Ivo Andrić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivo Andrić
S. Kragujevic, Ivo Andric, 1961.jpg
Ivo Andrić, 1961.
Rođenje 9. listopada 1892.
Dolac, Bosna i Hercegovina
Smrt 13. ožujka 1975.
Beograd, Srbija
Književne vrste roman, poezija, esej, novela, pripovijetka
Teme život i povijest Bosne

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892.Beograd, 13. ožujka 1975.), srpski[2][3] i hrvatski[2][4][5] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Životopis

Ivo se je Andrić rodio u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić.[6] U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[6] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne,[6] a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[4]

Pitanje nacionalne pripadnosti

Prijavnica za upis u prvi semestar Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 14. listopada 1912. godine, svjedoči da je Andrićev materinji jezik − hrvatski
Slika njegove prijavnice na sveučilište u Krakovu gdje piše da je Hrvat

Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezikhrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate.

"... nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića... koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav."[7]

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin[2] i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

Kako ta kontroverzija nije riješena, dandanas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji,[4][2][8][9] a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.[2][10]

Prema navodima Enesa Čengića, Miroslav Krleža je primio pismo Milana Bogdanovića u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Milana Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo. Krleža je oštro odgovorio Bogdanoviću, te odredio brisanje podrijetla iz enciklopedijskoga članka.[11] Ipak, Opća enciklopedija JLZ iz 1977.[12] u članku dugom 49 redaka navodi kako Andrić produljuje tradiciju hrv. i srp. realističke pripovijetke.[12]

Diplomatska služba

Početkom mjeseca listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim piscima, koji se okupljaju oko kavane »Moskva«. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada. Iste godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a nakladnik S. B. Cvijanović izdaje pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U jesen 1921. godine, Andrić je postavljen za službenika u generalnom konzulatu u Bukureštu, a iste godine otpočinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući priču Ćorkan i Švabica, koja se opravdano drži njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu. Već 1922. godine prelazi u konzulat u Trstu i objavljuje još dvije pripovijetke Za logorovanja i Žena od slonove kosti, ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu.

Disertacija

Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu, a mjeseca lipnja 1924. godine brani doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (njem.: Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft).[13] Njegova doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića. Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu.

Završetak diplomatske službe

Ivo se Andrić ponudio za suradnju i diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od namještenja odustao.[14] Aleksandar Stipčević, povjesničar knjige i informacijske kulture, ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.[15] Ta ocjena ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil.[16][17]

Razdoblje djelovanja u drugoj Jugoslaviji

Ivo Andrić je bio vijećnikom Trećega zasjedanja Zavnobiha. Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SAN), odjeljenja za književnost i jezike, te odjeljenja likovnih i glazbenih umjetnosti. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovijetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje članom Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću i Petru II. Petroviću Njegošu.

Interpretacija djela

Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.

Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti – ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.

Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma – po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko – jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20.

Rodna kuća Ive Andrića

Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je autor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića. Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.

Novi pogledi na Andrićeva djela

Kip Ive Andrića u Beogradu.

U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog Andrićevog književnog statusa u SFRJ kao državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljno opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritičar Muhsin Rizvić [18] dao je Andrićevom ljudskom i umjetničkom integritetu upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje bosanskih muslimana koji su skoro u potpunosti okarakterizirani kao "istočnjački" element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog "grijeha" izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu bosanski muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao likovi.

Drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova, Miroslava Krleže do Slobodana Novaka),[nedostaje izvor] pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim «doglavnikom» Milom Budakom,[nedostaje izvor] s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih erotskih strasti ima dosta sličnosti[nedostaje izvor] (koliko god se razlikovali u ideologiji). U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao «Srbin-katolik», tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od Danila Kiša do Milorada Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji[nedostaje izvor]). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića,[nedostaje izvor] koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca. Andrić je uvijek više mitolog nego historik Bosne i bosanstva.[12]

