Ivo de Giulli
Dr Ivo de Giulli (Dubrovnik, 1876. – Dubrovnik, 1957.) je bio hrvatski[1] političar, diplomat, pravnik i javni radnik.[2] Po struci je bio odvjetnik.
Bio je gradskim vijećnikom u Dubrovniku.[3]
Uređivao je i izdavao list Crvenu Hrvatsku od 1905. do 1907. godine. List se tiskao u tiskari njegove obitelji u Dubrovniku od ožujka 1906. godine.[4]
Bio je značajnim dioničarom Hrvatske vjeresijske banke, moćnog predstavnika hrvatskog kapitala, jer je ta banka smjela osnivati podružnice diljem Austro-Ugarske. Ista je banka bila gospodarskim osloncem Samostalna organizacija Hrvatske stranke.[5]
Zbog članstva u tom odboru, austrijske su sudske vlasti naredile uzapćenje njegove cjelokupne pokretnei nepokretne imovine, kao i Anti Trumbiću i Juliju Gazzariju iz Šibenika, zbog "veleizdaje".[6] Za vrijeme 1. svjetskog rata bio je članom Jugoslavenskog odbora,[7] čijeg je pariškog ureda bio šef.[8] 1916. je uručio francuskom ministarstvu vanjskih poslova memorandum o hrvatskom pitanju; istovremeno pred Pašićem branio Supila, za razliku od srpskih predstavnika u Odboru.[9] Naime, jedino se de Giulli slagao sa Supilom koji je još 1915. razgovarajući sa srbijanskim dužnosnicima rekao da Hrvati moraju znati u kakvu državnu zajednicu ulazu, drugim riječima da unutrašnje uređenje buduće Jugoslavije treba biti riješeno prije konačnog ujedinjenja.[10]
Smatrao je bitnim ravnopravnost vjera u budućoj državi, pa je stoga smatrao potrebnim da Kraljevina Srbija treba pokazati pred zajednicom europskih naroda ozbiljnu namjeru kojom bi promijenio pravoslavlju status povlaštene vjere u državi Srbiji, jer joj je ondje ustavom bio osiguran položaj državne vjere.
Potpisnikom je varšavske konvencije o unifikaciji određenih relativnih pravila međunarodnog zračnog prometa od 12. listopada 1929. [11][12]
U Kraljevini Jugoslaviji bio je generalnim konzulom u Jeruzalemu. Nakon što je taj konzulat otvoren 31. prosinca 1936. godine, de Giulli je ukazom od 30. travnja 1937. postao generalnim konzulom, a dužnost je počeo obnašati 29. studenoga 1937. godine. Održavao je veze s kolonijom Židova koji su iselili s područja Kraljevine Jugoslavije u Palestinu nakon 1. svjetskog rata. Pratio je bit i probleme arapsko-židovskih odnosa.[13]
Napisao je djelo:
- La vie maritime des Yugoslaves et leur marine marchande, 1918.[14]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Archive.org The Southern Slav's Appeal.
- ↑ Google Knjige Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad Jugoslavenske akademije u Dubrovniku, Svesci 13-14, 1976.
- ↑ Google Knjige Jugoslavenski program: Spomenice jugoslavenskoga odbora u Londonu o jugoslavenskom pitanju predane francuskoj i britanskoj vladi g. 1915 i g. 1916. Izdao Odbor Narodnoga Vijeća SHS. za okupirane krajeve u Zagrebu, 1919.
- ↑ Google Knjige Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad Jugoslavenske akademije u Dubrovniku, 1976.
- ↑ Anali Dubrovnik 36 (1998.) Pero Depolo: Političke struje u Dubrovniku i aneksija Bosne i Hercegovine (I. dio)
- ↑ Google Knjige Mogućnosti, opseg 20,Izd. 5-10, 1973.
- ↑ LZMK Jugoslavenski odbor
- ↑ Google Knjige Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 1966.
- ↑ Google Knjige Journal of Croatian studies , Opseg 38, 1997.
- ↑ Tereza Ganza Aras: Frano Supilo u svjetlu najnovijih istraživanja (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 30. prosinca 2011. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Presidência da República D20704
- ↑ Google Knjige[neaktivna poveznica]
- ↑ Jewish Community of Bosnia and Herzegovina Židovi u diplomatskim arhivima Kraljevine Jugoslavije (bošnjački)
- ↑ Google Knjige