Jevgenij Onjegin (roman)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jevgenij Onjegin
Eugene Onegin book edition.jpg
Naslovnica prvog potpunog izdanja
Naziv izvornika Евгений Онегин
Autor Aleksandar Sergejevič Puškin
Država Rusko Carstvo
Jezik ruski
Vrsta djela roman u stihovima
Datum (godina)
izdanja
1825.- 1837.
Vrijeme (mjesto)
nastanka
1823.- 1831.
Glavni lik(ovi) Jevgenij Onjegin

"Jevgenij Onjegin" (rus. "Евге́ний Оне́гин", starorus. "Евгеній Онѣгинъ") - roman u stihovima Aleksandra Sergejeviča Puškina, kojeg je pisao od 1823. do 1831.; jedno od najznačajnijih djela ruske književnosti. P.I. Čajkovski je prema motivima romana napisao istoimenu operu. Postoji cijeli niz ekranizacija, romana i opera, a također i parodija pojedinih dijelova romana ili njegove rime (tzv. onjeginske strofe).

Povijest nastanka djela[uredi VE | uredi]

Puškin je radio na romanu više od sedam godina. Roman je bio, riječima pjesnika, "plod [...] razuma hladnih opazaka i srca bolnih pripomena". Rad na njemu je Puškin nazivao pothvatom - iz sveg svojeg stvaralaštva samo je Borisa Godunova nazvao istom riječi. U djelu je, na pozadini slika iz ruskog života, prikazana dramatična sudbina najboljih pripadnika plemićke inteligencije.

Puškin je započeo rad na Onjeginu u svibnju 1823. u Kišinjevu, u progonstvu. Autor se odrekao romantizma kao glavne stvaralačke metode i započeo pisati realistični roman u stihovima, iako je u prvim poglavljima vidljiv utjecaj romantizma. Prvobitno se činilo da će roman imati devet poglavlja, na kasnije je Puškin preradio njegovu strukturu i ostavio ih samo osam. Izostavio je iz osnovnog teksta poglavlje Putovanje Onjegina i ostavio ga kao prilog. Također je morao izostaviti jedno cijelo poglavlje u kojem opisuje Onjegina kako promatra vojna naselja blizu odeškog pristaništa, za čime slijede opažanja i prosuđivanja, u nekim dijelovima i u oštrom tonu. Puškin je uništio to poglavlje zbog izrazito revolucionarnog stava koji ga je mogao dovesti do uhićenja[1].

Roman je izlazio u nastavcima, a izlazak svakog poglavlja predstavljao je veliki događaj u ruskoj književnosti tog vremena. Prvo poglavlje je bilo objavljeno 1825. Roman je bio dovršen 1831., a u potpunosti objavljen 1833. Obuhvaća događaje od 1819. do 1825.: od vojnih pohoda nakon poraza Napoleona do pobune dekabrista. To su bile godine u kojima se razvijalo rusko društvo, vrijeme vladavine Aleksandra I. Siže romana je jednostavan, u njegovom je središtu ljubavna priča. U cjelini su se u romanu odrazili događaju prve četvrtine 19. stoljeća, što znači da se vrijeme nastanka i vrijeme radnje romana otprilike poklapaju.

Aleksandar Puškin je stvorio roman u stihovima koji nalikuje poemi lorda Byrona, Don Juan. Definiravši roman kao "poglavljâ šaren sklop", Puškin izdvaja jednu od osobina djela: roman je kao "prekinut" u vremenu (svako poglavlje može postati zadnjim, ali može imati i nastavak), time svraćajući pažnju čitatelja na samostalnost i cjelovitost svakog poglavlja. Roman se smatra enciklopedijom ruskog života 1820-ih, budući da širina obuhvaćenih tema, detaljno opisana svakodnevica, mnogo sižejnih linija, temeljitost opisa karaktera likova i danas vjerodostojno prikazuju čitateljima osobitosti života te epohe. Upravo je to dalo osnovu V. Bjelinskom da u svojem članku Jevgenij Onjegin zaključi[2]:"'Onjegina' se može nazvati enciklopedijom ruskog života i u najvećoj mjeri narodnim djelom."