Djela

  • Ex Ponto (pjesme u prozi, 1918.)
  • Nemiri (pjesme u prozi, 1921.)
  • Put Alije Gjerzeleza (oveća novela, pod imenom Ivan Andrić[1] 1920.)
  • Pripovetke, I (1924.)
  • Pripovetke (1931.)
  • Njegoš kao tragični junak kosovske misli (1935.)
  • Pripovetke, II (1936.)
  • Na Drini ćuprija (roman, 1945.)
  • Travnička hronika (roman, 1945.)
  • Gospođica (roman, 1945.)
  • Rzavski bregovi (pripovijetke, 1947.)
  • Nove pripovetke (1948.)
  • Priča o vezirovom slonu (1948.)
  • Sjeme iz Kalifornije (pripovijetka, 1948.)
  • O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru (studija, 1950.)
  • Prokleta avlija (pripovijest, 1954.)
  • Lica (pripovijetke, 1960.)
  • Zapisi o Goji (1961.)
  • O priči i pričanju – govor prigodom dodjele Nobelove nagrade za književnost (1961.)
  • Žena na kamenu (1962.)
  • Sabrana djela, 1 – 10 (1963.)
  • Goya (1974.)
  • Sabrana djela Ive Andrića, 1 – 17 (1976.)
  • Omerpaša Latas (nedovršeni roman, u okviru Sabranih djela, 1976.)
  • Kuća na osami (pripovijesti, u okviru Sabranih djela, 1976.)
  • Znakovi pored puta (u okviru Sabranih djela, 1976.)
  • Sabrana djela Ive Andrića, 1 – 17 (1981.)

Nagrade, odlikovanja, priznanja i ostalo

Nagrade

(popis nepotpun)

Odlikovanja

(popis nepotpun)

Počasni doktorati

Priznanja

(popis nepotpun)
  • Zlatna plaketa grada Kruševca, 18. kolovoza 1971.[21]
  • Zlatna spomen-plaketa grada Beograda, 8. listopada 1972.[21]
  • Zlatna plaketa grada Mostara, 1973.[21]

Članstva u akademijama

(popis nepotpun)

Članstva u političkim organizacijama

(popis nepotpun)

Iako u početku nije bio članom Komunističke partije Jugoslavije, bio je pozivan na važne sastanke, te je 22. srpnja 1948. govorio na Petom kongresu KPJ, značajnom jer se održao nedugo nakon Rezolucije Informbiroa o stanju u KPJ.[26] Postao je članom Saveza komunista Jugoslavije 1954. godine.[27] Također je bio i članom Saveznoga odbora Socijalističkoga saveza radnoga naroda Jugoslavije.[28]


