Ivan Guberina

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ivan Guberina (Šibenik, 14. studenoga 1897. – Zagreb, 30. lipnja 1945.), hrvatski svećenik, teolog, povjesničar i političar.

Bio je član ustaškog pokreta i dužnosnik vlasti NDH. Nadbiskup Alojzije Stepinac suspendirao ga je, a od komunističkog suda je 1945. osuđen na smrt.

U mladosti je ušao u franjevački red, gdje je uzeo ime Augustin. Bio je član franjevačke sinjsko-makarske provincije i vrlo aktivan sudionik Hrvatskoga katoličkog pokreta. U idejnim razilaženjima u HKP-u između dva rata svrstao se na stranu koja je zagovarala nacionalnu komponentu, a protivila se potpori dijela vodstva HKP-a jugoslavenskoj orijentaciji. Objavio je dva polemička spisa na tu temu. Poslije je napustio franjevački red i prešao u biskupijske svećenike Šibenske biskupije.

Ustašama je pristupio vjerojatno 1940. i ubrzo nakon toga otišao u emigraciju. Boravio je u Pisi u Italiji, te se vratio u Zagreb s drugim ustašama 13. travnja 1941. Pred komunističkim istražiteljima poslije rata izjavio je: »Član ustaškog pokreta postao sam zato, jer sam bio uvjeren da se ustaški pokret bavi [vjerojatno: bori] samo isključivo za samostalnu državu hrvatsku, u kojoj će hrv. narod sam odlučivati o svojoj sudbini.« 

Tijekom rata bio je plodan pisac te je objavio knjigu u dva sveska Državna politika hrvatskih vladara. Također je objavio knjigu Ustaštvo i marksizam u svojim načelima, u kojoj dokazuje »da je marksizam filozofski neodrživ«. Bavljenje znanstvenim radom bilo mu je omogućeno namještenjem u Ministarstvu prosvjete, koje mu je osigurao Mile Budak. Po osobnom svjedočenju, malo je radio na poslovima ministarstva, a puno je vremena posvećivao brizi za izbjeglice iz Dalmacije. U listopadu 1943. bio je imenovan za ravnatelja pismohrane ustaškoga pokreta, na kojoj je dužnosti ostao do kraja NDH.

Nadbiskup Alojzije Stepinac suspendirao ga je (oduzeo ovlasti vršenja bilo kakve svećeničke službe) 25. lipnja 1943. Njegovo ponašanje Stepinac je ocijenio »sablažnjivim za vjernike«. Nije poznato o čemu se točno radilo; vjerojatno o pretjerano nacionalističkom proustaškom pisanju i predavanjima. Inače se, navodno, puno zauzimao za progonjene bez razlike na vjeru i etničko podrijetlo. U saslušanju pred komunističkim sudom rekao je također: »Nisam se slagao sa metodama masovnog ubijanja, a nije me mnogo interesovao način kako se je provodila vlast u NDH, jer nisam bio na položaju, da bi mogao o tome sam odlučivati.« 

U svibnju 1945. povlačio se s hrvatskom vojskom i civilima prema Austriji (vidi: Bleiburški pokolj). Bio je uhićen 9. svibnja 1945. Osuđen je na smrt 29. svibnja. Jure Krišto piše da nije jasno što mu se upisivalo u grijeh da bi zasluživao smrt, osim činjenice da je pripadao ustaškom pokretu i da je pisao protiv partizana.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Komunizam i hrvatstvo, Šibenik: Hrvatska omladinska biblioteka ; sv. 5, 1937.
  • Osnovna načela marksizma, Šibenik: Hrvatska omladinska biblioteka ; sv. 6, 1938.
  • Hrvatski povijesni poziv i značenje Zrinsko-Frankopanske urote, Zagreb : Promičba ustaške mladeži, br. 3, 1942.
  • Kako je Zvonimirova kruna prešla na glavu madžarskog kralja, Zagreb; Tisak Grafičkog zavoda „Preporod“:, 1942.
  • Ustaštvo i marksizam u svojim načelima, Zagreb: Tisak Grafičkog zavoda „Preporod“, 1942
  • Ustaštvo i katolicizam , Zagreb : Hrvatska smotra, 1943
  • La formazione cattolica della Croazia, Roma : Tipografia agostiniana, 1943.
  • Smisao bitke na Gvozdu, Zagreb : Ustaški nakladni zavod, 1943.
  • Državna politika hrvatskih vladara, Zagreb : Knjižara Velebit, 1944


Literatura[uredi VE | uredi]