Ivo Kozarčanin

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivo Kozarčanin

Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 14. listopada 1911. - Zagreb 4. veljače 1941.), hrvatski pjesnik, prozaik, književni kritičar.

Ubrzo nakon rođenja seli u mađarsko mjesto Oreglak, gdje je njegov otac službovao kao željezničar. Nakon sloma Austro-Ugarske obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu u kojoj polazi pučku, a potom i trgovačku školu. Godine 1923. dolazi u Zagreb i nastavlja školovanje na građanskoj i učiteljskoj školi. 1932. upisuje Filozofski fakultet. Od 1938. urednik je kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”. Poginuo je nesretnim slučajem tako što ga je, dok je kasno navečer prolazio pored Topničke vojarne u Ilici, ustrijelio stražar.

Objavljivati je počeo vrlo rano, od 1928. godine. Tiskao je pjesme, kritike i kratku prozu u brojnim časopisima. U ranom razdoblju njegovi su radovi uglavnom namijenjeni djeci i mladeži, pa tom žanru pripadaju i dvije njegove prve knjige, zbirke novela (Mati čeka, 1934.) i pjesma (Sviram u sviralu, 1935.). Nakon izlaska tih knjiga uglavnom se posvećuje književnosti za odrasle; suradnik je uglednih književnih časopisa “Hrvatske revije” i “Savremenika”. Prevodi sa slovenskoga. U knjizi “Lirika” (1935.), kojoj je koautor s I. Dončevićem, A. Nizetićem i R. Žilićem, objavljuje ciklus pjesama “Tuga ljeta”. Tada počinje u časopisima objavljivati i pjesme koje će se 1938. pojaviti u samostalnoj zbirci “Mrtve oči”. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, vrlo je čest motiv neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije prekinute smrću. Slike pejsaža korelativne su emocionalnim stanjima lirskog subjekta. Kozarčaninova je poezija svojom erotičkom energijom, rezignacijom, ekspresivnom slikovnošću vezanom za prirodu, utjecala na pjesništvo krugovaškog naraštaja pedesetih godina.

Roman “Tuđa žena” (1937.) pisan je pod intenzivnim dojmom Krležina “Povratka Filipa Latinovicza”: fabula romana zasniva se na temi povratka u provinciju umjetnika koji se nada da će slikanjem i kontempliranjem pronaći izgubljenu unutarnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću - preosjetljivoga glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Život u provinciji postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagođenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojima se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju politički stavovi pisca.

Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata mnogo je uspješnije izveden u romanu “Sam čovjek” (1937.), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. st.: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenoga mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva i dr.).

Roman je podijeljen u dvije cjeline: prva, “Mračna mladost”, tematizira dječaštvo glavnog junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnome mjestu negdje u Posavini, prilike u njegovoj obitelji, te gimnazijsko školovanje u velikom gradu; drugi dio, “Buga plače”, vezan je za potonje razdoblje, kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Svi dogadaji ispripovijedani su iz Valentinove vizure, on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču. Provodeći svojeg junaka kroz različite društvene sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktualne političke i ekonomske prilike te eroziju moralnosti. No osnovnu vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice u kojima je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih, tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji su dijelovi romana u kojima se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama, nemogućnost realizacije intenzivna i skladna ljubavnog odnosa. Tim osobinama Kozarčanin anticipira potonju hrvatsku književnost egzistencijalističke inspiracije.

Kozarčaninove novele (zbirka Tihi putovi, 1939.) također se bave sudbinama hipersenzibilnih junaka, rastrzanih erotičkim žudnjama, neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osamljenosti i iskorijenjenosti.


Djela:

  • Mati čeka, (1934.)
  • Sviram u sviralu, (1935.)
  • Lirika, (1935.)
  • Tuga ljeta
  • Mrtve oči
  • Tuđa žena, (1937.)
  • Sam čovjek, (1937.)
  • Tihi putovi, (1939.)