Ivo Lozica
| Ivo Lozica | |
 Ivan Lozica | |
| Rođenje | 10. lipnja 1910. |
|---|---|
| Smrt | 27. ožujka 1943. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vrsta umjetnosti | kiparstvo |
| Praksa | Korčula, Zagreb, Pariz, Split |
| Utjecali | Frano Kršinić, Ivan Meštrović, Robert Frangeš-Mihanović |
| Poznata djela | Pržinar, Poslije kupanja, Proljeće, Ženski torzo |
| Portal o životopisima | |
Ivo Lozica (Lumbarda, 10. lipnja 1910. – Lumbarda, 27. ožujka 1943.), bio je hrvatski kipar.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Ivo Lozica rođen je 10. lipnja 1910. godine u Lumbardi, prvi sin u obitelji Anice i Antuna Lozica Barbareško. Kamenoklesarsku školu izučio u Korčuli (1923. – 1925.). Na preporuku svog mentora, kipara Frana Kršinića, 1926. godine kao prvi u klasi akademije, sa šesnaest godina primljen je u klasu Ivana Meštrovića na Likovnu akademiju u Zagrebu.[2] Radio je u kamenu, bronci, mramoru, sadri, drvo i terakoti, a najbolja je djela ostvario u kamenu s posebnim osjećajem za harmoniju i ljepotu oblika. Radio je ekspresivne likove težaka, ribara i aktove naglašene voluminoznosti.[3]
Usavršavao se u Parizu i kod Ivana Meštrovića. Godine 1931. dobio je francusku stipendiju te je poslije toga u Parizu specijalizirao na Sorboni.[4] Nakon godine dana specijalizacije po povratku u Meštrovićevu atelijeru u Splitu klesao je karijatide za njegov Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu (1935. – 1938.). U Zagrebu postao je docent, a kasnije i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1938. – 1942.).[5]
Kipar Frano Kršinić bio je često u društvu svojega mladog učenika. Lozica je jednom prilikom napisao:
»Frano i ja, stalno sanjamo da smo u Lumbardi. Čini mi se da bismo oba bili sretni kada bismo mogli ribu loviti kao što smo negda činili.«Ivo Lozica izradio je brojne skulpture koje imaju istaknuto mjesto u novijem hrvatskom kiparstvu. Tu su i aktovi Poslije kupanja, Proljeće i Ženski torzo. Na posljednjim skulpturama odmaknuo se od krutog realističkog oblikovanja i naglašavanja pojedinosti, te prelazi u cjelovito obuhvaćanje oblika. U mramornom Ženskom torzu, koji je izradio pred kraj života, čistoćom oblika i blagim prijelazima potpuno se približio modernom shvaćanju kiparske forme.[7]
U proljeće 1943. talijanski fašisti uhitili su ga ispred kuće u Lumbardi. Kasnije je zamoljen mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Čule da, zbog poznavanja talijanskog jezika, uputi pismo talijanskoj upravi kako bi se spasio Lozicin život. Čule je molbu napisao i poslao, ali je intervencija zakasnila.[8] Strijeljan je 27. ožujka 1943. godine.[5]
Izabrana djela[uredi | uredi kôd]
- Pržinar
- Žena s mijehom
- Poslije kupanja
- Proljeće
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Ivan Markešić, Nadgrobni spomenici - vjerni pokazatelji hrvatskoga religijskog, narodnosnog i ideolosko-političkog identiteta Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. veljače 2021. (Wayback Machine), str. 15., u: Zbornik radova sa Znanstevnog skupa Hrvatski identitet, Zagreb, Matica hrvatska / Horvat, Romana (ur.). Zagreb : Matica hrvatska, 2010. Str. 233-254., hrstud.unizg.hr, (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
- ↑ Ivan Lozica, korcula.net, (pristupljeno 29. ožujka 2013.)
- ↑ Lozica, Ivan, enciklopedija.lzmk.hr, (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
- ↑ Ubijen Ivan Lozica Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. ožujka 2018. (Wayback Machine), vijesti.hrt.hr, 27. ožujka 2015., (pristupljeno 27. ožujka 2018.)
- ↑ a b Lozica, Ivan, enciklopedija.hr, (pristupljeno 27. ožujka 2018.)
- ↑ Ivo Milat, 28/03/2010 Lumbarda Spomen na pok. Ivana Lozicu, str. 55, Korcula.NET - Vijesti 2010., (pristupljeno 27. ožujka 2018.)
- ↑ Na današnji dan, hrt.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org, 21. svibnja 2008.), (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
- ↑ Goluža 1991, str. 310.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Goluža, Božo. 1991. Biskup Čule u uspomenama svećenika i vjernika hercegovačkih biskupija. Luburić, Ante; Perić, Ratko (ur.). Za Kraljevstvo Božje - Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule. Biskupski ordinarijat Mostar. Mostar.