Josip Frank
Josip Frank (Osijek, 16. travnja 1844. - Zagreb, 17. prosinca 1911.), hrvatski političar.
Sadržaj |
Životopis [uredi]
Obrazovanje i počeci karijere [uredi]
Josip Frank rodio se 16. travnja 1844. u Osijeku u židovskoj obitelji. Završio je gimnaziju u rodnom gradu, a nakon mature 1862. godine započeo je studij prava u Beču. U Beču je 1868. stekao i naslov doktora prava. Nakon završetka studija započinje svoj pripravnički staž u odvjetničkom uredu poznatog austrijskog političara Karla Luegera. Potom stažira na sudu u Budimpešti i naposljetku, 1872. otvara vlastiti odvjetnički ured u Zagrebu.
Već se tada uključuje u hrvatski politički život. Isprva u svojim istupima pristaje uz hrvatskog bana Levina Raucha te mu se pridružuje u napadima na Narodnu stranku, a potom napada i narodnjačkog bana pučanina Ivana Mažuranića zbog njegova popuštanja Mađarima i odnosa spram Srbima.
Politička karijera [uredi]
Bio je pokretačem novina Agramer Presse 1877., a kad su ih vlasti zabranile, jer su zastupale oporbeno gledište,[1] pokrenuo je Kroatische Post 1878. godine. Nedugo zatim su vlasti zabranile i te novine. Posljednji sačuvan broj Kroatische Post nosi nadnevak 17. travnja 1979. godine.[1] Osim tih dvaju novina na njemačkome jeziku koje su izlazile u Zagrebu, izdavao je i novine Branik, na hrvatskome jeziku.
Kao vrstan financijski stručnjak već 1879. u svojim novinskim člancima upozorava na financijsku i gospodarsku ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, koja je proizišla iz Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. i njene revizije 1873. O tome je izdao 1880. brošuru Die Quote Kroatiens, u kojoj je dokazivao da je Hrvatska previše opterećena. Svojim neumornim javnopolitičkim radom brzo stječe naklonost birača te je od 1880. do 1894. bio i zagrebački gradski zastupnik te se uvijek zalagao za napredak i boljitak glavnog grada Hrvatske. Već 1884. postaje i zastupnik u Hrvatskom saboru, isprva kotara Popovače, a potom od 1887. i Kotara Vojni Križ. Zbog svoje stručnosti bio je i redovitim članom saborskog financijskog, a potom i proračunskog odbora.
Hrvatska stranka prava [uredi]
Od 1877. do 1890. istupao je Frank u političkom životu samostalno, ne priključivši se nijednoj političkoj stranci. Kao istaknuti hrvatski domoljub u svom se političkom djelovanju približio pravašima te se na poticaj Frana Folnegovića 1890. konačno kao saborski zastupnik i priključio Stranci prava. Njegova dobra volja došla je do izražaja već iste godine kada je vlastitim novčanim sredstvima pripomogao financijskom oporavku pravaškog glasila Hrvatska, a potom i dioničkog društva Starčevićev dom. Stranačku političku djelatnost nastavio je od 1891. kao urednik Hrvatske, u kojoj izlaže vlastite političke poglede.
Shvativši težak položaj u kojem se Hrvatska tada nalazila ,držao je da prvi cilj političkog djelovanja mora biti okupljanje i ujedinjenje hrvatskih zemalja te gospodarska i financijska samostalnost Hrvatske, koju je tada teško ugrožavala agresivna mađarska politika. Njegovim političkim stajalištima sve se više približavao i sam prvak stranke, Ante Starčević. Josip Frank je zaslužan za prvi pravi politički program Stranke prava, koji je bio prihvaćen 6. lipnja 1894., a u kojem su bila dobrim dijelom sadržana i njegova politička stajališta. Program je sadržavao ideju ujedinjenja i obnove hrvatske državnosti.
Čista stranka prava [uredi]
No kad su zagrebački sveučilištarci prilikom posjeta kralja Franje Josipa Zagrebu 1895. u znak prosvjeda spalili mađarsku zastavu, a Fran Folnegović sa svojom stranačkom strujom osudio taj čin, Josip Frank je, zajedno s Antom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem istupio iz kluba Stranke prava. Nakon toga uslijedio je konačan raskol Stranke prava, a stranačka struja koju su predvodili Starčević i Frank prerasla je u Čistu stranku prava, sa stranačkim dnevnikom Hrvatsko pravo.
