Ivan Meštrović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivan Meštrović
Secesija Moderna
Ivan Meštrović
Rođenje 15. kolovoza 1883.
Vrpolje, Slavonija
Smrt 16. siječnja 1962.
South Bend, Indiana, SAD
Vrsta umjetnosti kiparstvo - slikarstvo - arhitektura - mehanika
Praksa Split, Zagreb, Beč, Pariz, London -
Utjecao Auguste Rodin, Caude Boudel, etc.
Poznata djela Zdenac života
Pobjednik
Grgur Ninski (Meštrović)
Job (Meštrović)
Portal o životopisima

Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. - South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt.

Sadržaj

[uredi] Životopis

Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.

Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij.

Zdenac života (1905., spomenik postavljen 1912. na trgu Maršala Tita ispred HNK u Zagrebu)

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.

Godine 1908. seli se u Pariz gdje iznajmljuje studio na Montparnassu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine.[1] Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim,[1] gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.

[uredi] Prvi svjetski rat

Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova, i s ocem i suprugom Ružom brodom se vratitio u Split ali je već na brodu imao osjećaj da ga prate.[2] Nakon povratka u Split prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite te je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona desetak dana prije izbijanja rata.[2] Tijekom Prvog svjetskog rata, putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu gdje se do tada nije nikada dogodio jedan sličan događaj jednom živućem umjetniku.[1]

[uredi] Jugoslavenski odbor

Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskog odbora.[2] Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao da je jedino rješenje oslobođenje od Austro-Ugarske i osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.[2]

Spomenik Grgura Ninskog u Splitu (1929.)

[uredi] Poslije Prvog svjetskog rata

Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece - Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.

Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.

[uredi] Drugi svjetski rat

Tijekom Drugog svjetskog rata, zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt). Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegovoga 86-godišnjeg strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.[3]

[uredi] Poslije Drugog svjetskog rata

Spomenik Marku Maruliću u Splitu (1925.)

Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije, brata Petra zatvorile su komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo[1] koje je mogao dobiti već dvije godine ranije ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti.[4] U rujnu 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.[4]

Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita.

Na zahtjev jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949. godine; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.

[uredi] Djelo

Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917.-1953.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

[uredi] Galerija djela

Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu (Srbija) (1938.)
Njegošev mauzolej na Lovćenu (Crna Gora)
Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama

[uredi] Književno stvaralaštvo i publicistika

[uredi] Djela

  • Gospa od anđela, (Nova europa, Zagreb, 1937.)
  • Religiozna umjetnost, reprodukcija Meštrovićevih djela religiozne tematike (Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.)
  • Dennoch will ich hoffen...Ein Weihnachtsgespräch (Ipak se nadam ili Božićni razgovori), knjiga refleksija[5] (Rascher Verlag, Zürich, 1945.)
  • The sculpture of Ivan Meštrović, (Syracuse University Press, Syracuse, 1948.)
  • Meštrović Exhebition of Twenty-Five Panels: Hendricks Chapel Syracuse University, (Syracuse, 1950.)
  • The Life of Christ: Ten Panels in Wood, (Syracuse, 1953.)
  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961.)

Posmrtno:

  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (2. izdanje, Matica Hrvatska, Zagreb 1969., 3. izdanje, Matica Hrvatska, Zagreb, 1993., slovenski prijevod: Spomini, Ljubljana, 1971., prev. Jože Stabej)
  • Ludi Mile, pripovijetke (Matica Hrvatska, Zagreb, 1970.)
  • Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici, 1946-1961., München, 1984., (poseban otisak iz "Hrvatske revije", XXXIII., sv. 2 i 3/1983.)[6]
  • Talijanska pisma Ivanu Meštroviću 1911-1921 / priredila i prevela Karmen Milačić = Lettere italiane a Ivan Meštrović 1911-1921 / a cura e traduzione di Karmen Milačić., Globus, Zagreb, 1987. (usporedno izdanje na hrvatskom, talijanskom i francuskom jeziku)[6]
  • Vatra i opekline, autobiografski roman (priredio Branimir Donat)[7] (Dora Krupićeva, Zagreb, 1998.)
  • Razgovori s Michelangelom, dramski tekstovi[8] (Školska knjiga, Zagreb, 2007.)

U rukopisu:

  • Aleksandar (Alexander)[9], drama
  • Kambus[5], povijesna drama
  • Aleksandrida[5]
  • Kejo[5]

[uredi] Nagrade i priznanja

[uredi] Ostavština

  • Ivan Meštrović darovao je hrvatskom narodu obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (kasnije adaptiranu u izložbeni prostor Atelje Meštrović), obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (kasnije prenamijenjenu u izložbeni prostor Galerija Ivana Meštrovića), sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i grobnicu obitelji Ivana Meštrovića - Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica.[10] Isto tako, Ivan Meštrović darovao je i određen broj svojih umjetničkih djela koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.[10]
  • U njegovim Otavicama su i zgrade antimalarične ambulante i osnovne škole, koji su danas zaštićeni spomenici kulture, i u državnom su vlasništvu. Izgrađeni su po Meštrovićevim zamislima u razdoblju od 1928. do 1932. godine. I ambulanta i osnovna škola su uništene za vrijeme velikosrpske okupacije Otavica u Domovinskom ratu.

[uredi] Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Ivan Meštrović, Put u Italiju: Biografija, preuzeto 27. travnja 2012.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Mladinić, Norka Machiedo, Prilog proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom odboru // ČSP, br. 1. (2007.), str. 133.-156. (Hrčak), preuzeto 27. travnja 2012.
  3. ↑ dr. Zdravko Dizdar: Opet će Srbija krenuti na Hrvatsku i Vukovar, ne suprotstavi li se Hrvatska rehabilitaciji četništva, preuzeto 27. travnja 2012.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 (engl.) Karlo Mirth: Meštrović in America: "Living from the clod of Croatian soil attached to his roots", preuzeto 27. travnja 2012.
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Dalibor Prančević: Imaginarni razgovori Ivana Meštrovića, preuzeto 20. srpnja 2011.
  6. ↑ 6,0 6,1 (engl.) Hathi Trust Digital Library: "Meštrović, Ivan, 1883-1962.", preuzeto 27. travnja 2012.
  7. ↑ Muzeji Ivana Meštrovića: Predstavljanje knjiga i publikacija Preuzeto 20. srpnja 2011.
  8. ↑ Moderna vremena info: Razgovori s Michelangelom, preuzeto 12. lipnja 2011.
  9. ↑ (engl.) A literary profile of Ivan Meštrović by Ante Kadić, preuzeto 12. lipnja 2011.
  10. ↑ 10,0 10,1 Muzeji Ivana Meštrovića: Povijest institucije, preuzeto 27. travnja 2012.

[uredi] Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Ivan Meštrović
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Meštrović&oldid=3369248"
Osobni alati
Imenski prostori

Inačice
Radnje
Orijentacija
Ispis/izvoz
Alati
Drugi jezici