Ivo Lola Ribar
| Ivo Ribar | |
 Bista Ive Lole Ribara u Iloku |
|
| Pseudonim(i) | Lolo, Lola |
|---|---|
| Rođenje | 23. travnja 1916. |
| Smrt | 27. studenoga 1943. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Portal:Životopis | |
Ivo Lola1) Ribar (Zagreb, 23. travnja 1916. - Glamočko polje, 27. studenoga 1943.), jugoslavenski i hrvatski političar, narodni heroj. Stariji je sin političara Ivana Ribara.
Sadržaj |
[uredi] Životopis
Rođen je u Zagrebu gdje provodi prve godine djetinjstva,[1] osnovnu školu pohađao je u Karlovcu i nastavio u Beogradu, a gimnaziju je završio u Beogradu. Jedno vrijeme nakon Prvog svjetskoga rata živio je i u Đakovu,[1] o čemu svjedoči i spomen-ploča u Ulici Ante Starčevića. Studirao je Pravni fakultet u Beogradu i političku ekonomiju u Ženevi. Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. vodi omladinsku komisiju CK KPJ,[1] a od 1937. je sekretar CK SKOJ-a i na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti. Kao član CK KPJ i Vrhovnog štaba sudjelovao je u organiziranju partizanskog pokreta. Bio je blizak suradnik Josipa Broza, a u listopadu 1943. određen je za šefa prve partizanske vojne misije u stožeru savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje, ali je poginuo netom prije polijetanja zrakoplova za Kairo.
[uredi] Političko djelovanje
Kroz jugoslavensku povijest, kao i u stalnom kretanju i upoznavanju s različitim nacionalnim sredinama, on je u sebi razvio jednaku ljubav za sve narode bivše Jugoslavije. Kao odličan učenik, u višim je razredima gimnazije pokazao posebnu zainteresiranost za društvene znanosti, za političku ekonomiju i politologiju čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu Kraljevine Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom, Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje beogradske gimnazije. Sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole: Nietzschea, Voltairea, Hegela — da bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina. Bila je to logična idejna evolucija slobodarski nastrojenog mladića, koji, mada iz situirane i ugledne građanske obitelji (otac Ivan jedno vrijeme je bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije), kroz paralelni studij klasika marksizma i prakse građanske politike, racionalistički prihvaća ideju socijalizma kao svoj pogled na svijet, a program avangarde radničke klase kao svoj životni cilj. Početkom školske 1934-35. godine, Lola je stigao u Pariz studirati političke znanosti, ali poslije atentata na kralja Aleksandra (po savjetu Svetozara Pribićevića) napušta Francusku. Odlazi u Ženevu, gdje uči metodiku znanstvenog rada, studira političku ekonomiju, proučava marksističku literaturu do koje u zemlji nije mogao doći, a zatim se, iste jeseni, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu.
Bilo je to vrijeme kada se na Beogradskom sveučilištu Komunistička partija i SKOJ javljaju kao važan čimbenik političkog života studenata, i kad političke akcije lijevo orijentirane mladeži u borbi za autonomiju sveučilišta i za demokratska prava južnoslavenskih naroda nailaze na sve širi odjek i podršku i van granica Jugoslavije i upravo u takvoj sredini i takvom pokretu Lola je mogao do maksimuma izraziti svoju, izvanrednom memorijom i radom formiranu erudiciju, dar govora, organizacijske sposobnosti, politički takt tribuna, a istodobno se, u zajedničkoj borbi i zajedničkim progonima, potvrditi kao humanist. Već 1935. primljen je u SKOJ i izabran za člana Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja, a 1936. primljen je u KPJ. U vrijeme kad su fašističke države od verbalnih prijetnji svjetskom miru prešle na ratne pohode (Etiopija) i otvorene oružane intervencije u Španjolskoj, Lola je bio gotovo redoviti predstavnik jugoslavenske omladine (SKOJ-a) na svim značajnijim svjetskim kongresima mladih (Ženeva, Bruxelles, Pariz) i svojim je načelima i ugledom znatno utjecao da već afirmiran pokret mladih u Jugoslaviji dobije i međunarodno priznanje, koje se ogledalo u činjenici što su jugoslavenski prijedlozi rezolucija usvajani kao zvanični dokumenti tih skupova. Kad je Josip Broz 1937. godine, postao generalni sekretar KPJ, on Lolu postavlja na čelo Centralne izvršne komisije pri Centralnom komitetu KPJ (koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a), i povjerava mu oživljavanje svojih ideja o omladinskom pokretu. Prema tim idejama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936. godine, iz osnova reorganizirati i pretvoriti ga u glavnu pokretačku snagu naprednog, svejugoslavenskog pokreta mladih. Lola je postao jedan od najbližih Brozovih suradnika i sve njegove načelne stavove s uspjehom je provodio u revolucionarnu praksu. Najveća je njegova zasluga da je SKOJ od idejno-pacifističkog pokreta često vrlo nerealnih zahtjeva postao glavna antifašistička snaga mladih u Kraljevini Jugoslaviji. Najjača mjesna organizacija u to vrijeme bila je zagrebačka organizavija SKOJ-a.[2]
Osim toga Lola je bio i organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i novina ("Student", "Mladost"), suradnik partijskih organa ("Proleter"), pisac letaka, proglasa, tekstova — te i pored svog političkog angažmana odličan student. Godine 1939. je diplomirao, a 1940. upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta. Uoči rata, kurs Centralnog komiteta KPJ na pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije, i posebna se pozornost posvećuje učvršćivanju suradnje i usklađivanju akcija napredno orijentirane studentske mladeži svih jugoslavenskih sveučilišta. SKOJ, koji je poslije prvog svjetskog rata izložen stalnim udarcima često dolazio na periferiju političkih tijekova (slučaj pogibije 7 sekretara SKOJ-a), sada je najvažniji čimbenik u okupljanju mladih političkih snaga u Kraljevini Jugoslaviji, i prvi put u svojoj povijesti broji više od 10.000 aktivnih članova. Ni surovi režim u bilećkom koncentracijskom logoru, u koji je interniran 1940., nije slomio Lolin revolucionarni duh; samo mu je ojačavao vjeru u opravdanost revolucionarnih ciljeva kojima je se posvetio. Sada već istaknuti omladinski i partijski vođa, poslije izlaska iz Bileće Lola, prema Brozovim uputama, organizira VI. zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovo izabran za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a,[1] kao i za delegata na V. zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnog komiteta KPJ. Lolin izvještaj na V. zemaljskoj konferenciji ("KPJ i pitanje rada među omladinom"[1]), kao i rezolucija VI. zemaljske konferencije SKOJ-a kojoj je on idejni tvorac, bili su rezime cjelokupnog prijeđenog puta same organizacije i posljednji poziv članovima da se pripreme za predstojeće događaje.