Iz romana, kao i iz enciklopedije, može se doznati sve o epohi: o tome kako su se odijevali, što je bilo u modi, što su ljudi najviše cijenili, o čemu su razgovarali, čime su se zanimali. Kratko, no dovoljno jasno, autor je prikazao selo, gospodsku Moskvu, svjetski Sankt Peterburg, sredinu u kojoj žive glavni junaci njegovog romana - Tatjana Larina i Jevgenij Onjegin.

Siže[uredi VE | uredi]

J.P. Samokiš-Sudkovskaja: Jevgenij Onjegin (1908.)

Roman započinje jadikovanjem mladog plemića Jevgenija Onjegina povodom agonije njegovog strica, zbog kojeg je morao otići iz Peterburga na selo i oprostiti se s njime. Na taj način autor posvećuje prvo poglavlje podrijetlu, obitelji, životu svojeg glavnog junaka do primanja obavijesti o bolesti rođaka. Pripovjedač je bezimeni autor koji se predstavlja kao Onjeginov dobar prijatelj.

Jevgenij se rodio "u zavičaju uz Nevu", tj. u Petrogradu, u ne baš uspješnoj plemićkoj obitelji:

Na kraju službe "čast i hvala"
otac mu dobi: živ na vjeru,
godišnje davao tri bala,
pa spiskao i zadnju zeru.

Onjegin je primjereno i odgojen - prvo je imao guvernantu Madame, zatim odgojitelja Francuza, koji ga nije gnjavio "strogim moralom". Puškin naglašava da su obrazovanje i odgoj Jevgenija bili tipični za čovjeka njegove sredine (plemića kojim su se od djetinjstva bavili strani učitelji).

Onjeginov život u Petrogradu je obilovao ljubavnim spletkama i svjetskim razbibrigama, što ga je naposljetku i dovelo do depresije. On odlazi stricu na selo. Po dolasku dozna da je stric umro, a on postao njegov nasljednik. On se nastani na imanju, no i tu ga muči depresija.

Susjed Onjegina je osamnaestogodišnji Vladimir Lenski, pjesnik-romantičar koji se nedavno vratio iz Njemačke. Mladići se sprijatelje. Lenski je zaljubljen u Olgu Larinu, kći veleposjednika. Vesela Olga nije nimalo nalik svojoj sestri, uvijek zamišljenoj Tatjani. Olga je izvana lijepa, ali Onjeginu nije zanimljiva:

"Zar ti ljubiš onu manju?" -
"I?" - "Ja bih izabrao Tanju,
da pisac sam, ko ti, poema.
Olgin lik života nema. [...]"

Susrevši Onjegina, Tatjana se zaljubi u njega i napiše mu pismo. Međutim, Onjegin ju odbije: on ne želi miran obiteljski život. Lenski i Onjegin su pozvani k obitelji Larina povodom proslave Tatjaninog imendana. Onjegin se ne veseli pozivu, ali Lenski ga nagovori da odu, obećavši mu da neće biti nikoga od susjeda. No, došavši na proslavi, Onjegin otkrije "gozbu bujnu", što ga ozbiljno naljuti.

[…] nadu se, obuze ga jed,
zakle se Lenskoga ražestit,
osvetu kako treba splesti.

I. Repin: Dvoboj Onjegina i Lenskog (1899.)

Za vijeme objeda kod Larina, Onjegin, da izazove ljubomoru Lenskog, iznenada se počne udvarati Olgi. Lenski ga izazove na dvoboj koji završi njegovom pogibijom, a Onjegin napusti imanje.

Nakon tri godine Onjegin se pojavi u Moskvi i susretne Tatjanu. Ona je sada važna svjetska dama, supruga generala. Onjegin se zaljubi u nju i pokuša ju osvojiti, ali ona sada odbaci njega. Tatjana mu prizna da je i dalje zaljubljena u njega, ali da je dužna ostati vjerna mužu.

"[...] Ja ljubim vas (a što da glumim?),
al drugome ja pripadam,
vjerna ću bit dok za se znam."

Na tome roman završi. Autor ostavlja obeshrabrenog Jevgenija i s nekoliko se replika oprosti s čitateljima i sa svojim višegodišnjim trudom.

