Ivana Sajko

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ivana Sajko (Zagreb, 1975.), hrvatska dramatičarka i dramaturginja.

Diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, smjer dramaturgije i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramsku knjizevnost uključujući četiri nagrade za dramsko djelo Marin Držić za drame: Naranča u oblacima (1998.), Rebro kao zeleni zidovi (2000.), Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu (2002.) i Krajolik s padom (2011.)

Članica je urednistva Frakcije, časopisa za izvedbene umjetnosti. Suosnivačica je kazališne skupine BAD co. gdje je do 2005. djelovala kao dramaturg i redatelj, da bi kasnije nastavila režirati i izvoditi vlastite drame u hibridnim izvedbenim formama eksperimentirajući s problemima odnosa dramskoga teksta i scenske izvedbe. Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika. Od 2008. njena djela postaju jako dobro prihvaćena na kazališnoj sceni njemačkog govornog područja gdje često bivaju i praizvedena. Drama Rose is a rose is a rose is a rose praizvedena je na festivalu Steirischer Herbst u Grazu 2008. godine, a Prizori s jabukom u Stadttheater Bern 2009. Hrvatska praizvedba drame Rose is a rose is a rose is a rose postavljena je u Zagrebačkom kazalištu mladih u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem, a hrvatska praizvedba drame Prizori s jabukom postavljena je na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji i izvedbi autorice. Predstava je doživjela veliki uspjeh kod kritike koja je isticala kako ova predstava označava pomak u koncepciji Dubrovačkih ljetnih igara prema postdramskom izrazu teatra, a zbog toga ju je i kazališni kritičar Igor Ružić uvrstio u godišnju listu najboljih dramskih predstava 2011. godine, te je tom prilikom zapisao: "Možda i najbolji tekst Ivane Sajko, koji njezinim uobičajenim bolnim i angažiranim temama pomoću biblijskog okvira daje i sasvim konkretna geopolitička sidrišta, a ne samo aluziju na domaće prilike. Što su sve Igre ovom predstavom dobile, tek će postati jasno zadrže li ovaj smjer i politiku koja se sjetila da je manje ponekad više."[1]

Godine 2012. sudjeluje u međunarodnom projektu Zagrebačkog kazališta mladih i Kazališta iz Braunschweiga gdje postavljaju njezin tekst Krajolik s padom. Iste godine kao autorica sudjeluje u kazališnom triptihu Jalova koji se bavio spornim zakonom o medicinski potpomognutom oplodnji, a koji je ostvaren u sklopu projekta Maribor - Europska prijestolnica kulture. Iste godine premijerno je izvedena njezina drama To nismo mi, to je samo staklo u konceptu i režiji Bojana Đorđeva i Siniše Ilića i produkciji Balcan Can Contemporary projekta, a u prostorima shoping centra Beograđanka u Beogradu.

Do sada je objavila zbirku drama Smaknuta lica (Meandar 2001), dramsku trilogiju Žena – bomba (Meandar 2004), romane Rio bar (Meandar 2006) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo i Povijest moje obitelji (2009.), teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (Disput 2006) i zbirku drama Trilogija o neposluhu (2011).

Drame[uredi VE | uredi]

  • 1995. 23 macak
  • 1997. Naranča u oblacima
  • 1997. Rekonstrukcije - komičan sprovod prve rečenice
  • 1999. 4 suha stopala
  • 2000. Arhetip: Medeja - Monolog za ženu koja ponekad govori
  • 2000. Rebro kao zeleni zidovi
  • 2001. Ulicari - city tour Orfeja i Euridike
  • 2002. Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu
  • 2003. Zena-bomba
  • 2004. Europa - monolog za majku Courage i njezinu djecu
  • 2008. Rose is a rose is a rose is a rose
  • 2009. Prizori s jabukom
  • 2011. To nismo mi, to je samo staklo
  • 2011. Krajolik s padom

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. - Kritika Igora Ružića na T-portalu. pristupljeno 2. siječnja 2012