[uredi] Okupacija Jugoslavije i sudjelovanje u NOB-u
Poslije sloma te okupacije Jugoslavije, Lola preuzima najodgovornije dužnosti u pripremama za ustanak. U svibnju sudjeluje na Majskom savjetovanju KPJ-a u Zagrebu, rukovodi sastankom Centralnog komiteta SKOJ-a krajem lipnja u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su nakon povijesne sjednice 4. srpnja 1941. u Beogradu narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu i ustanak. U srpnju i kolovozu 1941., Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu, a u rujnu iste godine prelazi na slobodnu teritoriju, u Užice. Iste godine 26. rujna sudjeluje na vojnom savjetovanju u Stolicama, gdje je, uz ostalo, odlučeno da se u svim krajevima Jugoslavije formiraju štabovi (stožeri) partizanske borbe, a da se Glavni štab preimenuje u Vrhovni štab. Jedan od članova Vrhovnog štaba bio je i Lola. Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkog pokreta putuje po svim krajevima okupirane Jugoslavije. Kao osobni izaslanik Tita, na specijalnim misijama nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb, gdje sa Edvardom Kardeljom radi na organiziranju NOP-a u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.[1]
I pored svih tih obveza koje mu je nametalo članstvo u CK KPJ i Vrhovnom štabu, Lola i sada najviše vremena posvećuje radu sa mladima. On je pokretač i glavni urednik "Omladinske borbe" i istodobno član uredničkog kolegija partizanskih novina "Borbe"; ovi listovi izlaze već 1941. godine u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupili svi projugoslavenski i antifašistički raspoloženi mladi ljudi, Lola daje i organizacijski temelj. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima zemlje dobijali različite nazive, stvara se, krajem 1942., na I. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Kroz USAOJ je stotine tisuća mladih pristupilo narodnooslobodilačkom pokretu, i time je Lolina zasluga u širenju narodnooslobodilačke borbe neprocjenjiva.
[uredi] Pogibija
U trenutku kada se spremao poletjeti zrakoplovom u Kairo, kao prvi izvanredni i opunomoćeni predstavnik Vrhovnog štaba i Tita, odnosno nove Jugoslavije, poginuo je na Glamočkom polju pogođen bombom iz neprijateljskog aviona neposredno prije polijetanja, 27. studenoga 1943. godine.[1] Poslije pogibije sahranjen je na Glamočkom polju, a 27. ožujka 1948. godine, njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu. U Glamočkom polju sagrađen mu je memorijalni muzej koji je danas u zapuštenom stanju. Narodnim herojem proglašen je 18. studenog 1944. godine.
Čitava Lolina obitelj sudjelovala je u narodnooslobodilačkoj borbi. Otac Ivan je bio predsjednik AVNOJ-a; mlađi brat Jurica poginuo je u listopadu 1943. kod Kolašina; majka Tonica ubijena je u srpnju 1944. godine u srijemskom selu Kupinovu; sestra po majci Božena i djevojka Sloboda bile su zatvorene u logoru na Banjici u Beogradu.
[uredi] Ostalo
Karlovačka tvornica Lola Ribar d.d., proizvođač sanitetskog materijala i proizvoda od pamuka nosi njegovo ime od 1946. godine.
[uredi] Napomena
- 1) Majka mu je dala nadimak Lolo.
- "Mladi Ribar, kome je majka Tonica (Antonija) nakon završetka prvog svjetäkog rata, kad su živjeli u Đakovu, dala nadimak Lolo (a ne Lola), kao mladić u to doba postaje zapaženi akter jugoslavenskog komunističkog pokreta."[1]
[uredi] Literatura
- Narodni heroji Jugoslavije, "Mladost" Beograd, 1975.
- Opća enciklopedija Hrvatskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1980.
- Mala enciklopedija "Prosveta", Beograd, 1978.
