Ivo Senjanin

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ivo Senjanin (? - Karlovac, 20. srpnja 1612.) bio je hrvatski narodni junak. Kao uskok i hajduk proslavio se brojnim vojnim podvizima protiv Osmanlija. Od njega su podjednako strahovali i Mlečani i Austrijanci.[1] Zbog manjeg broja povijesnih izvora, puno onoga što je poznato o njemu danas se uglavnom pripisuje legendama, a pojedinosti njegova života i određena postignuća i srednjovjekovnom romantizmu.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Ivo Senjanin, rođen kao Ivan Vlatković,[3] krajem 16. stoljeća bio je zapovjednik skupine hajduka, s kojom se borio protiv Osmanlija između ostalog u Albaniji, Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Dana 7. travnja 1596. godine sudjelovao je u oslobađanju Klisa od Osmanlija. Otac mu je bio imena Novak, pa otuda zapisi Novaković ili Novaković-Vlatković. Majka mu je bila od Domazetovića. Ivan je imao dva brata, također uskoka, starijeg Jurja i mlađeg Mihu. Spomenuto je i da imao sina (ne spominje mu se ime) i kćer Matiju.[4]

Sudjelovao je 1571. godine u Bitci kod Lepanta, bitkama u Cipru, Egiptu, Peloponezu, u Bitci kod Siska i u bitkama kod Petrinje. Kasnije je postao uskok.

Sudjelovao je u tzv. Dugom ratu (1593.−1606.) između Habsburgovaca i Osmanlija, iz kojeg je izišao kao nadvojvoda[5]

Između 1602. i 1608. godine Ivo Senjanin-Vlatković neosporni je gospodar jadranskih voda vraćajući Mlečanima milo za drago. Latinski ga izvori nazivaju »Uscocchorum dux«[6] (vojvoda uskoka), njemački »Hauptman Khermbatom«.

Zbog promjena političkih odnosa između Mlečana i Osmanlija, Venecijanci su tražili Senjaninovu glavu. Nakon što je u studenome 1606. godine sklopljen mir između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva postalo je zabranjeno provaljivati na turska područja. Zbog stradanja osmanskih podanika u sukobu s Turcima, protiv Ive Senjanina je kao prilog sređivanju državnih odnosa Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva provedena istraga. Nakon što je istragom utvrđeno da je oduzeo nešto opskrbe (žito) senjskom upravitelju, okrivljeni Ivo Senjanin osuđen je na smrt,[7] odsijecanjem glave "jer tako hoće Bog i carska pravda"[8].

"U žalbi na tu osudu Ivan Vlatković kaže za sebe da je "siromašni hrvatski ratnik", koji je "od svoje mladosti u raznim zgodama služio nadvojvodi", pa s ponosom i pravednom gorčinom poručuje tom istom nadvojvodi "jadno je što mi se za svu tu moju vjernost plaća tako da gubim život" (Radoslav Lopašić: Spomenici hrvatske krajine, Zagreb, 1884., I., st. 35-39, 370)."[9]

Pogubljen je mačem 20. srpnja 1612. godine,[10] u Karlovcu. Pomilovan je nakon pogubljenja.[11]

Legende[uredi VE | uredi]

Do danas su sačuvane brojne narodne pjesme u čast Ive Senjanina i njegovog hajdučkog i uskočkog junaštva.[12]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, prir. Bruno Bušić, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977., ISBN 3-88308-001-2, str. 5.
  2. Koljević, Svetozar, The Epic in the Making. Clarendon Press, 1980.
  3. Kozličić, Mithad. Hrvatsko brodovlje. Književni krug, 1993.
  4. Anđelko Mijatović - Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti (str. 84.)
  5. Anđelko Mijatović, Neki poznatiji Senjani uznici (str. 264.)
  6. Josip Horvat - IVO SENJANIN USCOCCHORUM DUX. (str. 128.)
  7. Izlaganje Mate Kovačevića, Hakave
  8. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, prir. Bruno Bušić, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977., ISBN 3-88308-001-2, str. 5.-6.
  9. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, prir. Bruno Bušić, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977., ISBN 3-88308-001-2, str. 6.
  10. Anđelko Mijatović, Neki poznatiji Senjani uznici (str. 264.)
  11. Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnost
  12. The Death of Ivo of Senj

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]