Izvori

  1. 1,0 1,1 Ivo Andrić, Ex Ponto / Nemiri / Novele, priredio Dubravko Horvatić, Hrvatski klasici : knj. 2., Mosta, Zagreb, 1995., str. 5., (ISBN 953-6034-37-9), (NSK)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Sells, Michael (1996.). Of Bogomils, Race, and Ivo Andric.
  3. Dujmović-Markusi, Rossetti-Bazdan: Književni vremeplov 4, Profil, Zagreb, 2010.
  4. 4,0 4,1 4,2 Kaplan, Robert D.. "A Reader's Guide to the Balkans", New York Times, 1993.
  5. Mirko Marjanović, Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak, Sarajevo, 2001.
  6. 6,0 6,1 6,2 http://www.ivoandric.org.yu/html/biografija.html
  7. Zlata Bujan-Kovačević, Zajednički portret u dramatičnom vrtlogu, u: Andrija Kovačević, Bijeg s vješala: povijest jedne borbe, rukopis iz godine 1946. za tisak priredila Zlata Bujan-Kovačević, Disput, Zagreb, 2002., ISBN 953-6770-22-9, str. 185.
  8. YALE UNIVERSITY LIBRARY: Slavic, East European & Central Asian Collections
  9. Dragić, Marko. Doktorska disertacija Ive Andrića. // Motrišta : glasilo Matice hrvatske u Mostaru (gl. ur. Jago Musa), br. 26., ožujka 2003., str. 177. – 185., ISSN 1512-5475
    Wikicitati Te je godine Andrić uvršten u Srpsku čitanku povjesničara književnosti i visokog činovnika u Ministarstvu vanjskih poslova Vojislava Jovanovića Maramboa. Njemu Andrić u pismu piše: «(…) Dozvolite mi ovom prilikom da ispravim neke biograf.(ske) podatke: 1. Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, koliko sam pak kao pisac ‘hrvatski’ to je drugo pitanje o kom neću da govorim, niti sam ja zvan da ga rešavam.(…). (Najvažnije) Nisam rođen 1891. nego 1892. (godina i dugova čovek uvek ima i previše.) (…).» [Dragić citirao prema: Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, Beograd : Prosveta, 1997., str. 198., ISBN 86-07-01006-9]
    ()
  10. 10,0 10,1 Slavko Janković, Mihajlo Milanović, redakt. Ko je ko u Jugoslaviji : biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima, 1. izd., »Sedma sila« – novinsko-izdavačko preduzeće Udruženja novinara Srbije, Beograd, 1957., str. 19.
  11. Enes Čengić, priredila Silvana Čengić Voljevica, S Krležom iz dana u dan, 6. knj., Post mortem II : (1989. – 1990.), Svjetlost, Sarajevo, 1990., ukupno 333 str., ISBN 86-01-01942-0 (6. knj.), ISBN 86-01-01930-7 (cjelina), ISBN 86-01-019444-7 (upisan u 6. knj.), (COBISS.BH), str. 172.; Andrić se spominje na str. 49., 50., 92., 144., 169., 171., 172., 179., 182., 187., 229., 291.
  12. 12,0 12,1 12,2 Ivona Ajanović, et alii (ur.); Josip Šentija, (gl. ur.), Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, III. izd., 1. sv. : A ~ Bzu, Zagreb : Jugoslavenski leksikografski zavod, 1977., ISBN 86-7053-012-0 (ISBN dopun. sv.), str. 169.
    Wikicitati „(...) uvijek više mitolog nego historik Bosne i bosanstva.“
    (str. 169)
  13. Svezak 1., svezak 2.: (Doktorska disertacija Ive Andrića na austrijskom mrežnom sjedištu ALO)
  14. Vinko Nikolić, Mile Budak : pjesnik i mučenik Hrvatske : spomen-zbornik o stotoj godišnjici rođenja : 1889. – 1989., Barcelona – München : Knjižnica Hrvatske Revije, 1990., ISBN 84-599-4619-3, str. 59.
    Wikicitati „(...) diplomat, poručio je preko Gustava Krkleca, koji je tu poruku prenio Marku Čoviću, da bi se želio preseliti u Zagreb. Kada je Čović o tome obavijestio Budaka, ovaj mu reče: «Ima u NDH mjesta za sve Hrvate, pa bi se lako moglo naći pravo mjesto i za Ivu Andrića. Prima Poglavnik u diplomatsku službu i gore od njega, pa zašto bi onda odbio Andrića? Znam da je tu Andrićevu poruku već primio i s drugih strana. Samo, ne vjerujem da je 'fra Ivo' iskren!» Pavelić i Budak bili su spremni prihvatiti Andrića, ali Čović zaključuje: «NDH nije odbila 'bez razmišljanja' ni Andrića, a ni ponuđenu suradnju. Sâm je Andrić brzo uvidio, da se je prenaglio s tom svojom porukom, pa je brzo i promijenio svoju odluku, jer je vidio, da se i politička i ratna situacija strahovito komplicira».“
    (str. 59)
  15. Aleksandar Stipčević, »Albanologija u Hrvatskoj : prilog njezinu povijesnom razvoju« // Historijski zbornik, br. 45., god. 1992., str. 219. — 236., citat sa str. 230.
