Ivan III. Drašković
 |
Predloženo je da se u ovaj tekst uklopi tekst iz članka Ivan Drašković, palatin. (Rasprava) |
| Ivan III. Drašković | |
|---|---|
|
|
|
|
|
| Matična kuća | Drašković |
| Rođenje | 13. ožujka 1595.(?) ili 1603. u Trakošćanu (Hrvatska) |
| Smrt | 5. kolovoza 1648. u Ovaru (Slovačka) |
| Otac | barun Ivan II. Drašković |
| Mati | barunica Eva Drašković rođ. Istvánffy |
| Supruga | grofica Barbara rođ. Thurzó |
| Djeca | Ivan IV., Nikola II. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vjera | rimokatolička |
| Dužnosti | meštar kraljevih posteljnika, tajni savjetnik, hrvatski ban, vrhovni zapovjednik karlovačke krajine, ugarski palatin |
Ivan III. Drašković (*Trakošćan, 13. ožujka 1595.(?) ili 1603.g. – †Ovar, Slovačka, 5. kolovoza 1648.g.), hrvatski ban i vojskovođa, član velikaške obitelji Drašković.
Sadržaj |
Životopis [uredi]
Obitelj i obrazovanje [uredi]
Grof Ivan III. Drašković rođen je u Trakošćanu kao sin baruna Ivana II. Draškovića i njegove supruge, barunice Eve Drašković rođ. Istvánffy. O vremenu njegova rođenja postoje dva podatka, i to da je rođen ili 1595. ili 1603. godine. Školovao je učio na sveučilištu u Grazu, a pravo dovršio u ugarsko-hrvatskom kolegiju u Bologni (1620.). Kao učen čovjek, govorio je više europskih jezika. Povjesničari koji su o njemu pisali, između ostalog navode da bijaše malena stasa i veoma krupna tiela (Ivan Kukuljević Sakcinski), kao i da je bio čovjek vrlo dobre ćudi (Rudolf Horvat), pa je bio omiljen.
29. siječnja 1629. oženio se Ivan, tada još barun, groficom Barbarom Thurzó. U tom je braku rođeno petoro djece, među kojom sinovi Ivan IV. i Nikola II.
Usponi u karijeri [uredi]
Za vrijeme njegova života Draškovići dosižu svoj zenit, kada su bili najjači, najutjecajniji i najbogatiji. U doba stalnih borbi protiv agresivnih Turaka, Ivan III. istaknuo se mnogim pobjedama, istovremeno organizirajući obranu, utvrđujući gradove i izgrađujući granične fortifikacije, te je u ono vrijeme bio poznat kao defensor Croatiae, to jest branitelj Hrvatske.
Neko je vrijeme boravio na carskom dvoru u Beču, a zatim ga je Ferdinand II. iz osobite naklonosti imenovao velikim županom óvárskim. Nešto kasnije proslavio se pod vodstvom bana Jurja Zrinskog u bitkama kod Kaniže (1622.), Mure, Sredičkog i Berkiševine, gdje su Turci bili teško poraženi. Radi njegova junaštva imenuje ga kralj grofom (7. rujna 1631.), a zatim meštrom posteljnika i tajnim savjetnikom.
Najviše zbog njegovih zasluga hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand II. dodijelio je 4. rujna 1631. godine Draškovićima (braći Ivanu III. i Nikoli I., te njihovom bratiću Gašparu II., sinu Petra I. Draškovića) naslov grofa.
Dana 10. srpnja 1640. postane hrvatskim banom i vrhovnim zapovjednikom karlovačke krajine te je dana 23. srpnja uveden u tu čast kao treći (do tada) iz roda Draškovića, odnosno obitelji Drašković, nakon djedovog brata Jurja (biskupa) i svog oca Ivana. Osobitu je brigu posvetio utvrđivanju i popravku gradova i tvrđava nastavljajući borbu s Turcima, koje je porazio u nekoliko bitaka, napose kod Kladuše. Kad su u zemlji nastali potresi i poplave, a u Zagrebu veliki požar, nastojao je pomoći, koliko je mogao.
Godine 1644. postade zlatnim vitezom (eques auratus). U to je vrijeme povećao svoje posjede kupnjom. Gotovo pod kraj Tridesetogodišnjeg rata poslao je veliku vojsku u Ugarsku protiv buntovnika, jer sam nije mogao onamo poći zbog bolesti.
Na saboru hrvatsko-ugarskog plemstva u Požunu, na kojem je sudjelovao i kralj Ferdinand III., dana 22. rujna 1646. izabran je za ugarskog palatina, najvišeg državnog dostojanstvenika u tadašnjoj Kraljevini Ugarskoj. Tako je on bio jedini Hrvat, koji je imao tu visoku čast. Bio je protivnik protestanata, pa je podupirao isusovce u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Najradije je boravio u svom gradu Vinici. Budući da Mađarima nije bilo pravo što boravi izvan granica Ugarske, daruje mu kralj južnoslovački grad Óvár (slovački: Olováry, njemački: Altenburg), koje se nalazi u okrugu Veľký Krtíš u sklopu pokrajine Banska Bistrica, na deset godina. Stalne su mu neprilike u vršenju banske službe pravili krajiški generali i časnici, koji su bunili doseljenike i seljake, prisvajali samovoljno posjede i činili razna nasilja, zbog čega se Drašković potužio kralju.
Smrt i pokop [uredi]
Prigodom uvođenja u novi posjed, grad Óvár, iznenada oboli i umre 5. kolovoza 1648. Povjesničar Juraj Ratkaj piše, da su ga njegovi protivnici u Ugarskoj otrovali, ali se to ne može dokazati. Pokopan je u crkvi sv. Martina u Bratislavi kraj očeve grobnice, a sahrani je nazočio samo mali broj ugarskih plemića iz mržnje što je Hrvat
Pokopan je uz velike počasti u katedrali Svetog Martina u Požunu (danas Bratislava), mjestu gdje su u to doba okrunjivani ugarski kraljevi, a sahranjivani brojni visoki državni dužnosnici. Njegovo grobno mjesto nalazi se uz grob njegova oca Ivana II. Draškovića. Ostavio je veliki imetak, a jedan dio je odredio za gradnju utvrda i gradova.
Krilatica Ivana Draškovića je bila IN TE DOMINE SPERAVI - u Tebe se Gospodine pouzdajem. Tu je krilaticu imao i bl. Alojzije Stepinac.
Literatura [uredi]
- Hrvatska enciklopedija, Svezak V, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1945., str. 245-256
Vidi još [uredi]
Izvori [uredi]
- Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske
- Podaci Instituta za hrvatski jezik i lingvistiku o Ivanu Draškoviću
- Podaci o Draškovićevoj majci
