Jean Bodin
Jean Bodin (Angers, 1530. - Laon, 1596.), poznati je francuski pravnik, politički mislilac, filozof, povjesničar i ekonomist.
Sadržaj |
Životopis [uredi]
Rodio se u blizini Angersa u obitelji bogatog majstora krojača Guillaumea Bodina i Catherine Dutertre. Školovao se u rodnom gradu, a potom je postao redovnik i živio u karmelićanskom samostanu Notre-Dames-des-Carmes. Godine 1545. otišao je studirati dvije godine u Pariz, a od 1550. godine studirao je pravo u Toulouseu.[1] Krajem studija preveo je s grčkog na latinski jezik djelo Opijana (Oppiani De venatione, 1555.) pod patronatom angerskog biskupa.
Godine 1560. vratio se u Parizu i pristupio parlamentu kao kraljev savjetnik. Tijekom vjerskog sukoba u Francuskoj, Bodin je ostao vjeran katoličanstvu. Godine 1570. postao je nadzornik šuma u Normandiji, što je potaklo njegov sukob s kraljem Karlom IX., jer je Bodin tvrdio da je kralj samo korisnik šuma, dok one zapravo pripadaju narodu.[2] Unatoč tome, Bodin je zadržao visoke društvene pozicije, pa je 1573. dočekao poljsko veleposlanstvo koje je kraljevom mlađem bratu Henriku, ponudilo poljsku krunu.
Rad i djelo [uredi]
Bodin je 1566. napisao djelo Metode za lako razumijevanje povijesti (Methodus ad facilem historiarum cognitionem). U tom djelu razvio je teoriju univerzalnog povijesnog znanja, zaključivši da povijesno i pravno znanje omogućuje bolju upravu i vladavinu države.[3]
Sa stajališta sociologije prava, njegovo je najpoznatije djelo Republika (Les Six livres de la République) napisano 1576. u šest tomova, koje sadržava ukupnu pravnu i političku misao renesansne Francuske.[4] Kao realistički renesansni mislilac, Bodin je, u socijalno-političkoj pravnoj misli ostao poznat kao jedan od prvih tvoraca i utemeljitelja teorije suvereniteta.
Suverenitet, suverenost, za Bodina je određujući pojam za državu i državni ustav. Ius maiestatis za Bodina znači apslolutnost, jedinstvo i neprenostivnost vlasti. Um i autoritet čine najautoritativnije principe državnog života, a vlast i vladari odgovorni su za dobrobit ljudi i naroda, ne samo pred pozitivnim, ustavno-pravnim, već i pred prirodno-pravnim zakonom. Zalagao se za princip tolerancije između narodnih i religijskih skupina, a po vlastitom uvjerenju, bio je deist, odnosno pristalica deizma.
Godine 1581. napisao je De la démonomanie des sorciers u kojem upozorava na postojanje demonskih sila koje navode ljude na odbacivanje vjerovanja u istinito postojanje magije i vještica koje služe Sotoni. Njegova tvrdnja je, dakle, da je napuisao to djelo kako bi upozorio ljude na djelovanje vraga i odvratio ih od služenja njemu i naglasio kako ne postoji gori zločin od toga koji zavrjeđuje najtežu kaznu.[5]
Djela [uredi]
- Oppiani De venatione, Libri IIII, J. Bodino Andegavensi interprete, Paris, apud Michaëlem Vascosanum, 1555.
- Methodus ad facilem historiarum cognitionem, 1566.
- Les Six livres de la République, 1576.
- Juris universi distributio, 1578.
- De la démonomanie des sorciers, 1581.
- Universae naturae theatrum, in quo rerum omnium effectrices causae et fines quinque libris discutiuntur, Lugduni, apud Jacobum Roussin, 1596.
- Colloquium Heptaplomeres de rerum sublimium arcanis abditis, 1683.