    Wikicitati „Vrlo značajan doprinos albanologiji dao je i povjesničar Bogdan Krizman. Zaslužan je što je 1977. godine objelodanio elaborat o Albaniji iz 1939. godine što ga je izradio dr. Ivo Andrić, poznatiji kao književnik, a manje poznat i kao pomoćnik ministra za vanjske poslove.
    Na traženje tadašnjeg predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Milana Stojadinovića izradio je Andrić taj elaborat u kojem je predložio podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije. Jedna rečenica iz tog elaborata dovoljna je da otkrije kako je Andrić gledao na Albance i albansku državu: "Podelom Albanije nestalo bi privlačnog centra za arbanešku manjinu na Kosovu koja bi se u novoj situaciji lakše asimilovala ... Pitanje iseljenja Arbanasa muslimana u Tursku također bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da to sprečava."38
    Taj dotada nepoznati Andrićev spis izazvao je silno ogorčenje Albanaca, kako onih na Kosovu tako i onih u Albaniji, jer ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.“
    (str. 230.)
  16. Radovan Pavić, Velika Srbija od 1844. do 1990/91. godine.. U knjizi: Bože Čović, prir., Izvori velikosrpske agresije, »August Cesarec«, Školska knjiga, Zagreb, 1991., ISBN 86-393-0255-3, str. 151. – 201. (dio Ponovni problem sjeverne i srednje Albanije — elaborat Ive Andrića iz 1939. godine, str. 171. – 177.).
  17. Bogdan Krizman, »Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji 1939. godine« // Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, II, 1977., str. 77. – 89.
  18. Muhsin Rizvić: Muslimani u Andrićevom svijetu: http://www.muhsinrizvic.ba/sadrzaj/Muslimani_u_andricevom_svijetu_MRizvic.pdf
  19. 19,00 19,01 19,02 19,03 19,04 19,05 19,06 19,07 19,08 19,09 19,10 19,11 19,12 Radovan Vučković, »Andrić, Ivo«. U enciklopediji: Miroslav Krleža, gl. ur., Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., 1. sv. : A – Biz, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1980., str. 141. – 143.
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 20,5 Miroslav Šicel, (1983.) »Andrić, Ivo«. U leksikonu: Nikica Kolumbić, gl. ur., Hrvatski biografski leksikon, 1. sv. : A – Bi, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb. Mrježovnica: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=580
  21. 21,0 21,1 21,2 21,3 21,4 21,5 21,6 21,7 21,8 Venceslav Topalović, Memorijalni muzej Ive Andrića u Travniku, Zavičajni muzej Travnik, Travnik, 1978. (COBISS.BH), str. 26., 27., 30.
  22. 22,0 22,1 22,2 Mladen Arnautović, Nine Miljević, Milan Bajec, Ljubiša Đurić, Pero Ivačić, Božidar Kićović, Dragiša Stefanović, Dragoslav Adamović, Petar Stanišić (urednički odbor), Jugoslavija i svet: 1972., Novinsko-izdavačko preduzeće »Mladost«, Beograd, [1973.], str. 220. i 221., (COBISS.SR)
  23. 23,0 23,1 Radovan Popović, Ivo Andrić : a writer's life, prev. Karin Radovanović, Zadužbina Ive Andrića : Jugoslovenska revija, Beograd, 1989., ISBN 86-7413-036-5, (COBISS.SR), str. 46.
  24. Želimir B. Juričić, Ivo Andrić u Berlinu 1939. – 41., prev. Ivo Šoljan, Svjetlost, Sarajevo, 1989., ISBN 86-01-01524-7, str. 56.
    Wikicitati „Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posjete gosp. Neuratha Beogradu. (baron Konstantin von Neurath bio je ministar vanjskih poslova Njemačke od 1932. do 1938. — prim. autora.)“
    (str. 56.)
  25. Juričić, Želimir B. »Andrić's last Days in Diplomacy and his Role in the 1941 Evacuation of the Royal Yugoslav Consular and Diplomatic Personnel from Germany« // Zeitschrift für Balkanologie, Vol. XXI, No. 1. (1985.), str. 41. – 61., cit. sa str. 45.
  26. Popović, Ivo Andrić : a writer's life, 1989., str. 56.
  27. Popović, Ivo Andrić : a writer's life, 1989., str. 62.
  28. Stjepan Ivezić, Nobel i nobelovci, »Epoha«, Zagreb, 1965., str. 175.

Vanjske poveznice

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Ivo Andrić
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ivo Andrić
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: O priči i pričanju
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorna djela autora: Ivo Andrić
Wiktionary-logo.svg Pogledajte rječničku natuknicu Andrić u Wječniku, slobodnom rječniku.
Wikiquote-logo.svg Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivo Andrić