznati su njegovi kanoni za blagdane Krista, Bogorodice i važnijih bizantskih svetaca, uključujući kanon ispjevan u čast njegovog slavnog pjesničkog prethodnika, Romana. Njegova uloga odlučujuća je u oblikovanju Oktoiha, jedne od glavnih liturgijskih knjiga bizantske Crkve, a istovremeno i zbirke crkvenih pjesama. Redaktor je kanona kao pjesničke forme: skrativši ga na tri do četiri strofe (tropara), dao mu je konačnu strukturu. Također se okušao i u književnoj formi bizantskog romana.

Najvjerojatnije je umro u samostanu Mar Saba, jugoistočno od Jeruzalema. Kao svetac slavi se 4. prosinca.

Filozofija[uredi VE | uredi]

U filozofiji se koristio eklektički platonskom i aristotelovskom terminologijom, kao oruđima za precizno izražavanje kršćanske dogme. U teologiji je stvaralački naslijedovao sintezu velikih crkvenih otaca Aleksandrije i Kapadocije, zatim Pseudo-Dionizija Areopagita i Maksima Ispovjednika.

Djela[uredi VE | uredi]

  • "Izvor znanja" (grčki: Πηγὴ γνώσεως), u tri bilježnice: 1) "Dijalektika" (filozofska poglavlja o terminologiji) 2) "O herezama" (opis i kritika hereza) i 3) "O pravoslavnoj vjeri2 (izlaganje biblijsko-patrističkog učenja). Smatra se njegovim glavnim dijelom.
  • "Sacra parallèle" (grčki: Τὰ ἱερά), zbirka mudrih izreka.
  • rasprave s nestorijancima, monofizitima, monotelitima, manihejcima
  • besjede protiv ikonoboraca, čija je argumentacija bila odlučujuća za cjelokupnu teologiju pristalica ikona.

Pored teoloških spisa, pisao je i crkvene himne, koji se još uvijek koriste u pravoslavnim manastirima diljem svijeta.