Sižejne linije[uredi VE | uredi]

J.P. Samokiš-Sudkovskaja: Tatjana (1899.)
  • Onjegin i Tatjana. Epizode:
    • poznanstvo s Tatjanom,
    • Tatjanin razgovor s njanjom,
    • pismo Tatjane Onjeginu,
    • razgovor u vrtu;
    • Tatjanin san. Imendan,
    • posjet u domu Onjegina,
    • odlazak u Moskvu,
    • susret na balu u Petrogradu nakon 3 godine,
    • pismo Onjegina Tatjani (objašnjenje),
    • večer kod Tatjane.
  • Onjegin i Lenski. Epizode:
    • poznanstvo na selu,
    • razgovor nakon večere kod Larinih,
    • posjet Lenskog u domu Onjegina,
    • imendan Tatjane,
    • dvoboj (pogibija Lenskog).

Likovi[uredi VE | uredi]

Upravo zato što glavni junaci JO nisu imali prave prototipove u životu, osobito su lako postali psihološki predlošci za suvremenike: uspoređivanje sebe ili svojih bliskih s junacima romana postalo je sredstvo za objašnjavanje svojeg i njihovih karaktera."[3]

  • Jevgenij Onjegin. Jedan od mogućih prototipova je Petar Jakovljevič Čaadajev, ruski filozof i publicist, kojeg je Puškin sam naveo u prvom poglavlju, i čiji život podsjeća na Onjeginov. Na oblikovanje lika Onjegina je snažno utjecao lord Byron i njegovi "bajronovski junaci", Don Juan i Childe Harold, koje Puškin često spominje. "U liku Onjegina mogu se pronaći deseci sličnosti s različitim suvremenicima pjesnika - od praznoglavih svjetskih poznanika do osoba značajnih za Puškina kao što su Čaadajev ili Aleksandar Rajevski. Isto se mora reći i o Tatjani."[3]
  • Tatjana Larina. Prototip i primjer za nebrojene junakinje u djelima mnogih ruskih pisaca, "nacionalni tip" ruske žene, strastvene i čestite, sanjalačke i iskrene, pouzdane družice i heroine[4].
  • Olga Larina, Tatjanina mlađa sestra. Tipična junakinja popularnih romana - izvana lijepa, ali iznutra isprazna.
  • Vladimir Lenski. "Energično zbliženje Lenskog i Kjuhelbekera, zahvaljujući Juriju Tinjanovom (Puškin i njegovi suvremenici, str. 233-294), najbolje uvjerava u to dа pokušaji da se pjesniku-romantičaru u JO prida neki zajednički i jednoznačni prototip ne dovode do uvjerljivih rezultata."[3]
  • Tatjanina njanja. Pretpostavlja se da je njezin prototip Puškinova dadilja, Arina Rodionovna. [5]
  • Zarecki. Sekundant, smatra se da je kao prototip uzet Fjodor Tolstoj-Amerikanac[6]
  • Muž Tatjane Larine (Poznat samo kao "važni general".)
  • Autor djela - sam Puškin. Stalno se upleće u tijek pripovijedanja, podsjeća na sebe ("[...] al Sjever meni čini zlo."), druži se s Onjeginom ("Odbaciv svjetskog reda breme, odstupih od taštine i ja, i s njim se združih u to vrijeme, osoba njegova mi prija: [...]"), u svojim lirskim digresijama dijeli s čitateljima svoja razmišljanja o najrazličitijim životnim pitanjima, iznosi svoj pogled na svijet. Autor na nekim mjestima narušava tijek pripovijedanja i uvodi u tekst metatekstualne elemente ("[...] čitatelj čeka rimu ruža, na, uhvati je brže bolje!"). Puškin je čak nacrtao sebe pored Onjegina na obali Neve, te je htio staviti taj i niz drugih crteža kao ilustracije za roman u stihovima, ali nije uspio naći zajednički jezik s izdavačima Nevskog almanaha. Sam Puškin je na to reagirao s nekoliko ironičnih epigrama. [7]
  • Autorova muza, "sestrična" Tatjane Larine.

