Josip Frank

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Josip Frank
Josip Frank

Josip Frank

2. predsjednik Čiste stranke prava
u službi
28. veljače 1896. – 1909.
zastupnik u Hrvatskom saboru
u službi
1887. – 1909.
Rođenje 16. travnja 1844.
Smrt 17. prosinca 1911.
Politička stranka Stranka prava
Čista stranka prava
Supruga Olga Rojčević-Frank
Teodora Martini-Frank
Zanimanje političar

Josip Frank (Osijek, 16. travnja 1844. - Zagreb, 17. prosinca 1911.), hrvatski političar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Podrijetlo i obitelj[uredi VE | uredi]

Frank se rodio 16. travnja 1844. u Osijeku u hrvatsko-židovskoj obitelji Emanuela i Helene Frank.[1][2] Frankov brat Jakov je izdavao u Osijeku novine Die Drau, uređivao je zagrebački umjereno oporbenjački Agramer Tagblatt, pisao za mađarski Pester Lloyd i bečki Neue Freie Presse. Sukladno tome, Jakov Frank je imao veze u dualističkim krugovima Austro-Ugarske Monarhije. Frank nikada nije skrivao činjenicu da je njegov brat Jakov bio unionist.[3]

Frank je imao pet sinova sa Olgom Rojčević,[3] od kojih su dvojica ostvarili istaknute karijere u politici. Stariji Vladimir (1873.-1916.) prvi je zakoračio očevim stazama. Njegovom putu pridružio se i Ivo (1877.-1939.), za kojega se može reći da je bio posljednji politički aktivni član obitelji, jedini koji je doživio prijelomni trenutak suvremene hrvatske prošlosti, raspad Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.[4] Nakon smrti supruge Olge, Frank je oženio Teodoru Martini sa kojom je imao dvoje djece.[3]

Obrazovanje i počeci karijere[uredi VE | uredi]

Frank je završio je gimnaziju u Osijeku, a nakon mature 1862. godine započeo je studij prava u Beču. U Beču je 1868. stekao i naslov doktora prava. Nakon završetka studija započinje svoj pripravnički staž u odvjetničkom uredu poznatog austrijskog političara Karla Luegera. Potom stažira na sudu u Budimpešti i naposljetku, 1872. otvara vlastiti odvjetnički ured u Zagrebu.

Već se tada uključuje u hrvatski politički život. Isprva u svojim istupima pristaje uz hrvatskog bana Levina Raucha te mu se pridružuje u napadima na Narodnu stranku, a potom napada i narodnjačkog bana pučanina Ivana Mažuranića zbog njegova popuštanja Mađarima i odnosa spram Srbima.

Politička karijera[uredi VE | uredi]

Bio je pokretačem novina Agramer Presse 1877., a kad su ih vlasti zabranile, jer su zastupale oporbeno gledište,[5] pokrenuo je Kroatische Post 1878. godine. Nedugo zatim su vlasti zabranile i te novine. Posljednji sačuvan broj Kroatische Post nosi nadnevak 17. travnja 1879. godine.[5] Osim tih dvaju novina na njemačkome jeziku koje su izlazile u Zagrebu, izdavao je i novine Branik, na hrvatskome jeziku.

Kao vrstan financijski stručnjak već 1879. u svojim novinskim člancima upozorava na financijsku i gospodarsku ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, koja je proizišla iz Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. i njene revizije 1873. O tome je izdao 1880. brošuru Die Quote Kroatiens, u kojoj je dokazivao da je Hrvatska previše opterećena. Svojim neumornim javnopolitičkim radom brzo stječe naklonost birača te je od 1880. do 1894. bio i zagrebački gradski zastupnik te se uvijek zalagao za napredak i boljitak glavnog grada Hrvatske. Već 1884. postaje i zastupnik u Hrvatskom saboru, isprva kotara Popovače, a potom od 1887. i Kotara Vojni Križ. Zbog svoje stručnosti bio je i redovitim članom saborskog financijskog, a potom i proračunskog odbora.