Nakon Starčevićeve smrti 1896. Josip Frank je, budući je već imao Starčevićevu potporu, preuzeo vodstvo stranke te je potom učvrstio njezin položaj i tako joj osigurao političku budućnost. Otad se neprestano borio za financijsku samostalnost Hrvatske, pa i putem izravnih pregovora s kraljevskim dvorom. Tako je od 1898. do 1906. bio član Kraljevinskog odbora za financijska pitanja, a 1898. u svojoj raspravi Nuncij oštro je optužio Ugarsku zbog nepravednosti financijske nagodbe između Hrvatske i Ugarske. Frank 1904. ponovno postavlja zahtjev za financijskom samostalnošću Hrvatske pa je zahvaljujući njegovom radu 1906. i sklopljena najpovoljnija financijska nagodba između Hrvatske i Ugarske uopće.
Istodobno stranka 1904. mijenja ime u Starčevićanska stranka prava te pod Frankovim vodstvom nastavlja svoj razvoj. Od 1905. Josip Frank postaje oštar protivnik projugoslavenske politike novog kursa, kasnije Hrvatsko-srpske koalicije, te saveznike u borbi protiv Koalicije od 1906. traži u kraljevskom dvoru i krugu oko hrvatskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.
Na saborskim izborima 1906., unatoč snazi Hrvatsko-srpske koalicije, pravaši dobivaju 20 saborskih mjesta te postaju snažna oporba vladajućoj Koaliciji. Hrvatski ban Pavao Rauch 1908. pruža podršku pravašima i Josipu Franku u njegovu nastojanju da oslabi i pobijedi Koaliciju, ali, nažalost, njihove namjere nisu nikad urodile plodom. Istodobno, poticajem Josipa Franka započinju Fridjungovi veleizdajnički procesi kojima su ban i dvor željeli slomiti snagu Koalicije. Naposljetku, Koalicija pristaje na suradnju s kraljevskim dvorom i tako zadržava osvojenu vlast, pa nade Josipa Franka da bi pravaši mogli preuzeti vlast u Hrvatskoj ostaju tada neostvarene.
Ipak, njegova bezkompromisna politika u obrani hrvatskoga državnog prava nasuprot jugoslavenskoj i velikosrpskoj ideji pružanjem podrške kraljevskom dvoru dovela je do krize unutar stranke. Stoga stranačka struja, tzv. milinovci, predvođena Milom Starčevićem, napušta stranku 1908. i osniva Starčevićevu stranku prava. No ni to nije pokolebalo Josipa Franka u njegovoj provedbi vlastitih političkih ideja. Nažalost, 1909. je obolio i više nije imao utjecaja na stranačku politiku.
Za vrijeme aneksijske krize kad je Austro-Ugarska pripojila BiH, pripremio je postrojavanje Hrvatske narodne legije, vojne postrojbe koja se je trebala suprotstaviti pripremanim upadima vojnih i paravojnih postrojba iz Srbije (srbijanske vojske, četničkih i komitskih odreda[2], Narodne odbrane i dr.
Stranka se nakon što se Frank razbolio 1909. godine sve više približava krugu katoličkih intelektualaca okupljenih oko lista "Hrvatstvo", s kojima se krajem 1910. ujedinila te promijenila ime u Kršćansko-socijalna stranka prava. Već krajem 1911., dolazi do dogovora između Kršćansko-socijalne stranke prava i Starčevićeve stranke prava oko ujedinjenja u Stranku prava. Tako se stranka vratila svom starom imenu, a ujedinjenjem s milinovcima još više je ojačala. No Josip Frank ubrzo, 17. prosinca 1911., u Zagrebu umire. Josip Frank je u jednom burnom razdoblju hrvatske povijesti svojim neumornim političkim djelovanjem, ne štedeći svoje intelektualne, organizatorske i financijske mogućnosti, unatoč svim neprilikama, učvrstio i usmjerio pravaštvo u obrani hrvatskog državnog prava nasuprot svim mađarskim, velikosrpskim i jugoslavenskim presizanjima prema slobodi hrvatskog naroda.
Frankovci [uredi]
- Izraz Frankovci u hrvatskoj političkoj povijesti od kraja 19. stoljeća označava radikalne nacionaliste, neprijateljski raspoložene prema Srbima, nastao je prema prezimenu Josipa Franka.
Izvori [uredi]
- ↑ 1,0 1,1 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest., dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 267.
- ↑ Zlatko Hasanbegović: Islam i muslimani u pravaškoj ideologiji: o pokušaju gradnje "pravaške" džamije u Zagrebu 1908., u zborniku radova Pravaška misao i politika, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-6324-61-3, str. 93.