U romanu se također spominju otac (Dmitrij Larin) i majka (Praskovja) Tatjane i Olge; "kneginjica Alina" - moskovska sestrična majke sestara Larina; stric Onjegina; niz komičnih likova provincijalnih vlastelina (Gvozdin, Fljanov, "sjedoglav par, Skotininovi", "pretil Pustjakov" i dr.); petrogradski i moskovski svijet.

Likovi vlastelina u osnovi su književnog podrijetla. Npr. Skotinini upućuju na komediju Denisa Fonvizina Nedorasli, Bujanov je junak poeme Opasni susjed (1810.-1811.) Vasilija Ljvoviča Puškina. "Među gostima su se još nalazili 'Kirin važni', 'Lazorkina - živahna udovica' ('četrdesetogodišnja koketa'); 'debelog Pustjakova' je zamijenio 'debeli Tumakov', Pustjakov je nazvan 'mršavim', a Petuškov je umirovljeni pisar'."[8].

Osobitosti romana[uredi VE | uredi]

Puškin je za roman osmislio posebnu strofu koja je kasnije nazvana "onjeginskom strofom". Svaka strofa se sastoji od 14 stihova četverostopnog jamba[9].

Prva četiri stiha imaju ukrštenu rimu, stihovi od petog do osmog - parnu, stihovi od devetog do dvanaestog su povezani obgrljenom rimom. Preostala dva stiha se rimuju međusobno. Izmenjivanje rima: AbAb CCdd EffE gg (velikim slovima je označena ženska rima, a malim slovima muška rima).

Prijevodi romana[uredi VE | uredi]

Prijevodi romana na hrvatski jezik[uredi VE | uredi]

  • 1881. Evgenij Onjegin: roman u stihovima, prev. Ivan Trnski, Zabavna knjižnica Matice hrvatske, Zagreb, sv. 19
  • 1965. Jevgenij Onjegin: roman u stihovima, prev. Tomislav Prpić, Zora, Olimp : najslavniji svjetski stihovi, Matica hrvatska, Zagreb
  • 1980. Jevgenij Onjegin: roman u stihovima, prev. Tomislav Prpić, Biblioteka Vijenac, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, knj. 2
  • 1987. Evgenij Onjegin: roman u stihovima, prev. Ivan Slamnig, Biblioteka Zlatno slovo, Mladost, Zagreb, ISBN 8605000945
  • 1991. Evgenij Onjegin, prev. Ivan Slamnig, Biblioteka Dobra knjiga, Školska knjiga, Zagreb, ISBN 8603001405
  • 1996. Evgenij Onjegin, prev. Ivan Slamnig, Moja knjiga, Školska knjiga, Zagreb, ISBN 9530603347
  • 2005. Evgenij Onjegin, prev. Ivan Slamnig, Biblioteka Jutarnjeg lista, Najveća djela (18), Globus media, Zagreb, ISBN 9537160866

Utjecaj[uredi VE | uredi]

U književnosti[uredi VE | uredi]

Tip "suvišnog čovjeka", kojeg je uveo Puškin u liku Onjegina, utjecao je na svu buduću rusku književnost. Npr., Mihail Ljermontov je stvorio Pečorina (Junak našeg doba), čije je prezime, kao i Onjeginovo, nastalo od naziva ruske rijeke, a s Onjeginom ga povezuju mnogobrojne psihološke karakteristike. [2][20]

U suvremenom ruskom romanu Kȏd Onjegina Dmitrija Bikova radi se o potrazi za nestalim poglavljem Puškinovog rukopisa. Osim toga, roman sadrži smjele pretpostavke o pravom podrijetlu Puškina.[21]

Žanr "romana u stihovima" je nadahnuo Aleksandra Doljskog na pisanje romana Anna od 15 poglavlja, kojeg je dovršio 2005.[22][23][24]

U glazbi[uredi VE | uredi]

U kinematografiji[uredi VE | uredi]