Hrvatska stranka prava[uredi VE | uredi]

Od 1877. do 1890. istupao je Frank u političkom životu samostalno, ne priključivši se nijednoj političkoj stranci. Kao istaknuti hrvatski domoljub u svom se političkom djelovanju približio pravašima te se na poticaj Frana Folnegovića 1890. konačno kao saborski zastupnik i priključio Stranci prava. Njegova dobra volja došla je do izražaja već iste godine kada je vlastitim novčanim sredstvima pripomogao financijskom oporavku pravaškog glasila Hrvatska, a potom i dioničkog društva Starčevićev dom. Stranačku političku djelatnost nastavio je od 1891. kao urednik Hrvatske, u kojoj izlaže vlastite političke poglede.

Shvativši težak položaj u kojem se Hrvatska tada nalazila ,držao je da prvi cilj političkog djelovanja mora biti okupljanje i ujedinjenje hrvatskih zemalja te gospodarska i financijska samostalnost Hrvatske, koju je tada teško ugrožavala agresivna mađarska politika. Njegovim političkim stajalištima sve se više približavao i sam prvak stranke, Ante Starčević. Josip Frank je zaslužan za prvi pravi politički program Stranke prava, koji je bio prihvaćen 6. lipnja 1894., a u kojem su bila dobrim dijelom sadržana i njegova politička stajališta. Program je sadržavao ideju ujedinjenja i obnove hrvatske državnosti.

Čista stranka prava[uredi VE | uredi]

No kad su zagrebački sveučilištarci prilikom posjeta kralja Franje Josipa Zagrebu 1895. u znak prosvjeda spalili mađarsku zastavu, a Fran Folnegović sa svojom stranačkom strujom osudio taj čin, Josip Frank je, zajedno s Antom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem istupio iz kluba Stranke prava. Nakon toga uslijedio je konačan raskol Stranke prava, a stranačka struja koju su predvodili Starčević i Frank prerasla je u Čistu stranku prava, sa stranačkim dnevnikom Hrvatsko pravo.

Nakon Starčevićeve smrti 1896. Josip Frank je, budući je već imao Starčevićevu potporu, preuzeo vodstvo stranke te je potom učvrstio njezin položaj i tako joj osigurao političku budućnost. Otad se neprestano borio za financijsku samostalnost Hrvatske, pa i putem izravnih pregovora s kraljevskim dvorom. Tako je od 1898. do 1906. bio član Kraljevinskog odbora za financijska pitanja, a 1898. u svojoj raspravi Nuncij oštro je optužio Ugarsku zbog nepravednosti financijske nagodbe između Hrvatske i Ugarske. Frank 1904. ponovno postavlja zahtjev za financijskom samostalnošću Hrvatske pa je zahvaljujući njegovom radu 1906. i sklopljena najpovoljnija financijska nagodba između Hrvatske i Ugarske uopće.

Istodobno stranka 1904. mijenja ime u Starčevićanska stranka prava te pod Frankovim vodstvom nastavlja svoj razvoj. Od 1905. Josip Frank postaje oštar protivnik projugoslavenske politike novog kursa, kasnije Hrvatsko-srpske koalicije, te saveznike u borbi protiv Koalicije od 1906. traži u kraljevskom dvoru i krugu oko hrvatskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.

Na saborskim izborima 1906., unatoč snazi Hrvatsko-srpske koalicije, pravaši dobivaju 20 saborskih mjesta te postaju snažna oporba vladajućoj Koaliciji. Hrvatski ban Pavao Rauch 1908. pruža podršku pravašima i Josipu Franku u njegovu nastojanju da oslabi i pobijedi Koaliciju, ali, nažalost, njihove namjere nisu nikad urodile plodom. Istodobno, poticajem Josipa Franka započinju Fridjungovi veleizdajnički procesi kojima su ban i dvor željeli slomiti snagu Koalicije. Naposljetku, Koalicija pristaje na suradnju s kraljevskim dvorom i tako zadržava osvojenu vlast, pa nade Josipa Franka da bi pravaši mogli preuzeti vlast u Hrvatskoj ostaju tada neostvarene.

Ipak, njegova bezkompromisna politika u obrani hrvatskoga državnog prava nasuprot jugoslavenskoj i velikosrpskoj ideji pružanjem podrške kraljevskom dvoru dovela je do krize unutar stranke. Stoga stranačka struja, tzv. milinovci, predvođena Milom Starčevićem, napušta stranku 1908. i osniva Starčevićevu stranku prava. No ni to nije pokolebalo Josipa Franka u njegovoj provedbi vlastitih političkih ideja. Nažalost, 1909. je obolio i više nije imao utjecaja na stranačku politiku.

Za vrijeme aneksijske krize kad je Austro-Ugarska pripojila BiH, pripremio je postrojavanje Hrvatske narodne legije, vojne postrojbe koja se je trebala suprotstaviti pripremanim upadima vojnih i paravojnih postrojba iz Srbije (srbijanske vojske, četničkih i komitskih odreda[6], Narodne odbrane i dr.

Stranka se nakon što se Frank razbolio 1909. godine sve više približava krugu katoličkih intelektualaca okupljenih oko lista "Hrvatstvo", s kojima se krajem 1910. ujedinila te promijenila ime u Kršćansko-socijalna stranka prava. Već krajem 1911., dolazi do dogovora između Kršćansko-socijalne stranke prava i Starčevićeve stranke prava oko ujedinjenja u Stranku prava. Tako se stranka vratila svom starom imenu, a ujedinjenjem s milinovcima još više je ojačala.

Josip Frank je u jednom burnom razdoblju hrvatske povijesti svojim neumornim političkim djelovanjem, ne štedeći svoje intelektualne, organizatorske i financijske mogućnosti, unatoč svim neprilikama, učvrstio i usmjerio pravaštvo u obrani hrvatskog državnog prava nasuprot svim mađarskim, velikosrpskim i jugoslavenskim presizanjima prema slobodi hrvatskog naroda. Frankovo srbofobstvo je jedna od izmišljotina srpske historiografije. Frank je nesumnjivo bio radikalni protivnik velikosrpske i jugoslavenske politike, no protiv Srba generalno nije ima ništa pod uvjetom da su lojalni građani Hrvatske. To jasno pokazuje činjenica kada je 1889. zajedno sa Skenderom Fabkovićem i Đurom Deželićem nazočio u zagrebačkoj pravoslavnoj sabornoj crkvi "Preobraženja Gospodnjeg" proslavi 500. godišnjice Kosovske bitke.[7]

Smrt[uredi VE | uredi]

Josip Frank je 1908. teško obolio od skleroze arterija, umro je 17. prosinca 1911. u Zagrebu, te je sahranjen u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. [4][8]

Frankovci[uredi VE | uredi]

Izraz Frankovci u hrvatskoj političkoj povijesti od kraja 19. stoljeća označava radikalne nacionaliste, neprijateljski raspoložene prema Srbima, nastao je prema prezimenu Josipa Franka.

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Nama je mio i drag svaki pravoslavni žitelj Kraljevine Hrvatske, koji hoće raditi za slobodu ove svoje domovine; protivni smo pako svakomu onomu, koji radi proti slobodi našoj i koji se bori proti naravnim i opravdanim našim težnjam.[7]
(Josip Frank)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ognjen Kraus, 1998, str. 174
  2. Ivo Goldstein, 2001, str. 619
  3. 3,0 3,1 3,2 Mladen Kaldana. Josip Frank – hrvatski domoljub srednjoeuropsko-mediteranskog okvira. Hrvati AMAC - Hrvatski Web portal. Preuzeto 23. prosinca 2013.
  4. 4,0 4,1 Stjepan Matković, »Prilozi za politički životopis Ive Franka i evoluciju pravaštva«, Časopis za suvremenu povijest (Hrvatski institut za povijest), sv. 40 br. 3, Zagreb, kolovoz / rujan 2008., str. 1067. – 1085., ISSN 1848-9079 (Hrčak)
  5. 5,0 5,1 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest., dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 267.
  6. Zlatko Hasanbegović: Islam i muslimani u pravaškoj ideologiji: o pokušaju gradnje "pravaške" džamije u Zagrebu 1908., u zborniku radova Pravaška misao i politika, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-6324-61-3, str. 93.
  7. 7,0 7,1 Davor Dijanović (16. studenoga 2011.). Uz stotu obljetnicu smrti dr. Josipa Franka. Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Preuzeto 21. prosinca 2013.
  8. (hrv.) Gradska groblja Zagreb: Josip Frank, Mirogoj RKT-78-I-1

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
  • Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu, Zagreb: Novi Liber-Židovska općina Zagreb. ISBN 953-6045-19-2