Ekranizacije opera[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Sabrana djela u 6 tomova, A.S. Puškin, tom 4, Pravda, Moskva, 1968.
  2. 2,0 2,1 Bjelinski, V.G., "Jevgenij Onjegin", Jevgenij Onjegin A.S. Puškina, Moskva, 1951. (Gramota.ru), preuzeto 11. svibnja 2013.
  3. 3,0 3,1 3,2 Lotman, J.M., Roman A.S. Puškina "Jegenij Onjegin" (komentar), FEB, preuzeto 13. svibnja 2013.
  4. Nabokov, V.V., Kommentarij k romanu A.S. Puškina 'Jevgenij Onjegin', Iskusstvo, Sankt Peterburg, 1998.
  5. Humanistički rječnik, Jakovljeva Arina Rodionovna, Rječnici Yandex, preuzeto 14. svibnja 2013.
  6. Sindalovski, N., Oleninskij kružok, ili Peterburg-Prijutino i obratno, Neva, 2009., br. 5 (Žurnaljnyj zal)
  7. Puškin, A.S., Na kartinki k "Jevgeniju Onjeginu" v "Nevskom aljmanahe", Sabrana djela u 10 tomova, RVB, preuzeto 14. svibnja 2013.
  8. Brodski, N.L., "Jevgenij Onjegin roman A.S. Puškina, Muljtiratura, Moskva, 2005., ISBN: 5-9740-0026-9
  9. Pjesnički rječnik Kvjatkovskog, Onjeginska strofa, FEB, preuzeto 14. svibnja 2013.
  10. Rustranslater.net, Prijevod V. Nabokova Jevgenija Onjegina A.S. Puškina na engleski jezik, preuzeto 10. svibnja 2013.
  11. Čukovskij, K., Onjegin na čužbine, Sobranije sočinenij v 15 t., t. 3, Vysokoje iskusstvo, Moskva, 2001.
  12. Izmajlov, N.V., I.S. Turgenjev - perevodčik Puškina na francuzskij jazyk, Pušknski dom, Nauka, 1974., str. 185-203
  13. Peoples.ru, Jacques Chirac, preuzeto 10. svibnja 2013.
  14. Time, G.A., Danilevskij, R.J., Novi prijevod "Jevgenija Onjegina" na njemački jezik, Vremennik Puškinskoj komissii, Nauka, Lenjingrad, 1983., str. 155-162
  15. Apt, S., Puškin po-njemecki, Inostrannaja literatura, 1998., br. 6
  16. Shise, V., "Jevgenij Onjegin v Kitaje, Vremennik Puškinskoj komissii, Nauka, Sankt Peterburg, 1995., br. 26, str. 152-157
  17. Peoples.ru, Maksim Faddejevič Ryljskij, preuzeto 10. svibnja 2013.
  18. Allingvo.ru, Jevgenij Onjegin na osetskom jeziku, preuzeto 10. svibnja 2013.
  19. Akademik, Samed Vurgun, preuzeto 10. svibnja 2013.
  20. Najdič, E.E., "Geroj našego vremeni" v russkoj kritike, AN SSSR, Moskva, 1962., str. 163-197
  21. Rakurs, Puškin - vnebračnyj syn Napoleona, preuzeto 15. svibnja 2013.
  22. Beresnev, V., Ja prišol iz drugogo mira, Tajnyj sovetnik (Dolsky.ru), 7. lipnja 2004.
  23. Baltinfo, Avtorskaja pesnja nikogda ne umrjot - Doljskij, 12. prosinca 2006.
  24. Doljski, A., Anna (skraćena verzija), preuzeto 14. svibnja 2013.
  25. KinoPoisk, Jevgenij Onjegin (1911.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  26. IMDB, Onegin (1999.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  27. Vokrug TV, Jevgenij Onjegin. Meždu prošlym i buduščim, preuzeto 10. svibnja 2013.
  28. KinoPoisk, Jevgenij Onjegin (2013.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  29. KinoPoisk, Jevgenij Onjegin (1958.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  30. IMDB, Eugen Onegin (1963.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  31. KinoPoisk, Eugen Onegin (1972.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  32. IMDB, Jevgeni Onegin (1978.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  33. IMDB, Evgeniy Onegin (1984.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  34. IMDB, Eugene Onegin (1988.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  35. IMDB, Yevgeny Onyegin (1994.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  36. KinoPoisk, Eugene Onegin (1998.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  37. IMDB, Eugène Onéguine (2002.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  38. IMDB, Eugen Onegin (2007.), preuzeto 10. svibnja 2013.
  39. IMDB, Eugène Onéguine (2009.), preuzeto 10. svibnja 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]